Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 15.

STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA

u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi

Knjiga Demokracija i totalitarizam francuskog filozofa, sociologa i politologa Raymonda Arona (1905-1984) još je jedan primjer klasičnih djela društvene znanosti za koja bi bilo dobro da su postala dijelom naše prevodilačke kulturne baštine mnogo prije. Ali, dok je utjecaj i popularnost Aronovih suvremenika, kolega i “najboljih neprijatelja”, poput Sartrea, na zalasku, Aronovo se djelo pokazalo u izvjesnom smislu univerzalnije, pa stoga za nas i aktualnije.

Riječ je o knjizi koja prikazuje raznolike Aronove teorijske i političke interese u razdoblju od 1940. do njegove smrti. Iz golemoga opusa izabrani su eseji i dijelovi knjiga Makijavelizam i tiranije, Demokracija i totalitarizam, Alexis de Tocqeville i Karl Marx, Eseji o slobodama (esej “Formalne i realne slobode”), Razočaranje i napredak (esej “Nejednakomjerni razvoj”) i Sociološke studije (esej “Macht, power, moć – demokratska proza ili demonska poezija”).

Aktualnost Aronove knjige ne sastoji se, kako bi netko možda pomislio iz naslova, u jednostavnom i jednostranom suprotstavljanju poželjnog i nepoželjnog političkog sustava. Manihejska misao o takvoj polarizaciji bila je Aronu posve strana. Premda nema sumnje da je za Arona demokratski sustav opravdan i poželjan i da bi sve totalitarne oblike vlasti trebalo “nadići”, zanimljivost Aronova djela, po mom sudu, izvire upravo iz njegovih neortodoksnih klasifikacija.

Demokracija i totalitarizam predstavljaju tek “idealne tipove”, sredstva pomoću kojih Aron analizira bogatu političku i socijalnu stvarnost zgusnutu u “politički sustav”. Valja “krenuti od dva idealna tipa, a potom utvrditi razliku između vrsta unutar tipova” (101). Čini se da smo mi danas puno spremniji prihvatiti dihotomnu klasifikaciju političkih i socijalnih sustava, negoli je to bio Aron u vrijeme još život “drugog svijeta”.

Jedna od Aronovih pouka jest da u tome griješimo. Jer, ne treba smetnuti s uma da je, primjerice, fašizam nastao iz parlamentarne demokracije, (kako vrlo dobro pokazuje i njegov tekst “Makijavelizam i tiranije”) i da u mnogim zemljama svijeta, uključujući i iskustva njegove Francuske (opisana u izvrsnom tekstu pod naslovom “Glavna varijabla”), vrlo često postoje socijalne tendencije koje bi u određenim okolnostima demokraciju mogle pretvoriti u njezinu suprotnost. Povijesne analize nastanka određenih poredaka, fašizma u Njemačkoj i Italiji, ili, nastanka “Treće republike”, nisu pisane for their own sake, već zato da se pokažu razni “stupnjevi nesavršenstva” koji mogu prevladati u nekom poretku. Aron skeptično vjeruje da se devijacije i otkloni od “idealnih tipova” mogu dogoditi u svako vrijeme, u svakom poretku i u svakom društvu. “Nismo prisiljeni prihvatiti mišljenje”, kaže Aron, “da je suvremeni svijet rastrgan između ideologija koje su u nepomirljivom sukobu.” (120)

Zanimljivost Aronovih klasifikacija jest u kombiniranju “idealnih tipova”. Osim temeljne opreke demokracije i totalitarizma, Aron ispituje i “dijalektiku” poredaka s obzirom na dihotomije konstrukcije i demokracije, odnosno demokracije i djelotvornosti. (Danas bismo skraćeno rekli: moguća je demokracija bez “vladavine prava”, kao što je moguć i demokratski sustav koji je toliko nedjelotvoran da ugrožava vlastiti opstanak.) Nadalje, u poglavlju “O nesavršenstvu poredaka”, Aron ispituje dodatne opreke; konkurencije i monopola, konstitucije i revolucije, pluralizam i apsolutizam, države stranaka i države stranke. Isto tako Aron poriče da je temelj i opravdanje demokracije produktivnost kapitalizma (“iskustvo pokazuje da se akumulacija kapitala ili industrijalizacija mogu ostvariti i mimo kapitalizma”); to je teza koju su kasnije prihvatili mnogi politolozi. U tekstu “Macht, power, moć” tvrdi se također da “nema proporcionalnosti između ekonomske snage… i političke snage”. U gotovo svakoj od tih opreka idealnih tipova, pojedini politički, socijalni i nacionalni sustav stoji na drukčijem mjestu.

Unatoč relativnom položaju svakoga sustava s obzirom na izabranu vrstu analitičke matrice, čitatelj niti u jednom trenutku ne sumnja “na čijoj je strani” Aron. Uvijek se “može naznačiti razlika između očevidnih nedostataka višestranačkih poredaka i bitnih nedostataka jednostranačkih sustava”, premda, “u stanovitim okolnostima taj bitno nesavršeni poredak može biti lagodniji od očevidno nesavršenog poretka”.

Aron, u navedenome izboru, nije ideolog, već prvenstveno analitičar. Međutim, knjigu je zanimljivo čitati i iz povijesne, ili čak nacionalne perspektive. Čitatelj vrlo često ima dojam da su članci latentne polemike s kolegama koji su u to vrijeme (posebno šezdesetih godina u Francuskoj) bili na strani “bitno nesavršenog poretka”; ali umjesto da ga ta činjenica motivira da zaoštri vlastite stavove protiv totalitarizma, čini se da je Aron, naprotiv, svoje radove pisao tako da budu prihvatljivi ili da budu pouka radikalnijim lijevim intelektualcima.