Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 41.

SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?

u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

U krugovima sociologa spoznaje knjiga Socijalna konstrukcija zbilje Petera Bergera i Thomasa Luckmana postala je suvremeni klasik discipline. Autori su je pisali veoma dugo; na jednome mjestu, u skladu s pažnjom koju oni pružaju detaljima svakodnevnoga života, potanko se opisuje neki alpski razgovor uz ručak kada je nastao zajednički “projekt”; bilo je to u ljeto 1962. godine. Knjiga je objavljena 1985.

Odmah želim reći da ne znam zašto se knjiga toliko citira i zašto je postala klasik sociologije spoznaje, ali to je činjenica koju naš stav prema njenoj vrijednosti ne može promijeniti. Zato ću objašnjenje te činjenice pokušati konstruirati. Prvo, kada je knjiga objavljena, njeni su se autori već proslavili svojim drugim djelima, dijelom objavljenim i kod nas. Drugo, premda je knjiga objavljena na engleskome jeziku, radi se o tipično njemačkoj knjizi. Njeno objavljivanje na engleskome jeziku jest dodatna činjenica koju treba objasniti ili konstruirati. Ponudit ću jedno trivijalano objašnjenje: autori su očito s pravom smatrali da na engleskome knjiga ima veće šanse da postane popularna. Ali, zašto je bitno u kojoj je mjeri knjiga “njemačka”? I po čemu je ona uopće “njemačka”? Iz sažetog povijesnog uvoda pod naslovom “Problem sociologije znanja” razaznajemo koji je teorijski kontekst pretpostavka razumijevanja knjige. To su sociološki klasici: Marx, Durkheim, Weber, Pareto, dakle europski kontinentalni klasici. Oni ocrtavaju “problem” sociologije spoznaje. Među njima se pojavljuje još jedno ime, koje nije klasik, ali je po svemu sudeći najbitnije za razumijevanje Bergerove i Luckmannove knjige: to je Walter Schuetz. Walter Schuetz je Husserlov učenik, fenomenolog, poznat po svojim knjigama o “fenomenologiji svakodnevnog života”. S Peterom Bergerom povezuje ga činjenica da je i on našao svoj dom u SAD. Thomas Luckmann je pak najzaslužniji za “mukotrpno” objavljivanje njegovih debelih knjiga. Walter Schuetz danas više nije nepoznat i na njegovome se djelu zasniva jedan od najbitnijih suvremenih socioloških pravaca, tzv. etnometodologija (H. Garfinkel, T. Lynch i dr.). “Svakodnevni život”, to je tema koja se pojavila kao predmet izučavanja u trenutku kada se kontinentalna sociologija sve više pretvarala u filozofiju, u “puku” ili “čistu” teoriju, to je tema koja je, kako se vidi iz Lukacsevog predgovora knjizi A. Heller Svakodnevni život, postala nadomjestak za gubitak povijesnog subjekta, ili točnije, nadomjestak u trenutku kada su veliki revolucionari silom prilika postali obični subjekti. Kao i sve europsko, a pogotovo njemačko, i taj je obrat morao imati neku tradiciju. Tako je u ormarima Schuetzove udovice u Americi pronađen Walter Schuetz. U svojim djelima Schuetz je detaljno opisivao kako se iz “svijeta života prirodnoga stava” stvaraju “strukture relevancije”, ili jednostavnim riječima rečeno, kako se iz mnogostrukosti opažanja i svakodnevnog djelovanja, u društvu oblikuju institucionalizirani obrasci relevantnih vjerovanja i ponašanja koje Berger i Luckmann nazivaju znanjem. U knjizi Smislena izgradnja društvenoga svijeta Schuetz gradi različite “provincije značenja”, odnosno sfere dosega različitih koncepcija racionalnosti, već prema tome što predstavlja svakodnevicu subjekata i njihov obrazac ponašanja. U potonjoj rečenici leži odgovor na pitanje zašto je Berger-Luckmannova knjiga “njemačka”. Ono što obično smatramo trivijalnim, u njemačkim ustima postaje “filozofija”. Ono što obično radimo svaki dan, postaje “smisleno”, značajno, ono se strukturira u “strukture relevancije”, u “provincije značenja”, “gradi se” cijeli jedan svijet smisla i značenja, gradi se teorija “životnih oblika” i to ne možemo sažeti jednostavnom wittgensteinovskom rečenicom “tako mi to radimo”, već je potrebno ispisati tisuće stranica, debele tomove strukturiranih oblika “svijeta života”.

Sve što smo rekli za Waltera Schuetza, vrijedi i za Bergera i Luckmanna. Socijalna konstrukcija zbilje je čisto schuetzovska knjiga. Za sadržaj tih knjiga Francuzi upotrebljavaju riječ “trućanje”. Evo nekoliko nasumce izabranih mjesta: Na primjer, subjektivni stav ljutnje se u situaciji lice-u-lice direktno izražava raznovrsnim tjelesnim pokazateljima, facijalnim izražajem, općim držanjem tijela, specifičnim kretnjama ruku i nogu, i tako dalje. U situaciji lice-u-lice ti su pokazatelji stalno pri ruci, i upravo je to razlog što mi ona pruža optimalno stanje za stjecanje pristupa subjektivnosti drugoga… Te noći probudim se i nađem nož zabijen u zid iznad mojeg kreveta. Nož qua objekt izražava ljutnju mojeg protivnika. On mi pruža pristup njegovoj subjektivnosti, premda sam bio u snu kad ga je on bacio i uopće ga nisam vidio jer je pobjegao, zamolo me pogodivši. Zapravo, ako taj predmet ostavim tamo gdje jest, mogu ga opet pogledati sljedećeg jutra i on mi ponovno izražava ljutnju čovjeka koji ga je hitnuo. Osim toga i drugi ljudi mogu doći i pogledati ga, te doći do istog zaključka. Drugim riječima, nož u mojem zidu postao je objektivno raspoloživ konstituens zbilje koju dijelim sa svojim protivnikom i drugim ljudima. Čovjek zauzima osebujno mjesto u kraljevstvu životinja. Nema čovječjeg svijeta u onom smislu u kojem se može govoriti o psećem ili konjskom svijetu… pojedini pas ili konj ima u mnogome fiksiran odnos sa svojom okolinom koji mu je zajednički sa svim drugim članovima njegove vrste. To, pored ostaloga, očigledno implicira da su psi i konji u usporedbi s čovjekom mnogo ograničeniji određenom geografskom rasprostranjenošču. Važno je imati na umu da je većina modernih društava pluralistička. To znači da im je u srži zajednički univerzum koji se kao takav prihvaća neupitno, a različiti djelomični univerzumi koegzistiraju u stanju uzajamnog prilagođavanja. Potonji vjerojatno imaju neke ideologijske funkcije, ali izravan sukob među ideologijama nadomjestili su različiti stupnjevi tolerancije ili čak suradnje. Takva situacija, nastala konstelacijom neteorijskih činilaca stavlja tradicionalne stručnjake pred oštre teorijske probleme…. Toliko što se tiče “njemačkoga” u djelima Waltera Schuetza i njegovih učenika Bergera i Luckmanna.

Premda trivijalnosti zaogrnute visokoparnim jezikom tvore najveći dio teksta, ipak nam preostaje pitanje kako je Socijalna konstrukcija zbilje postala klasik. To nas vodi trećem “konstruiranom” objašnjenju. To se “objašnjenje” svodi na tvrdnju da je glavna teza Bergera i Luckmanna istinita. A teza se može izreći na sljedeći način: Postoje vrlo raznoliki načini recepcije realnosti i raznoliki oblici djelovanja. Korpus “znanja” nije ništa drugo nego institucionalizirani i socijalno legitimirani način postupanja. To je znanje “objektivno” onda i samo onda kada je društveno priznato, kada su raznolike reakcije usmjerene, “užljebljene” (entrenched), tako da ih drugi mogu slijediti i opravdati, samo onda kada imaju društveni placet, “da, smijete tako raditi” ili “da, upravo tako to treba raditi”.

Ni na jednome mjestu Berger i Luckmann ne izriču svoju tezu u tom radikalnom obliku. Jer u tome je obliku teza sporna (a po klasičnoj retorici, što je manje sporno, to je istinitije). Tada bi se prirodno postavilo pitanje, što je sa autonomijom znanja? Žele li Berger i Luckmann reći da znanje ne nadilazi kontekst u kojem se koristi? Da, oni to žele reći, ali ne kažu. To međutim ističe gotovo programatski naslov knjige: zbilja se socijalno konstruira, ona nije po sebi dana. Zbilja postoji samo pomoću djelovanja i socijalno konstruiranih, institucionaliziranih i legitimiranih značenja. Zbilja je kodificirana praksa koju nazivamo znanjem. U tome smislu, i samo u tome smislu, podnaslov knjige, “rasprava o sociologiji znanja”, točno izražava njen sadržaj. A isto tako i raspoloženje ili glavnu ideju cijele discipline sociologije spoznaje.

Knjiga Socijalna konstrukcija zbilje ne bavi se “znanjem” u filozofskom smislu riječi, znanjem kao opravdanom istinitom vjerovanjem. Ona ne daje primjere i objašnjenja socijalne konstrukcije i opravdanja onih istina koje smatramo nezavisnim od čovjeka, recimo da se Zemlja, bez obzira na našu “konstrukciju”, kreće oko Sunca. U odsutnosti polemike s klasičnom epistemologijom vidim nedostatak knjige, jer ostaje otvoreno, smatraju li autori “istine” prirodnih znanosti konstruiranim istinama ili istinitima “po sebi”. Tako ne možemo zaključiti opisuju li autori socijalnu konstrukciju kao model svih ili samo nekih znanja. Jer, ako se radi samo o socijalnoj konstrukciji socijalne zbilje, onda je teza gotovo tautološka: budući da se društvo konstituira i konstruira, i znanja o i u njemu moraju biti konstruirana i konstituirana. Želimo li, međutim, tezu protegnuti na zbilju “uopće”, preostaje nam pitanje kako se konstruira zbilja prirode.

Ali recimo i neku pohvalnu riječ. Opis, “fenomenološka deskripcija” usmjeravanja raznolikosti ponašanja i shvaćanja u obrasce kojima povratno procjenjujemo subjektivne stavove i pojedinačne radnje predstavlja bitan zadatak sociologije znanja ili sociologije objektivnosti. Primarni zadatak koji postavljaju Berger i Luckmann jest pokušaj da se o znanju raspravlja ne kao o puko teoretskom znanju, ili na temelju teorija, nego da o znanju zaključujemo pomoću ili “iz” cjeline koja tvori naše svakodnevne radnje. Kako to kažu autori: “Fokusiranje na teorijsku misao ne samo da neopravdano ograničava sociologiju znanja, ono ne zadovoljava ni zato što se čak ni taj dio društveno raspoloživog ‘znanja’ ne može potpuno razumjeti ako ga ne smjestimo u okvir općenitije analize ‘znanja'” .

Ukratko ću prepričati u čemu se sastoji taj opis i to smještanje u “općenitiji okvir analize znanja”. Prvo postoji neusmjereno ponašanje i kaos predodžbi koji autori nazivaju “zbiljom svakodnevnog života”. Taj se kaos postepeno, navikom ili “ekonomijom djelovanja” institucionalizira. Institucija je dakle prihvaćanje i standardizacija jednog od brojnih mogućih načina djelovanja. Sljedeća razina je razina legitimacije. To je razina na kojoj se već institucionalizirana praksa pokušava racionalno opravdati. Institucija već postoji, potrebna joj je još racionalna podrška, kao neka vrsta društvenog odgovora na pitanje “zašto činimo baš to, a ne nešto drugo”. Jednom kada institucija ima “racionalno”, tj. kolektivno opravdanje ili legitimaciju, ona povratno utječe na subjekte koji je stvaraju: kako autori kažu, “zbilja se pounutruje”, subjekt samome sebi opravdava izabrane postupke pomoću razloga koji su izvanjski već opravdani, subjekt se socijalizira. Tako se zatvara krug opravdanja. Subjekt djeluje na određeni, izabrani način i time utječe na okolinu; ostale se mogućnosti navikom izbjegavaju, naposljetku se društveno legitimirana navika pretvara u prisilu da se i dalje čini ono što je početno bio više ili manje slučajni izbor.

Već iz ovog kratkog prepričavanja vidimo da se o “zbilji svakodnevnog života” može napraviti relevantna teorija za objašnjenje znanja. I kada bih morao govoriti o tome kako nastaju institucije i kako vlastita djelovanja povratno djeluju kao prisile na nas, i ja bih citirao Bergerovu i Luckmannovu knjigu Socijalna konstrukcija zbilje. Jer najčešće o našim navikama i o njihovoj “socijalnosti” uopće ne mislimo. Da je njihov opis pun trivijalnosti, samo se po sebi razumije: jer svakodnevica i jest trivijalnost.