Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 38.

VIŠE PRAZNOVJERJE

u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

 

Dok su se pred nekoliko godina na stranicama Frankfurter Allgemeine Zeitunga množile burne polemike o tome za što se i u ime čega ljevica nakon sloma komunizma još može boriti, predstavlja li jezgro ljevičarstva klasna borba, emancipacija radnika, više sindikalne tarife i sl., u vrijeme kada je pravi proletarijat već odavno izgubio svaku nadu u oživljavanje marksističke ideologije, dok su pitanja te vrste postavljali samo još najekstremniji ljevičarski intelektualci, dva su američka znanstvenika pružila svoju definiciju moderne, akademske ljevice. U Americi, za koju nikada nije postojala nada da postane “zemlja proleterska”, ljevica je u međuvremenu postala sinonim za drukčije, ali isto tako pogrešne vrste razmišljanja. Paul Gross, biolog s Virginijskog sveučilišta u Charlottesvilleu i Norman Levitt, matematičar s Sveučilišta Rutgers, u knjizi Više praznovjerje. Akademska ljevica i njezini sukobi sa znanošću iz 1994. tvrde da se u Sjedinjenim državama na sveučilištima proširilo akademsko ljevičarstvo koja predstavlja amalgam zbrkanog, nejasnog govora koji se sastoji od elemenata postmodernizma, socijalnog konstruktivizma, feminizma i ekologizma, amalgam kojemu je zajednički nazivnik “antiznanstvenost”.

Prema Grossovoj i Levittovoj slici akademsko-ljevičarske nove ideologije, svijet je samo jedna socijalna (i jezična) konstrukcija. Postojeću zbilju konstruira suvremena znanost. Isticanjem “jednog”, istinitog i racionalnog svjetonazora, znanost je postala oružje u borbi protiv emancipacije rasa, spolova, nacija i nacionalnih manjina. Znanost je, prema tom obliku ljevičarstva, u rukama povlaštenih, ona je izraz socijalne neravnopravnosti, odnosno dominacije bjelačke, anglo-saksonske civilizacije. Ona je postala sredstvo kojem dominirajuće klase održavaju status quo. Stoga je sasvim jasno da je znanost (“kakvu je znamo danas”), prema egalitarnom akademskom ljevičaru, jedan od prvih ciljeva kritike. Kritika kapitalizma u rukama akademskog ljevičara tako se postupno pretvara u kritiku znanosti kao sredstva održavanja “statusa quo”. Današnja “akademska ljevica”, prema Grossu i Levittu, boluje stoga od drukčije vrste anakronizma. Tražiti emancipaciju proletera je jedna vrsta anakronizma. Boriti se protiv znanosti, koja je bez sumnje dovela do bitnih promjena u društvu, anakronizam je drukčije, još nedovoljno kritizirane vrste.

“Predmet je naše rasprave”, kažu Gross i Levitt, “posebno buran odnos prirodnih znanosti i jednog velikog ali utjecajnog dijela američke akademske zajednice koju ćemo radi sažetosti zvati akademskom ljevicom… Reći ćemo jasno: akademska ljevica ne voli znanost. Ona, prirodno, ne voli neke načine upotrebe znanosti… posebno u područjima vojne industrije, praćenja disidenata, ekološki nezdravih industrijskih procesa, manipulacije javnoga mnijenja… Takav je resantiman razumljiv i proširen među svim znanstvenicima. Međutim, među akademskim ljevičarima to se neprijateljstvo proširuje na društvenu strukturu koja institucionalizira znanost, na obrazovni sustav koji proizvodi profesionalne znanstvenike, i na mentalitet za koji se smatra da je karakterističan za znanstvenike. Ali ono što najviše začuđuje, jest otvoreno neprijateljstvo prema stvarnom sadržaju znanosti i prema pretpostavci, koja je vjerojatno proširena među obrazovanim ljudima, da je znanstvena spoznaja relativno pouzdana i da počiva na zdravoj metodologiji. Upravo je potonji oblik neprijateljstva najzagonetniji za znanstvenike koji su svjesni da ono postoji. U njemu ima nešto srednjovjekovno… Ono odbacuje najjače nasljeđe prosvjetiteljstva – ono ismijava ideju o sposobnosti civilizacije da ukloni neznanje… Tu se iracionalnost zagovara s ponosom. Ali najšokantnija je činjenica da takvi napadi dolaze od ljudi koji se smatraju hrabro-progresivnima, na samome rubu kulture budućnosti.”

Knjiga je odmah po objavljivanju skandalizirala brojne ljevičare, iznenadila je mnoge empirijski orijentirane znanstvenike koji ne prate literaturu iz drugih područja, ali je uvrijedila i brojne zastupnike navedenih filozofsko-socijalnih pravaca i škola koji se nisu osjećali ljevičarima. Novost Grossa i Levitta je bila u sljedećemu: ona je implicitnoj kritici “tradicionalne ljevice” dodala napad na brojne vrlo raznolike škole suvremenog kripto-ljevičarskog mišljenja. Na koji način Gross i Levitt ujedinjuju feminizam, ekologiju, socijalni konstruktivizam, kulturne studije, postmodernizam s tradicionalnim ljevičarstvom? “Neće biti pretjerano ako kažemo da je kritika znanosti akademske ljevice jedna igra promiješaj-i-prospi. Svaki takav kritičar stvara arsenal iz skupa svojih omiljenih polemičkih komadića: malo marksizma radi isticanja veze znanosti i ekonomske eksploatacije, malo feminizma za obradu seksizma znanstvene prakse, malo dekonstrukcije za zamagljivanje tradicionalnog čitanja znanstvenih teorija, možda još komadić afrocentrizma kako bi se potkopala ideja o znanstvenim doprinosima i njihovoj vezi s europskim kulturnim vrijednostima. Proporcije i naglasci variraju od teksta do teksta, ali s upoznavanjem te literature počinju se pojavljivati zajednički obrisi. Razlike su više retoričke naravi negoli stvar logičke artikulacije. One su stavljene u drugi plan radi golemog zajedničkog interesa: demistifikacije znanosti, potkopavanja njezina spoznajnog autoriteta i isticanja drukčijih znanosti suprotstavljenih ‘načina spoznavanja’. To je, ukratko, predmet ljevičarskog ‘višeg praznovjerja'”. (Nedavno je fizičar Alan Sokal izvršio eksperimentalnu “podvalu” u okvirima Gross-Levittove paradigme: priložio je članak pun postmodernističkih besmislica i znanstvenih pogreški na objavljivanje u časopisu Social Text, članak koji su poznati urednici, začetnici “kulturnih studija”, Aronowitz, Ross i Fish uredno objavili.

Gross i Levitt se naravno ne zaustavljaju na programatskim antiljevičarskim deklaracijama. Njihova je knjiga analiza izjava i djela mitskih figura navedenih pravaca: konstruktiviste Bruna Latoura, povjesničara znanosti Stephen Shapina, velikih zagovornika “kulturnih studija” Stanleya Aronowitza i Andrewa Rossa (koji svoju knjigu posvećuje “svim učiteljima znanosti koje nikada nije imao”), postmodernista Faucaulta, Baudrillarda, Lyotarda i Derridae, feministkinja Sandre Harding (za koju je Newtonova Principia mathematica priručnik za silovanje), Donne Haraway i Evelyn Fox Keller, ekologa Jeremyja Riffkinda. Tu su i anti-AIDS aktivisti poput Larryja Kramera, koji je tvrdio da je za pandemiju AIDS-a kriva heteroseksualna, bjelačka većina, (“AIDS je oblik rasističke i kapitalističke dominacije”), ikonoklasti liječnici poput Petera Duesberga koji je isticao da AIDS ne uzrokuje virus HIV-a. Tu su zagovornice “haploidne hermeneutike”, “agresivnog jajeta”, “evolucije orgazma”, “hermafroditnog paradoksa”, zagovornici “duboke ekologije”, ekofeministi, Edward Goldsmith i njegov zahtjev za odbacivanjem darvinizma i znanstvene paradigme u ime evolucije.

Grossova i Levittova knjiga, puna citata profesora s poznatih američkih sveučilišta vrlo je zabavna i duhovita. (Možda nam katkada laska glupost poznatih teoretičara). Ali intencija i analiza autora Višeg praznovjerja nije neozbiljna. Unatoč skromnosti i skepticizmu prema kulturnom značaju njihove knjige, njihov cilj nije denunciranje ludih izjava, već “zabrinjavajuće širenje antiznanstvene klime” na američkim (često državno sponzoriranim) sveučilištima. Nedavno je Stanfordski odbor za udžbenike primjerice “u ime zaštita manjina” izbacio tekst o azijskom podrijetlu Indijanaca iz udžbenika antropologije kako ne bi narušio manjinsko uvjerenje u njihovu autohtonosti. Gross i Levitt (pomalo hinjeno) brinu da “više praznovjerje” u ime zaštite (epistemoloških i socijalnih) manjina, potpuno ne zatvori vrata normalnoj znanosti i njezinom proučavanju. “Na prvi pogled čini se da je strategija zakapanja glave u pijesak nema nikakvih posljedica. Naše je društvo ionako zasićeno svakakvim oblicima praznovjerja. Međutim, takav (cinični) stav prema znanosti i racionalnosti vrlo je instrumentalan za ljevičarsku sveučilišnu politiku… Ako vjerujemo da znanost nije ništa drugo doli metafora, onda više ne trebamo raspravljati o razumnosti njihovog supstituiranja za druge metafore…” Ključna je stvar, međutim, dodaju autori, da dušebrižnici manjina, svojim antiznanstvenim stavom, upravo potkopavaju sredstva emancipacije onih subjekata (osoba, manjina) koje navodno zaštićuju.

Zaredali su se napadi s različitih strana, napadi “tradicionalnih” marksista, filozofa jezika, ekofeministica, sociologa znanosti… Na stranicama gotovo svih značajnih znanstvenih časopisa i dnevnika, objavljeni su brojni osvrti. U časopisu Science Bennett Berger ističe klasičnu, tipičnu (marksističku?) primjedbu: “autori ne obrađuju sve mislioce iz navedenih područja – oni zaključuju na temelju izdvojenih primjera”, te dodaje: “relativizam ne podrazumijeva sumnju da znanost funkcionira”. Les Levidow u New Scientistu izjavljuje da Gross-Levittov napad “zaboravlja kako su sukobi znanstvenika i tehnologa, s jedne strane, i laika s druge, često doveli do promjena svjetonazora samih stručnjaka”, kako on “zaboravlja na sposobnost ne-znanstvenika da se kritički postave prema znanstvenim procesima i artefaktima” i napokon, kako “pretpostavlja da postoji vrijednosno-neutralna znanost”. Knjiga je neprecizna i zlonamjerna, tvrdili su suradnici časopisa Social Epistemology. “Kritičari multikulturalizma su skinuli rukavice”, tvrdi je T. Dunford (Educational Studies). A suradnik New Statesmana dodaje: “Jedva čekam nastavak knjige u kojoj ću Grossa i Levitta pronaći u krevetu s nekim postmodernistom”.

Ali, ako je meta bila promašena, ako je cilj bio isuviše raznobojan za fokusiranu kritiku, kako to da polemike oko Grossove i Levittove knjige traju do danas? (Lotka-Priceovo scijentometrijsko pravilo kaže da promašena znanstvena djela imaju vrlo kratko vrijeme polu-raspada). Kako to da je Gross-Levittova knjiga je nedavno objavljena u novome izdanju (Marek Kohn, suradnik New Statesmana je bio u pravu – ima i nastavak)? Odgovor je čini se sljedeći: Gross i Levitt su detektirali jednu bitnu, vrlo dominantnu tendenciju – preorijentaciju “akademskih” ljevičara na antiznanstvene doktrine. Premda autori smatraju da postoji jezgro “legitimnog” ljevičarstva i ekologizma, (u tom se kontekstu često citira “naš” ljevičar Bogdan Denić, i njegova kritika postmodernizma), sociološka analiza stavova intelektualaca pokazala bi, čini mi se, da postoji značajna korelacija između zastupanja tradicionalno lijevih političkih stavova i prihvaćanja navedenih pseudoznanstvenih teorija. Da je tome tako, da je problem ljevičarskog “višeg praznovjerja” možda i teži negoli se to početno činilo, svjedoči zbornik priloga pod naslovom Bijeg od znanosti i uma, s nedavno održanog skupa Njujorške akademije znanosti. Dvadesetak poznatih znanstvenika i filozofa (poput Geralda Holtona, Maria Bungea, Susan Haack, Norette Koertge, Lorena Fishmana, Martina Lewisa i drugih) proširuje i detaljnije obrađuje osnovna obilježja napada Grossa i Levitta. Ali neki poznati filozofi, poput Maria Bungea, nisu bili zadovoljni “samo analizama”, i Grossovim i Levittovim skromnim i skeptičnim zaključcima o relevanciji njihovih kritika. Ako su Gross-Levittovi zaključci “skromni”, onda Bunge u svom članku “Pohvala netolerantnosti prema šarlatanstvu na sveučilištu” poziva na križarski rat. Sada je u neprijatelja uključen još i cijeli egzistencijalizam, fenomenologija, fenomenološka sociologija, etnometodologija, pseudomatematički simbolizam, subjektivna teorija vjerojatnosti, teorija kaosa i brojne druge teorije. U Bungeovim rukama, cilj doista postaje isuviše širok.

Ali, Gross-Levittova ideja o povezivanju antiznanstvenosti i ljevičarstva nije posve novog datuma. Tridesetih godina ovoga stoljeća Horkheimer i Adorno su u svojoj knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva tvrdili da je znanstvena racionalnost utemeljena na prosvjetiteljstvu dovela do fašizma, do racionalne “tehnologije ubijanja”. Filozof Georg Lukacs tvrdio je da znanost zbog svog partikularnog fokusa ne vidi cjelinu, totalitet (i da stoga ne može emancipirati taj “totalitet”, i shvatiti da je za takvu emancipaciju sposobna jedino radnička klasa). Sličnu kritiku partikularnosti znanosti pružio je i nacistički filozof Martin Heidegger (i možda je upravo ta sličnost Lukacsa i Heideggera razlog zbog kojeg je Heidegger još uvijek tako omiljen među ljevičarima, postmodernistima, feministima, ekolozima i ostalima.) Problem dakle nije vezan isključivo za “američku ljevicu”.

Premda Gross i Levitt, kao što danas vidimo – s pravom nisu proširivali ionako široku metu svojih napada, (u rukama zamišljenog europskog “novovjekovnog” filozofa, slična bi kritika započinjala riječima: “Sva dosadašnja metafizika bila je… ljevičarska”), nema sumnje da u tom napadu ima pouka za nas. Zanemarivši pitanje “akademskog” ljevičarstva, sažet ću ih jednostavno na sljedeći način. Prva je poduka vezana za odgoj u tranzicijskim zemljama: zemlje koje su dobro ljevičarski odgojene (s brojnim satima relativističke i konstruktivističke nastave) sada trebaju više nastave iz prirodnih znanosti. I drugo, ako prihvatimo da napredak tranzicijskih društava znači više tehnologije, onda oprez: u neo-ljevičarskom ruhu dolazi novi val katkada privlačnih, katkada smiješnih antiznanstvenih ideja i ideologija.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.