Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 27.

JE LI SAMUILO BIO SAM?

u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Oliver Sacks britansko-američki neurolog, profesor na Albert Einstein College of Medicine u New Yorku, moj je omiljeni pisac. I ne samo moj. Jer, njegove knjige Awakenings (Buđenja), Čovjek koji je zamijenio ženu šeširom kao i knjiga Antropolog na Marsu, postali su svjetski bestselleri. Po Buđenjima su čak napravljena i dva filma. Isto u manjoj mjeri vrijedi i za njegove knjige A Leg to Stand (o introspekcijskoj analizi bolesti), Seeing Voices (o svijetu doživljavanja kod slijepaca), i Migraine (o migrenama).

U knjizi Antropolog na Marsu, Sacks se vraća svojoj uspješnoj literarno-znanstvenoj formuli. “Sacksova formula” sastoji se od pričanja priča, u kojima se pacijentov neurološki poremećaj transformira u izuzetan, za obične ljude nepoznat i neshvatljiv način percipiranja svijeta. Bolesti “nedostatka” i bolesti “suviška”, kako to Sacks naziva, samo su primarni okviri za razumijevanje specifičnog, vrlo individualiziranog oblikovanja uma. Za razliku od remek-djela Čovjek koji je zamijenio ženu šeširom, studije dvadesetak neuroloških slučajeva, u kojemu Sacks pokušava dočarati cijeli spektar neuroloških poremećaja i individualnih perceptivnih i kognitivnih reakcija na njih, u djelu Antropolog na Marsu, Sacks se usredotočuje na (samo) sedam slučajeva. Tri slučaja vezana su za poremećaje vida, dva za autističke poremećaje, jedan za tzv. Tourreteov sindrom, jedan za “nostalgiju”, Sacksova genijalnost (i popularnost) sastoji se u razumijevanju neuroloških kompenzacija, mehanizama kojima pacijenti svijesno ili čisto neurološki nadomještaju svoje nedostatke (ili suviške), i u literarnoj, humanoj, toploj, prezentaciji “ljudskosti” tih inače poremećenih osoba.

Dok su u drugim Sacksovim dijelima pacijenti uglavnom vezani za bolesnički krevet, ili neurološke odjele, u djelu Antropolog na Marsu, pacijenti uglavnom žive “normalne živote” u društvu – većina relativno dobro funkcionira u svijetu “normalnih”, a neki izjavljuju da bi im bilo teško podnijeti svijet bez njihovih poremećaja. Antropolog na Marsu niz je tekstova o društveno “uspješnim” bolesnicima, plodnim slikarima, uglednim kirurzima i znanstvenicima. Mr. I. je slikar koji je izgubio sposobnost percipiranja boja; Greg F., posljednji hippie, izgubio je trenutačno pamćenje i vid; Dr. Carl Bennett je kirurg s Tourretovim sindromom (poremećajem koji se manifestira naglim pokretima, prisilnim radnjama, tikovima i sl.); Virgil je slijepac kojemu su nakon pedeset godina života odstranjeni katarakti na lećama; Franco je slikar kojemu se život sastoji isključivo od slikovnog i memorijskog oslikavanja rodnog sela Pontito; Steven je autistično dijete (idiot savant) s izuzetnim slikarskim i glazbenim sposobnostima; a Temple Grandin je autistična veterinarka i originalna znanstvenica koja se bavi organizacijom rada u gradskoj klaonici. Sacks je duže vrijeme boravio s tim ljudima: s autističnim Stevenom proputovao je cijelu Ameriku, Rusiju, Francusku i Italiju; s Gregom je odlazio na rock koncerte; s Francom se vratio u njegov rodni Pontito; s Bennettom je letio u njegovom avionu; s Templeovom je posjećivao klaonice itd. Svaka je priča povod za raspravu o neurološkom problemu ili točnije fenomenu. Zašto je gubitak sposobnosti percepcije boja tako bolna? Kako je moguće da se ona ublaži pomoću žutih naočala? Zašto je odstranjenje katarakta na lećama, kojim je Virgil opet mogao vidjeti, de facto neurološki uzrok njegove smrti? Kako je moguće da liječnik koji boluje od prisilnih radnji i tikova bude izuzetno dobar kirurg? Je li moguće obnoviti “socijalnost” kod autističnih pacijenata? Što je uzrok izuzetnih sposobnosti, tako karakterističnih za autiste? Kako je moguće da Temple bolje razumije krave nego ljude?

Ali sva ta “znanstvena pitanja”, rastvaraju se u pojedinačnim pričama. Za Sacksa su ti ljudi i njihove priče značajniji od “znanstvenih pitanja”. “Znanstvenih pitanja” su znanstvena samo uvjetno, jer postoji isto toliko “znanstvenih pitanja” koliko i pojedinačnih izraza bolesti. Svaki je nedostatak, svaki pacijent poseban. U Antropologu na Marsu, neurolog koji bi trebao biti kompetentan za pružanje odgovora na neurološke probleme, samo je jedan od pomagača, i to ne nužno najkompetentniji. Jer univerzalnih rješenja, i potpunog ozdravljenja nema.

Zanimljivost Sacksovih slučajeva i priča proizlazi iz činjenice da ono što mi nazivamo bolestima, proširuje razumijevanje čovjekovog psihološkog funkcioniranja i na najbolji način potvrđuje načelo nihil humanum alienum me puto (ništa ljudsko nije mi strano). Istovremeno, čini mi se da je Sacks svojim literarnim oblicima implicite postavio novu normu znanstvene obrade: znanstveno objašnjenje identično je pričanju priča; granice između pričanja priča i znanstvene etiologije vrlo su uvjetne. Tek pomoću pričanja iznimnih priča, znanstvena rješenja stječu svoj pravi ljudski značaj. Upravo partikularizirane priče proširuju područje naše spoznaje o čovjeku.