Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 51.

VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG

u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti

 

Među pitanjima koja se postavljaju ljudskome umu, samo nekoliko problema stalno zaokuplja maštu čovječanstva. Pitanja o počelu svih stvari, o nastanku svemira, o nastanku života i o životu izvan nama znanog obzora, o čudu nastanka ljudske duše i o ljudskim vrijednostima, predstavljaju zagonetke na koje filozofi, znanstvenici, umjetnici i teolozi pružaju najraznovrsnije odgovore. Katkada, kao u doba Sokrata i Kanta, važnijim se smatraju pitanja vezana za čovjeka, poput pitanja: “što mogu znati”, “što mi je činiti”, “čemu se mogu nadati”, a ponekad se misao epohe usmjerava primarno na kozmološka pitanja. Nekada se mislilo da takva pitanja postavljaju isključivo filozofi, i u nemogućnosti jednoznačnih odgovora na ta pitanja tražilo se opravdanje za nepouzdanost, neutemeljenost i krhkost filozofskih znanja. Prema drugima, ta su pitanja “granična stanja” ljudske egzistencije, stanja u kojima čovjek ispitujući svijet preispituje sebe i time svjesno ili nesvjesno postaje filozof ili pak ono što on doista jest: biće koje postavlja pitanja. Pri tome je, kažu filozofi egzistencije, samo preispitivanje puno važnije od davanja odgovora s vrlo ograničenim vremenom trajanja.

Raznolikost odgovora na pitanja o postanku svijeta i svemira, života i čovjeka često slama volju za konkretna istraživanja. Tako teolozi ubrzo pribjegavaju božanskom a filozofi pragmatičnom asylumu ignorantiae, utočištu neznanja. Heraklit je izrekao misao o nespoznatljivosti krajnjih granica svijeta i naših sposobnosti: “Granice duše nećeš idući pronaći, tako dubok logos ima.” Sfinga je Sokrata nazvala najmudrijim Grkom zbog njegova stava o znanju neznanja, a Nikola Kuzanski je na zalazu srednjega vijeka skovao za takav stav termin “docta ignorantia”. Nije stoga čudo da opterećenost silnim promašajima i nesposobnost da se znanje jednom zasvagda utemelji na nekoj arhimedovskoj točki, među filozofima rađa pesimizam. Znanje neznanja, skepsa prema pokušajima dohvaćanja kraja posebno je pogodna da se pretvori u mudrost nepomućenu dnevnim promjenama. Čujmo kako to zvuči kada to kaže književnik Thomas Mann:

Dubok je bunar prošlosti. Ne bi li ga trebalo nazvati nedokučivim? To naime čak onda i upravo onda kada je samo i jedino ljudsko biće ono čija je prošlost posrijedi i u pitanju: to zagonetno biće koje u sebi uključuje naše vlastito prirodno-ugodno i natprirodno-bijedno postojanje i čija je tajna, vrlo razumljivo, alfa i omega svog našeg govorenja i pitanja, koje svakom govoru daje nuždu i vatru, svakom pitanju usrdnost…

Premda se priroda, svijet i svemir ne opiru našim nakanama da prozremo njihove mehanizme, traženje ishodišta svega što jest uvijek nailazi na neku granicu spoznatljivosti, granicu naše sposobnosti razumijevanja i razotkrivanja skrivenih prirodnih mehanizama. Čak i kada se prizna da se te granice tijekom povijesti s vremena na vrijeme ipak pomiču, ostaje primisao da sa svakim novim napredovanjem ulazimo u neku novu sferu nepoznatog, u neku drugu beskonačnost. Upravo u ovakvim apstraktnim razmišljanjima skeptični zaključak prema svakom traženju dobiva svoju supstanciju, stoga su teologija i filozofija odavno odustali od traganja za takvim temeljima svijeta.

Uporedo s razmišljanjima o čovjekovom nenalaženju pouzdanih odgovora na krajnja pitanja i s pesimizmom koji se iz njih rađa, uvijek postoji niz pojedinaca neopterećenih tradicijom, pojedinaca koji bilo zbog neznanja, pomanjkanja refleksije o silnim promašajima i znanstvenim stranputicama ili pak zbog izuzetne volje, nastavljaju put prema beskonačnosti. Ulogu takvih istraživača preuzeli su znanstvenici. Pozadinu tih “divljih znanstvenih spekulacija” je implicitna optimistična vjera da će se izvjesni temelji i pouzdani odgovori na ona granična pitanja o početku svijeta, života i duha ipak pronaći i da će ljudski um u tom beskonačnom traganju konačno pronaći neki smisleni spokoj. Kada se život na Zemlji procjenjuje brojkama od 4 milijarde, kada se vjerojatnost nastanka života uspoređuje s mogućnosti tornada da na smetlištu proizvede Boing 747, i uopće, kada je riječ o velikom prasku ili crnim rupama, filozofske se prirode podsmješljivo ili skromno povlače i radije pričaju o čudu. Znanstvenici naprotiv pristupaju tim prostornim i vremenskim rasponima, zanemarivim vjerojatnostima kao prema realnim i zamislivim veličinama, kao prema pitanjima na koje pouzdan odgovor ne samo da je moguć već je često i znan. Veliki fizičar Steven Hawking čak misli da će klasičnoj kozmologiji zbog donošenja konačnih odgovora uskoro doći kraj.

Pa ipak, i za znanstvenike koji nasuprot dogmatsko-skeptičnim filozofima, ustrajavaju u traženju, postoje još mnoga neistražena područja, brojne zagonetke čiji se odgovor ni ne naslućuje. Bilo bi začudno da nije tako.

Tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi slikavaju bitnu razliku u pristupima “vječnim problemima”. Razlika između znanosti i filozofije vjerojatno leži u tome što je znanost prvenstveno kolektivna djelatnost; znanstvenik svoje djelovanje doživljava kao malu kariku u velikom lancu. Filozof naprotiv uvijek počinje ispočetka; premda su njegova pitanja po svojoj važnosti ravnopravna znanstveno-kozmološkim, bit njegova problematiziranja uvijek leži na onome što čini i misli ja ili mi i u tome stalnom započinjanju stječemo dojam o krajnjoj utopljenosti u beskonačnome.

Michael Polanyi u svojoj je Državi znanstvenika dobro opisao razlike u metodama rješavanja problema. Prvu metodu dobro ćemo razumjeti, kaže Polanyi, ako zamislimo znanstvenike ili filozofe koji u svojim zatvorenim radnim sobama rješavaju isti problem. U tom slučaju rad i rješenje jednoga neće utjecati na drugoga, pa će svaki od njih započinjati ispočetka. Druga je metoda puko zbrajanje rezultala, kao kada recimo niz žena zajednički guli gomilu graška. Rezultat njihova posla bit će zbroj svih pojedinačnih učinaka. Ali dok filozofija postupa na prvi ili drugi način, po Polanyijevom mišljenju, znanost je iznimna jer postupa na treći način, kao slaganje jedne velike slagalice (jigsaw-puzzle). Znanost je kolektivna djelatnost jer se svaki djelić slagalice može uklopiti u smislenu sliku tek suradnjom drugih, tek ako je jedan velik obrazac već sklopljen. Znanstvenici pripomažu jedni drugima organski: rad jednoga ne bi bio moguć bez rada drugoga. Ali toj Polanyijevoj plastičnoj metafori za znanstveni pothvat nedostaje jedan bitan detalj: slaganje dječje slagalice ima svoj početak i kraj, slaganje znanstvene ili životno-spoznajne slagalice ne poznaje ni svoje ishodište ni cilj koji treba ostvariti. Iza svakog provizorno zamišljenog kraja, slaganje počinje iznova, u drugom smjeru, ili se pak poslagani dijelovi moraju nanovo presložiti. U tom je smislu, kao slika znanstvenih istraživanja, puno primjerenija poznata Neurathova izreka: “Mi smo poput brodara prisiljenih da na otvorenome moru pregrađuju svoj brod.”

Zbog toga nas ne mora čuditi da je vodeća filozofija znanosti XX. stoljeća filozofija nagađanja. Kako je moguće da znanje raste a da nema izvjesne, jasne i razgovjetne temelje? Kako je moguće da se uz svu našu pogrešivost ipak približavamo istini? Kako je moguće da ne poznajemo cilj kojemu znanje i znanost treba težiti, a da ono ipak sve bolje pogađa stvari? Kako je moguće da nemamo nikakav pouzdani kriterij istine, a da ipak možemo reći kako o svijetu znamo puno više nego prije? Karl Popper, jedan od najznačajnijih filozofa znanosti našega doba, tvrdio je da znanje raste pomoću nagađanja i opovrgavanja. Što smjelije nagađamo, to će učinak odbacivanja biti spoznajno relevantniji. Opovrgavanja nam pokazuju kojim putovima ne bi trebalo ići, stoga znanje raste zbog negativne izvjesnosti, dok s druge strane, u sve naše pozitivne odgovore, rješenja, u svaki prijedlog, možemo posumnjati. Po tome znanje nalikuje evoluciji: oni najhrabriji organizmi, po cijenu vlastita opstanka utiru putove budućim tokovima evolucije; oni svojoj vrsti ukazuju kojim stazama ne treba kročiti, ali isto tako budućim generacijama postavljaju nove ili novooblikovane probleme.

Ali filozofija nagađanja nije posebno optimistična. U našem spoznajnom stavu postoji nešto što nas potiče da naposljetku ipak dođemo do kraja, do cilja i spokoja, kako bi pogledom unatrag, mogli zaključiti da je ta povijesna utrka s prirodom imala smisla i da se u prirodi isplatilo tražiti objašnjenja i smisao našeg postojanja. Isto nas tako ne može zadovoljiti ni filozofija evolucije, osim ako, nasuprot vladajućem znanstvenom uvjerenju, pogrešno ne pretpostavimo da taj tok prirode posjeduje krajnju svrhu. Jer ako nam objašnjenje prošlosti ne daje nikakve upute za budućnost, nikakav nagovještaj smisla vlastitog postojanja, pa čak niti predviđanje o tome što će se dogoditi, možemo li opravdati svoje povjerenje koje polažemo u znanost? Možemo li podnijeti misao da je naše traganje za izvjesnošću, istinom i smislom potpuno bez smisla i svrhe, jedna evolutivna pogreška ili samo beznačajna karika u beskonačnom lancu?

Unatoč neosporne činjenice da ljudsko znanje napreduje, unatoč tome što danas znamo mnogo više nego prije, kako to da se naša mašta i spoznajna moć tijekom povijesti usredotočuju na gotovo uvijek iste probleme? Kako to da neka pitanja, kao što su pitanje o počelu svega što jest, o nastanku života, svijesti i duha, raspoznajemo kao važnija od drugih? Zbog čega su ti problemi fascinantniji od drugih i što nas prisiljava da upravo na njih uvijek dajemo odgovore? Ili: kako to da se bitni problemi pojavljuju gotovo uvijek na istim mjestima? Na sva ta pitanja filozofi su ponudili niz odgovora.

Prema ontologiji, filozofskom učenju o bićima, sve postojeće dijeli se na stupnjeve, segmente, regije, slojeve ili svjetove. Stupnjevita podjela dijeli sve što jest na dvije veličine ili radikalno odjelite supstancije: tjelesnu (protežnu) i misaonu, res extensa i res cogitans. Svaka supstancija dijeli se ponovno na dva segmenta, sloja ili regije.

Tjelesna supstancija dijeli se na anorganski i organski, a misaona na duševni i duhovni sloj. U ovoj jednostavnoj podjeli, svaku regiju ili sloj obrađuje pojedina znanost: anorganski sloj obrađuje fizika, organski sloj biologija, duševni psihologija, a duhovni sociologija ili filozofija. Za svaki ontički sloj vrijede posebne kategorije, ili točnije naša spoznajna moć svaki sloj definira pomoću njima svojstvenih kategorija. To znači da naša spoznajna sposobnost kategorijalnim rezovima (hiatus) odvaja pojedina ontička područja i pretpostavlja kao da postoje nezavisno jedni od drugih. Zbog toga govorimo o odjelitim slojevima, unatoč našoj intuiciji o jedinstvenoj povezanosti svega što jest.

Bitni se problemi znanosti i spoznaje uopće pojavljuju na granicama slojeva. Tako pitanja koja postavljaju autori ovoga ciklusa, kao što su pitanja: “kako je nastao život” ili “kako je nastala svijest” problematiziraju upravo navedene, relativno čvrste podjele anorganskog i organskog sloja ili organskog i duševnog (psihičkog). Pitanja i problemi mogu se, dakako, postaviti ili obrađivati na različite načine, ali svima je zajedničko da problematiziraju upravo rezove među različitim slojevima bitka. Kako su rezovi među slojevima nastali spoznajnom (uvjetno rečeno antropocentričkom) kategorizacijom realnosti, znanstvene odgovore na ta pitanja često doživljavamo i kao odgovore na pitanja o nama samima i o granicama naše sposobnosti i rasuđivanja. Zbog toga imamo osjećaj da nas odgovori na pitanje o nastanku života ili svijesti “pogađaju” bitnije od nekih drugih.

Problemi koji nastaju spoznajno-kategorijalnim odvajanjem anorganskog, organskog. duševnog i duhovnog sloja začudni su i zbog jednog drugog razloga. Premda smatramo da ljudsko znanje predstavlja vrhunac hijerarhije postojećega, to ne znači da su znanje ili svijest načelno razumljiviji od fenomena i predmeta koji su nam u toj hijerarhiji udaljeniji. Drugim riječima, ontička ili kategorijalna “blizina” i “udaljenost” u hijerarhiji evolucije svijeta ne odgovara njihovoj spoznatljivosti. Hijerarhija slojevanja ontičkih regija nema dakle nikakve veze s njihovom spoznatljivošću. To znači da same sebe nismo spoznali više ili bolje od zakona funkcioniranja anorganskog svijeta. Premda smo živa bića koja posjeduju svijest i premda bismo u izvjesnom smislu mogli očekivati da ćemo lakše spoznati ono što sami jesmo ili posjedujemo, naša se očekivanja stalno izjalovljuju. Tako je primjerice posve zamislivo, pa čak i realno, da odgovor na pitanje o postanku svijeta i svemira dobijemo prije negoli objašnjenje nastanka svijesti ili života. Zaključak o nejednakoj spoznatljivosti ontičkih slojeva, postavlja pred nas problem objašnjenja te činjenice. Zašto se živući ili svjesno susteže spoznaji? Zašto ono udaljenije, anorgansko, možemo spoznati lakše negoli recimo zakone fotosinteze ili funkcioniranja psihe? Zašto imamo osjećaj da smo od rješenja zagonetke života udaljeniji od zagonetke gravitacije?

U pretpostavljenoj hijerarhiji slojevanja realnoga svijeta, prvi sloj, anorganski, kao i posljednji, tj. duhovni ili društveni spoznajemo lakše od sfere organskoga, životnoga i od sfere psihičnoga. Mada nam se realnost pokazuje na različite načine, i premda nam se rješavanje problema koje ona pred nas postavlja čini beskonačnim, u njoj ne postoji ništa načelno nespoznatljivo. Tako nastaje složena igra naših ostvarenja i namjera i “sustezanja” ili indiferentnosti nama izvanjske realnosti. Indiferentnost realnoga prema spoznaji jača naše uvjerenje da ćemo jednoga dana stići do konačnih rješenja, dok s druge strane, svako naše “konačno” rješenje, samo otvara vrata novim mikro- i makrokozmičkim prostranstvima.

Problemi objašnjenja nastanka materije, života ili svijesti potiču još jedan filozofski problem. Mogli bismo ga izreći na sljedeći način. Prema uvriježenom mišijenju priroda ne radi skokove. Tamo gdje izgleda da je priroda stvorila bitni pomak, tamo gdje je iz puke tvari ona složila životnost i pokretljivost, ili kada je iz čiste pokretljivosti stvorila svijest i omogućila povratni učinak organizma na samu tvar, čini nam se da je naša spoznaja zakazala. Čini nam se da su ti navodni skokovi samo plod naše nesposobnosti da shvatimo kontinuiranu, vječnu evoluciju prirode, naime samo provizorna i krhka objašnjenja nama nepoznatih činjenica. Svi pokušaji znanstvenika da objašnjenjima rekonstruiraju kontinuitet prirodne evolucije ostali su dosada bezuspješni, pa se u nama rađa sumnja ili slutnja da su revolucionarne promjene u prirodi samo posljedica naših refleksija, kategorizacije, čiji primarni zadatak i jest da dijeli ono što čini organsko jedinstvo.

Znanost se ne opterećuje navedenim “principijelnim” razmišljanjima. To joj omogućava da simultano spekulira o nadvladavanju svih iracionalnih hijatusa među odjelitim slojevima, tako da svaki djelić slagalice pomaže shvaćanju cjeline i omogućava uklapanje i osmišljavanje dotada potpuno nejasnih komadića na drugome kraju slike. “Znanstvenička divlja spekulacija” o kojoj je govorio Stanley Miller, stoga ima svoj dublji smisao. Ona nije samo proizvoljna maštarija i plod neopterećene igre. Ona je gotovo jedini svrsishodan način da se do novih rješenja i odgovora ipak dođe.

Ali u tom beskonačnom slaganju i preslaganju velike slagalice svijeta neka se pitanja, katkada i svjesno zaboravljaju. Kada svoju pažnju usmjerimo na jedan kraj slagalice, problemi na drugoj strani ostaju zanemareni, ili zaboravljeni. S druge strane, pristupi rješavanju problema postaju toliko brojni da među njima nakon određenoga vremena nastaje zasićenje i entropija. Samo rješavanje problema tako pokreće jednu novu, analognu evoluciju, isto tako problematičnu i beskrajnu kao što je i sama priroda: povijest. Napokon, kada se prirodna evolucija počne miješati s povijesnim rješenjima, kada više ne možemo razlikova ono što pripada samoj prirodi od onoga što smo povijesno uslikali u nju, postajemo spremni sumnjati u to da postoji konkretni, izvanjski predmet proučavanja i sve se više proširuje uvjerenje da sva rješenja u biti više govore o nama samima negoli o predmetima koje trebaju razjasniti.

U svojem klasičnom djelu Solaris, te je pouke lijepo izrazio Stanislaw Lem sljedećim riječima:

Obnavljanje negdašnjih hipoteza, unošenje nebitnih promjena, preciziranje ili unošenje mnogoznačnosti u onu početnu bujicu hipoteza, počelo je pretvarati dotad blistavo jasnu solaristiku u sve zapleteniji labirint pun slijepih uličica. U atmosferi opće ravnodušnosti, stagnacije i gubljenja interesa za ovu planetu, solarijsko je vrijeme počeo pratiti drugi ocean beskorisno tiskana papira… Solaristika je zamjena za religiju kozmičke ere, ona je vjera zaogrnuta u ruho znanosti; kontakt, cilj kojem teži isto je tako maglovit i taman kao i silazak mesije i razgovor sa svecima… Solaristika je dakle nedonošće davno umrlih mitova, realizacija mističnih težnji koje javno, punim glasom, ljudska usta više ne smiju izgovarati, a kamen-temeljac, skriven duboko u temeljima njene zgrade jest nada u Iskupljenje.

Unatoč “solarističkoj skepsi”, ostaje otvoreno pitanje kojim ćemo načinom steći “iskupljenje”. Slutnja da su prirodne zagonetke nedokučive, filozofska skepsa prema znanstvenom eksperimentiranju i rezignacija pred beskonačnošću onoga nespoznatoga ne pruža nikakvu nadu da će nas uzdržavanje od suđenja dovesti do bitnijih rješenja i postizanja “iskupljenja”. Preostaje nam jedino da vjerujemo kako je ono što možemo učiniti ipak dovoljno veliko i da ćemo malim koracima osigurati mjesto i smisao u beskonačnome prostranstvu prirodne evolucije.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.