Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 18.

EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST

u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

“Zašto je europska kultura postala tako produktivna i ekspanzivna? Kako su bijelci uspjeli proizvesti toliko robe i dovesti je na Novu Gvineju, a ne obrnuto? Zašto se ljudska povijest razvijala različitom dinamikom u raznim sredinama i na različitim kontinentima? Kako to da je upravo europska kultura postigla svjetsku dominaciju?” To su središnja pitanja knjige Guns, Germs and Steel, Puške, bakterije i čelik. Sudbine ljudskih društava, Jareda Diamonda, povjesničara znanosti, konzervacijskog biologa, ornitologa i profesora fiziologije s Medicinskog fakulteta na UCLA, autora poznatih knjiga iz područja sociobiologije, evolucione biologije i biogeografije, kao što je primjerice vrlo popularna knjiga Treći čimpanza iz 1992., ili pak nedavno objavljena knjiga Zašto je seks zabavan (1997). Njegova treća knjiga, Puške, bakterije i čelik, po svojem je širokom tematskom rasponu slična prvoj.

Godine 1972. lokalni novogvinejski političar Yali, koji nikada nije posjetio neku sredinu izvan svoga otoka, postavio je Diamondu upravo gorenavedena pitanja. Dvadesetpet godina kasnije, Diamond pruža Yaliju i nama jedan dugačak odgovor.

Sažet odgovor na “Yalijevo pitanje” glasi: Sedentarni, poljoprivredni način života stvorio je u nekim klimatskim i zemljopisnim uvjetima gušće populacije. Naseljenije poljoprivredne populacije prve su stvorile višak hrane koji se mogao uskladištavati i raspodjeljivati pojedincima s neproizvodnim društvenim funkcijama (političkim, religioznim, umjetničkim, birokratskim i sl.). Višak hrane omogućio je nastanak razvijenije podjele rada, pa je ubrzo bilo potrebno oblikovati društveni sustav koji će koordinirati ili sankcionirati raznolike oblike interakcije. Te su guste populacije bile prve prisiljene koordinirati socijalni život i već postojeću podjelu rada, pa su nastajali oblici društva koji su podupirali ekspanziju, centralizaciju i proto-pravni sustav. Naseljenije su populacije, i njihove zalihe hrane, osim toga, bile izložene raznim opasnim virusima i bakterijama, pa su stoga brže stvorile otpornost na njih. Sustavu gustih aglomeracija s razvijenom podjelom rada bio je također potrebniji i sustav prenošenja informacija, pa je u nekim “sretnijim” sredinama, poput Bliskog istoka ili Kine, nastalo pismo. Pismo je pak omogućilo prijenos znanja koji nije ovisio isključivo o kontigvitetu (dodiru) ili stvarnoj komunikaciji (govoru). Ostvarenje svake navedene stepenice u tome razvoju, omogućavalo je porobljavanje drugih naroda, odnosno prenošenje roba, informacija i bakterija na druge teritorije.

Diamond navodi brojne primjere kojima podupire svoju globalnu tezu. Najradikalniji primjer za dihotomiju u sukobu civilizacija je Diamondov primjer Pizarrovog osvajanja civilizacije Inka i detaljan opis bitke kod Cajamarce, u kojoj je samo 200 španjolskih konjanika u Cortesovoj službi pobijedilo nesrazmjerno veću vojsku Inka koja je brojala 80.000 vojnika. Inke (i Asteke) uništile su prvo epidemije “europskih” bolesti: male boginje, ospice, gripa, tifus i kuga. Drugo, Inke nisu imale konjicu. Španjolski čelični mačevi i kubure bile su puno jače oružje od kopalja i brončanih štitova. Napokon, zarobljavanje Atahuallpe, kralja Inka, ne bi bilo moguće da su Inke znali (čuli, čitali) za prevarantske navike Europljana (Pizarro je tražio otkupninu, a potom ubio kralja Inka), tj. da nisu imali povjerenja u “čast” protivničke strane. Premda je dakle civilizacija Asteka i Inka bila na visokom stupnju razvoja, ona se nije mogla mjeriti s europskom zbog svih navedenih razloga.

Zašto na Novoj Gvineji nije nastala civilizacija s dosezima sličnim europskim? Zbog toga što na Novoj Gvineji ne postoji ravničarsko-poljoprivredno područje koje bi omogućilo nastanak većih populacija. Zašto nije nastala u Australiji, koja ima takvo područje? Radi klimatskih uvjeta, koji na australskom ravničarskom teritoriju nisu omogućili bujanje hranjivih biljaka. Isto vrijedi i za gotovo sva tropska područja. Zašto globalna civilizacija nije nastala u Kini, koja je zadovoljavala većinu Diamondovih “uvjeta”, i predvodila razvoj povijesti? Zbog toga što je rana centralizacija kineskoga carstva (za razliku od razjedinjene i zemljopisno amorfne Europe) u jednom trenutku postala štetna: inače povoljno jedinstvo carstva omogućavalo je i trenutni “nazadak” u slučaju smjene careva tj. dolaska na vlast “retrogradnog”, ili osvetoljubivog cara.

Povijest se prema Diamondu “morala” dogoditi na euroazijskom kontinentu. To je jedino kopneno područje koje cijelo leži u jednoj klimatskoj zoni, na sjevernoj polutci s umjerenom klimom. Naprotiv, Amerika i Afrika protežu se kroz tri klimatske, što je onemogućilo rasprostiranje kulturnih i biološki vrijednih biljaka na cijelom teritoriju. Kako nije bilo moguće rasprostiranje hranjivih biljaka, niti civilizacije koje su povremeno nastajale na tim kontinentima nisu bile dinamične, tj. mobilne. Zbog relativne izoliranosti tih civilizacija, otpornost prema bolestima iz drugih sredina bila je vrlo mala.

Sociologija je, od svoga nastanka početkom prošlog stoljeća, na Diamondovo tj. “Yalijevo” pitanje davala različite odgovore: ti su odgovori bili toliko brojni i različiti, da je sociologija na kraju zaboravila i samo pitanje. Postoji li danas sociologija koja tumači odnos klime, zemljopisne razvedenosti i društvenog ustrojstva? Ili između medicinske povijesti, agronomije i tipa društva? Uz časne iznimke, možemo odgovoriti: ne postoji! Zahvaljujući stručnjacima “nedruštvenjacima”, sociologija može zahvaliti obnovu svojih bitnih pitanja. Diamonda, koji dolazi iz drukčije, prirodoznanstvene akademske sredine, to pitanje nije prestrašilo; njegova je hrabrost da postavi bitna povijesno-sociološka pitanja za svaku pohvalu.

Hoće li knjiga Puške, bakterije i čelik postati klasična knjiga? Unatoč značaju knjige, njezinoj “hrabrosti” i bogatstvu antropološkog, agronomskog, zemljopisnog materijala, bojim se da je odgovor ipak niječan. Prvo, postojeći zahtjevi znanstvenog istraživanja (“metodologije”) destimuliraju “globalne teme” koje proizvode i brojne protuprimjere. A za prosječnog čitatelja, brojne redundancije u tekstu (nastale zbog objavljivanja u različitim prilikama) umanjuju zadovoljstvo u čitanju.