Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 30.

O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT

u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Mnogi čitatelji prisjetit će se da su tijekom XVIII. i XIX. stoljeća mnogi poznati eseji iz povijesti, filozofije i znanosti bili odgovori na nagradna pitanja što su ih postavljale znanstvene i umjetničke akademije i drugi veliki mecene. Takvim natječajima kraljevskih i kneževskih akademija dugujemo primjerice Harrisonov izum sata, teorije infinitezimalnog računa, teorije refrakcije svjetlosti, brojne medicinske tehnike (o Nobelu da ne govorimo), ali isto tako i brojne filozofske traktate ili političke ustave Rousseaua, Voltairea ili Kanta. Budući da znanstvenih i umjetničkih nagrada svjetskoga glasa ima dovoljno, u širim kulturnim krugovima osjećala se potreba za sličnim nagradama na području kulture, ili točnije – filozofije.

Njemačka je 1997. godine odlučila obnoviti prastare tradicije mecenatskih nagrada prosvjetiteljske vrste, pa je časopis Lettre International (u suradnji s Goethe Institutom) i niz drugih svjetskih časopisa objavio natječaj kojim će Europski grad kulture – Weimar, 1999. godine nagraditi eseje na temu: “Budućnost osloboditi prošlosti? Prošlost osloboditi budućnosti?” Pitanje je “obećavalo potaknuti značajna iskustva i ključne probleme različitih kulturnih krugova – od afričkih i arapskih, kineskih i indijskih, zapadno i istočnoeuropskih, sjeverno i latinskoameričkih.” Ad-hoc akademija, sastavljena od filozofa, pisaca, pjesnika, teoretičara kulture i umjetnika iz Njemačke, Rusije, Kine, Meksika, Slovenije, Italije, Maroka, Španjolske, Mađarske i Sjedinjenih država, “po prvi puta u povijesti” raspisala je takav filozofski natječaj na svjetskoj razini “bez obzira na podrijetlo, jezik, kulturni krug ili formalne kvalifikacije”.

Jezici na kojima su se mogli podnositi odgovori bili su službeni jezici Ujedinjenih naroda, uključujući i njemački. “To je trebalo biti dovoljno”, kako je samokritično rekao glasnogovornik ad-hoc Akademije, Frank Berberich, “da cijeli svijet bude zastupljen”. Do kraja 1998. komisija je primila 2481 esej iz 123 zemlje. Komisije su prvo filtrirale eseje prema jezicima, a potom su, krajem lipnja 1999. određena 43 finalista, čiji su radovi prevedeni na engleski. Sastav komisije bio je takav da barem jedan član žirija bude sposoban pročitati rad na originalno podnesenom jeziku. Eseji su bili anonimno katalogizirani, a nagrade su iznosile: 50.000 DEM za prvu nagradu; 30.000 DEM za drugu i 20.000 DEM za treću. Lettre International (njemačko izdanje) u posljednjem je, zimskom, broju iz 1999. objavio četiri nagrađena rada, šest radova koji su osvojili mjesta od šestoga do desetoga, i još četiri teksta iz užega izbora.

Prvu je nagradu dobila Ivetta Gerasimčuk (rođena 1979. godine) studentica Moskovskoga državnog sveučilišta, tj. Instituta za međunarodne odnose iz Samare u Rusiji za svoj esej “Rječnik vjetrova”. “Rječnik vjetrova” prozni je tekst sličan Pavićevu Hazarskome rečniku. Kako on odgovara na pitanje “oslobađanja prošlosti i budućnosti”? Rječnik započinje natuknicom “Apsolutno vrijeme” a završava natuknicom “za završetak: sat”. Beskonačnim i apsolutnim vremenom vladaju vjetrovi koji donose i odnose kulturne artefakte; ljudi pokušavaju zatvoriti ili pronaći razne oblike vjetra i u tome se sastoji njihova kultura. U tom protoku vjetra, nastaju razni socijalni pokreti obožavanja ili mržnje vjetra, arhitektonski, kulturni artefakti obožavanja i mržnje, i osobe (u Borgesovskoj maniri: izmišljene i stvarne) koje su “vjetru” (čitaj vremenu) dale važan doprinos ili mjeru. I dok se kultura sastoji u enciklopedijskoj klasifikaciji pokušaja kulturnog oblikovanja beskonačnoga (rječniku), vjetrovi i dalje beskonačno huje i raznose ono sakupljeno.

Drugu je nagradu dobio Louis Wolcher, profesor filozofije prava iz Washingtona (1947), za esej: “Jezik vremena”. Za razliku od “Rječnika vjetrova”, Wolcherov je tekst pravi filozofski traktat o predodžbama vremena, o ljudskoj slobodi, osjetilnosti, uhvaćenosti u vremenu, projekcijama egzistencije (tekst koji ozbiljno pokušava odgovoriti na nagradna pitanja), u kojem se spominju brojni filozofi od Heraklita do Heideggera, Franklina i Benjamina, i orijentalnih filozofa Ta-huia i Yuan-wua. Ishodište Wolcherove rasprave je tekst Hannah Arendt o Kafki i Kafkin tekst “On”.

Dvije treće nagrade osvojili su Velimir Curgus Kazimir (1948), pisac iz Beograda, za tekst “Kuće” i Christophe Wall-Romana, Parižanin koji od 1985. živi u Sjedinjenim državama za tekst “Meta-krivica”. Kazimirov literarni-metaforični tekst, koji vlastiti dom (grafički) duhovito prikazuje kao kuću na tračnicama koja se širi na dvije strane (prošlost i budućnost), sastoji se od šesnaest skica o raznim značenjima riječi “dom” (urednici Lettrea, odnosno žiri, zaboravili su spomenuti s kojeg su izvornika prevođeni tekstovi). Kuće su simboli za ljude i njihova nova ili stara obitavališta: imaju li bezbrojni azilatni i emigranti svoje “kuće”? Nalaze li se one tamo gdje su nekada bile, ili tamo gdje su oni sada? “Ja živim na gradilištu”, piše Kazimir. “Na njoj je ruševina stare zgrade i još nedovršena nova, hrpa šute i građevnog materijala. Jedan posve kaotičan prizor… U izvjesnom smislu ja živim u dvije zgrade, premda je na novoj, nedovršenoj, moja adresa.” Razumijemo, zar ne?

“Meta-krivica” Christophe Wall-Romana je esej u maniri francuskih postmodernista pisan baroknim stilom punim neologizama. Dopustite mi da kažem kako ništa nisam razumio. Očito je žiri morao raditi čudne kompromise.

“Prozirni grad”, Jean-Pierre Fayea, jedini je esej filozofa starije generacije (1925), filozofa po profesiji, čiji je esej ušao na popis prve desetorice. Zasluženo ne-nagrađen. “Kada budućnost prolazi, ona to čini tako da nabacuje” (slijedi fusnota), “Taj nabačaj ne može se tek rukom osloboditi. Tek cijelo tijelo, uronjeno u postojeći univezum postaje svjedok…” Tako započinje francuski esej filozofa-po-profesiji. A završava poglavljem “Weimar: faustovska Atena”. Sapienti sat.

Jinmin Wang, filozof iz Pekinga (1963), danas sinolog u Bonnu, na natječaj je poslao esej “Božja igra šaha. Bajka s filozofskom poantom”. Wang se odlučio za kombinaciju literarnoga i filozofskoga, za pomalo docilni tekst o tome što radi filozofija i na koji način interpretira zagonetne tekstove (u maniri njemačke hermeneutike). “Hvala bogu da je Bog ljudima podario šahovsku igru s pat situacijom. Ako netko pita zašto je božja igra šaha takva, tada bih mu odgovorio da takvo uvjerenje nije ništa drugo doli utopijski pokušaj koji bi bio isti kao i vjerovanje da se božja igra šaha može svršiti i matom”, posljednje su riječi eseja.

Osmoplasirani esej Michaila Epsteina, esejista iz Moskve (1950), “Tempocid. Prolog uskrsnuću vremena”, bio bi (da sam ja bio predsjednik žirija) pobjednik cijeloga natječaja. Riječ je o dokumentarističkoj obradi problema: što se zbiva kada pokušamo osloboditi prošlost budućnosti i obrnuto. Epstein daje odgovor u prvoj rečenici: tada dolazi do revolucije. A sve revolucije, i pogotovo one ruske, pokušale su upravo ono, za što međunarodni žiri traži odgovor. “Prva je žrtva revolucije – vrijeme”. Epstein kombinira citate sunarodnjaka komunista, strukturalista te drugih ruskih (i francuskih) esejista i filozofa, kako bi pokazao do čega su dovele ideologije ukidanja prošlosti: “Nigdje na svijetu projekt ‘obraćanja vremena’ nije tako dosljedno i luđački ostvaren kao u Rusiji, gdje je sadašnjost uvijek žrtva ‘oslobađanja’ budućnosti od prošlosti… Tek je rijetko sadašnjost ovdje imala vlastitu vrijednost”.

Sažimljući dojmove, mogao bih reći da su (i literarni i filozofski) tekstovi slavenskoga govornog područja (uz iznimku Wolcherovoga) doista bili najbolji. To su pokazali i zvanični rezultati prve desetorice. Ali, dodamo li tome i osobne preferencije, po kojima bi oni prošli još i bolje, to nas navodi na pitanje: nije li to zbog nekog nama srodnog kulturno-jezičnoga kruga? Sumnjam. No, nadajmo se da će svi izabrani tekstovi uskoro biti objavljeni i u hrvatskome izdanju časopisa Lettre International, kako biste i osobno mogli prosuditi.

Jesmo li onda dobili odgovor na “torzo-pitanje” weimarske komisije? Dobili smo mnoge odgovore (kako su članovi žirija i očekivali). Možda bi filozofima bilo draže da je literarnih pokušaja manje, a dokumentarističko-filozofskih više. Ali kako je granica filozofije danas vrlo nejasna, možda ne bi trebalo pretjerivati s tom formalnom demarkacijom. Dobili smo uglavnom lijepe i dobre odgovore, ali tko zna koliko će vremena u ovome post-modernom (ali ipak globalnome) prostoru oni izdržati. Stoga možemo postaviti pitanje: ima li još nečega univerzalnoga u filozofskim pitanjima? U svakome slučaju, weimarska je nagrada, zbog svjetskih razmjera natječaja, presedan u povijesti filozofije, kojim bi trebalo nastaviti tragati za zaboravljenim oblicima filozofskih pitanja i odgovora.