Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 45.

DESCARTESOVA GREŠKA

koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Da je Descartes pogriješio, time što je utemeljio jednu dugu, snažnu i pučki prihvatljivu tradiciju razdvajanja duha i tijela, time što je mentalne i fizičke “stvari” smatrao potpuno odijeljenim supstancijama, nije nova teza. Tu tezu zastupaju svi najbitniji pravci tzv. “kognitivne psihologije” ili “kognitivne znanosti” u XX. stoljeću. Nju su zastupali fizikalistički teoretičari “identiteta”, poput Placea krajem sedamdesetih godina, “kauzalisti” i “funkcionalisti” poput Armstronga, Putnama, Dennetta, Lycana, “eliminativisti” i “konekcionisti” poput Paula i Patricie Churchland, “psihosemantičari” poput Fodora, “reprezentacionalisti” poput Devitta; čak i različite vrste predstavnika tzv. “umjetne inteligencije”. Premda sve navedene struje “kognitivne znanosti” više ili manje sumnjaju u opravdanost “ontološkog” razdvajanja duha i tijela, one ipak zadržavaju neku vrstu dualizma. “Duh” više nije neodređena supstanca, on je jednostavno postao – mozak. Ali taj je mozak prilično iznimna fizikalna supstanca, i shvaćanje njegova funkcioniranja nije potpuno identično razumijevanju drugih organa. Da bi testirali svoje teorije o funkcioniranju mozga, mentalnih stanja i sl. kognitivni su znanstvenici ubrzo smislili jedan misaoni eksperiment poznat pod imenom “mozak u kadi”: Što bi se dogodilo da mozak možemo odvojiti od cijelog fizičkog balasta? Kako bi onda mozak funkcionirao? Za rane zastupnike “Descartesove greške” bilo je potrebno i razumno razdvojiti onaj “racionalni” dio mozga i njegova funkcioniranja (koji se navodno može oponašati kompjutorima), od onog “neracionalnog” dijela mozga i tijela – koji zapravo samo smeta. Dakle, čak i kada poričemo Descartesov dualizam, ostaje nam cijeli niz dihotomija kojima ćemo ponavljati njegovu “grešku”: sučeljavajući razum osjećajima, biologiju kulturi, urođeno stečenome itd.

U čemu je onda originalnost i značaj Descartesove greške Antonia Damasia? Descartesova greška. Emocije, razum i ljudski mozak, srušila je bar neke dodatne “dualističke idiome”; ona je pokrenula cijelu jednu malu revoluciju svojom tezom da su emocije dio kognicije, odnosno da ljudski razum ne može funkcionirati bez emocija; pokrenula je također i mini-revoluciju koja se danas, po Danielu Golemanu, zove istraživanjem “emocionalne inteligencije”. Damasio, po struci neurolog, za svoju je tezu o nužnoj ulozi emotivnog dijela (osjećajne reprezentacije) u normalnom ljudskom funkcioniranju, pružio je uglavnom argumente iz područja patologije mozga. “Tradicionalna mudrost govorila nam je o potencijalno štetnim utjecajima emotivnih predrasuda. I zato je za mnoge još veće iznenađenje i novum, da odsutnost emocija i osjećaja nije ništa manje štetna… Neki aspekti emocija i osjećaja za racionalnost su neizbježni.”

Damasiova priča započinje “slučajem” Phineasa Gagea iz godine 1848. Prilikom miniranja zemljišta za postavljanje željezničke pruge, u jednoj je nesretnoj eksploziji željezna šipka promjera 16 cm oštetila mozak vrlo inteligentnog, sposobnog i pristojnog nadglednika radova Phineasa Gagea. Oštećen je bio prednji moždani režanj. Nekim čudom, Gage je ostao živ, i nekoliko godina nakon nesreće potpuno se fizički oporavio. Ali Gage više nije bio Gage. Nekoć pametan i inteligentan, postao je prost, kapriciozan, nestrpljiv, poprimio je dječji karakter s životinjskim strastima odrasloga čovjeka. Zbog njegova prostaštva, ženama su preporučivali da se ne zadržavaju u njegovu prisustvu. Imao je bezbroj planova za budućnost, ali ih je odbacivao istom brzinom kojom su i nastajali. Poprimio je neka obilježja autističkih pojedinaca. Ali njegov razum, njegove logičke i jezične sposobnosti ostale su nedirnute. Gageov primjer pokazao je kako “u mozgu postoje posebni sistemi za razmišljanje, kao i za osobnu i socijalnu dimenziju razmišljanja. Nekad stečene socijalne konvencije i etička pravila mogu se dakle izgubiti zbog oštećenja mozga, premda pri tomu osnovni intelekt i jezična sposobnost ostaju nedirnuti. Gageov primjer pokazuje da se nešto u mozgu brine isključivo za ljudska svojstva, za sposobnost anticipacije budućnosti i za složenu socijalnu okolinu; za smisao odgovornosti prema sebi i drugima; za sposobnost orkestriranja vlastitog preživljavanja pod vodstvom slobodne volje.” Sličan primjer Damasiu je pružio i pacijent “Elliot”. Kod njega je oštećenje prednjega režnja bila posljedica tumora. Kao i Gage, Elliot je ostao “racionalan”, ako se time misli na jezik, odnos među objektima, ono što obično zovemo inteligencijom. Ali njegova nesposobnost za odlučivanje, nesposobnost da uči iz svojih grešaka, i pomanjkanje “socijalne inteligencije” vodili su ga iracionalnim putovima. Elliot je izuzetno dobro prolazio testove jezičnih sposobnosti, pamćenja, procjene odnosa među objektima, ali je padao na svim testovima u kojima se testirala “sposobnost procjene” koja traži povezivanje nepovezanih činjenica. Njegova je svijest o posljedicama akcije bila natprosječna. Ali je nesposobnost za “osjećaje” kojima donosimo odluke uništila Elliotovu “normalnost”.

Descartesova greška posvećena je istraživanju djelovanja emocija i osjećaja na razum. Dugoročnost i kvaliteta mišljenja prema Damasiovim tvrdnjama, nije povezana samo s veličinom neokorteksa (s velikim mozgom) već i s povećanim volumenom hipotalamusa, odgovornim za instinktivne i emotivne reakcije. Damasio razlikuje primarne emocije i sekundarne emocije (osjećaje). Primarne emocije su urođene, one ovise o limfnom sustavu i amigdali; riječ je o nagonskim tjelesnim reakcijama na vanjske podražaje. Za razliku od toga osjećaji predstavljaju svijest o emocijama i tjelesnim promjenama, ili povratni utjecaj “razuma” (neokorteksa) na tjelesne funkcije. Tako nastaju dva, ne nužno povezana sustava reakcija. Priroda je dopustila da se oba sustava manifestiraju istim kanalima. Ali fine motoričke razlike ipak pokazuju da je riječ o bitno različitim sustavima. Najbolji i najpoznatiji primjer za tu razliku su tjelesne reakcije smijeha. Kada je smijeh doživljen, “pravi”, limfni sustav nesvjesno pokreće orbikularni mišić na rubovima očiju. Kada je “hinjen”, neokortikalni sustav pokreće samo zigomatski mišić na rubovima usana.

Najbitniji i najuvjerljiviji dio rasprave je Damasiova hipoteza o somatskim markerima. Gage i Elliot imali su sposobnost pregleda opcija za djelovanje, ali nisu imali sposobnost odlučivanja nužnu za normalno funkcioniranje i preživljavanje. Sposobnost odlučivanja u neizvjesnim situacijama pružaju emocije pomoću “somatskog označavanja”. Da bi se izbjegle greške u odlučivanju, pogotovo u konfliktnim situacijama, tijelo je po Damasiu razvilo mehanizam kojim somatski obilježava pogrešne izbore. Kada na nas pada neki predmet, mi ne “razmišljamo” o tome treba li se maknuti. Tijelo instinktivno reagira. Ali isto tako, svaki puta kada se prisjetimo ili izaberemo opcije s neizvjesnim i nepoželjnim posljedicama, tijelo reagira aktivirajući sustav “osjećaja” pomoću “somatskih markera”. Ono somatski obilježava nepoželjne ili neizvjesne opcije. Time se broj opcija prilikom odlučivanja bitno smanjuje, a brzina reakcija na određenu situaciju bitno se povećava. Mi doduše možemo svjesno donijeti “pogrešnu” odluku, ali će tijelo somatski paliti “crvenu svjećicu” skrećući nam pažnju na moguće nepoželjne posljedice. Zbog te brzine reakcija katkada nastaju različite “iracionalnosti”, o kojima govore Kahneman, Tversky i Sutherland, ali prema Damasiu u prirodnim je uvjetima često puno bitnije brzo reagirati, negoli dugotrajno “racionalno” izračunavati statističke vjerojatnosti.

Damasio ne misli da emocije imaju primat nad razumom. Za njegovo pobijanje Descartesova dualizma posve je dovoljno pokazati da sustavi emocija i osjećaja (nesvjesnih i svjesnih reakcija) bitno utječu na naše odlučivanje i prepoznavanje, na našu motivaciju i socijalnu inteligenciju bez koje ne bi bilo moguće preživjeti. Nema “mozga u kadi”: bez tjelesne reprezentacije i emocija on ne bi mogao funkcionirati. Djela nastala nakon Descartesove greške potvrđuju da je upravo ova “hipoteza” postala novi istraživački program koji će promijeniti brojne uvriježene stavove u psihologiji, neurologiji, medicini, pa čak i u sociologiji.