Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 34.

O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE

u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja

Odavno je poznato da entropija, stupanj raspadanja izoliranih fizikalnih sustava koji teže stabilnoj ali posve nepokretnoj ravnoteži, nije samo zakon koji vrijedi za fizikalne čestice. Entropija je univerzalna činjenica: u McLuhanovu “globalnom selu” ona u prvome redu vrijedi za sustav informiranja. Umberto Eco, poznati talijanski teoretičar (i praktičar) informatičke ere u svojoj glasovitoj knjizi Kultura, informacija, komunikacija, raspad sustava informacija opisuje pomoću sljedeće slike: Zamislite jednu skupinu ljudi, informanata, koja započinje sa slobodnim razgovorom. Dok govori jedan, njegov glas mogu čuti svi. Započnu li istovremeno govoriti drugi, naš zamišljeni govornik mora govoriti glasnije kako bi ga drugi mogli čuti. Ali govori li on glasnije, i ostali sudionici moraju podići svoj glas kako bi ih drugi mogli čuti. Sa svakim novim informacijskim kanalom (sa svakim novim informatorom) razina se buke povećava. S umnažanjem sugovornika i kanala informiranja, početni glas jednoga pretvara se u opću buku: stoga umnažanje informatora i medija dovodi do opće nesposobnost priopćavanja. Od dinamičnog informativnog poretka u početku nastaje kaos bez interne dinamike.

Gottfried Leibniz još je u XVII. stoljeću poznavao sve osobe koje su se bavile njegovim filozofskim i matematičkim problemima, mogao je sa svima komunicirati, a to je i činio. Danas je situacija bitno drukčija. Radikalnu promjenu komunikacijske situacije može nam predočiti činjenica koju su utvrdili moderni sociolozi znanosti, naime da 90% svih znanstvenika koji su ikada živjeli na kugli zemaljskoj još uvijek živi. Možemo li zamisliti buku u “priopćajnom kanalu” koju stvara taj golemi broj živućih informatora? Promjena komunikacijskog obrasca tako je radikalna da se danas, u vrijeme koje za sebe drži da je najnaprednije u povijesti, znanstvena otkrića moraju ponovno otkrivati u svemiru izgubljenih informacija, u svijetu podataka za koje je aleksandrijska biblioteka sve neprimjerenija metonimija.

Donedavno su informatičari optimistično vjerovali da je slavni slogan filozofskog gurua Paula Feyerabenda “anything goes” neslana šala. “Šala” je početno vrijedila za metodologije znanosti, ali se ubrzo proširila i na informatiku. Situacija je danas takva, tvrdio je nedavno The Economist, da svaki dosadnjaković s vrlo ograničenim informacijama sasvim lako uspavljuje svoje nedužne žrtve. Činjenice i grafikoni postali su stupovi za pijance, podrške za bilo kakvu tezu.

Suvremeni britanski sociolog znanosti Jerome Ravetz, svoju knjigu Znanstvena spoznaja i njezini socijalni problemi započinje sljedećim riječima: “Suvremena prirodna znanost preoblikovala je naše znanje i kontrolu svijeta oko nas; ali u tom je procesu ona preoblikovala i samu sebe i stvorila probleme koje sama više ne može riješiti. Suvremeno društvo sve više ovisi o industrijskoj proizvodnji koja počiva na primjeni znanstvenih rezultata, ali sama proizvodnja tih rezultata postala je tako golema i skupa industrija da su problemi upravljanja tom industrijom i kontrola efekata njezinih proizvoda postali hitni i teški.” Uloga znanja u tom se smislu bitno promijenila. Ako ne želimo da se znanost iskorijeni i korumpira i da se njezini rezultati koriste za ciljeve koji mogu dovesti do društvene i ekološke katastrofe, nastavlja dalje Ravetz, potrebno je preoblikovati sliku znanosti i znanja. S porastom moći i raspona svijeta znanosti, njezini najdublji problemi više nisu kognitivni već socijalni.

Osim skeptičnih zaključaka o kognitivnoj vrijednosti informacija koji proizlaze iz Feyerabendovog slogana “sve je dopušteno”, postoji i tržišna, za poklonike “provjerenih vrijednosti”, ne manje zabrinjavajuća strana medalje. Prema zakonima ponude i potražnje, cijena informacija i informiranja pada srazmjerno povećanju njihove ponude odnosno kvantitete. Microsoft korporacija, kao što je primjerice poznato, svoj uspjeh temelji upravo na spoznaji o jeftinoći informacija. Zanemarimo li lokalne telefonske račune i marginalni trošak, masa softwarea, sharewarea, baza podataka danas je posve besplatna. Korisnici Interneta zasigurno znaju kako je lako i jeftino koristiti informacije iz The Library of Congress ili CERN-a. Trebamo li spominjati celularne telefone i telefaxe?

Informacijska era po The Economistu stoga možda upravo završava. Ali kako promijeniti sliku znanosti? Kako u tim uvjetima definirati ulogu pameti? Za McLuhana opisano je stanje upravo ispunjenje optimistične utopije i demokratskog ideala o znanju za sve. Medij je poruka. No, možemo li pozitivno tvrditi da je s porastom mogućnosti informiranja doista poraslo znanje? Prema The Economistu, odgovor je negativan: stopu porasta informacija nije pratila stopa porasta mudrosti. Paradigma “provjerenih vrijednosti” mogla bi se bitno promijeniti. Na temelju kojih kriterija vršiti izbor informacija? Postoje li, kako nagađa Ravetz, socijalni kriteriji za taj izbor? Vraćamo li se u potrazi za znanjem, tradicionalnim autoritetima?

Sociolozi znanosti sedamdesetih su godina tvrdili da najproduktivnije okoline za znanost u XIX. i početkom XX. stoljeća nisu bile najdemokratskije. Njemačka, nekoć suspektna demokratska i po mnogo čemu autoritarna znanstvena sredina, po prosječnom je broju invencija nadmašivala sve svoje demokratske konkurente. Slično je i danas s Japanom. Kako to objasniti? Smijemo li iz takvog historiografskog primjera crpiti nove norme? Kako na najbolji način know-that možemo pretvoriti u know-how?

U svojoj studiji o tim problemima, japanski autori Ikujiro Nonaka i Hirotaka Takeuchi tvrde da imaju odgovor na pitanje u čemu se sastoji post-informacijska “mudrost”. Dinamika inovacija u Japanu, za razliku od empirističkog i demokratskijeg Zapada, ne pretpostavlja opće poznavanje “čvrstih činjenica”, riječi i brojeva, već prvenstveno “implicitno znanje” zaposlenih. Njihov know-how, to “implicitno znanje”, sastoji se od nagađanja, ideala i vještina. Te se vještine s generacije na generaciju prenose sustavom šegrtovanja čime se omogućuje da zaposleni dijele većinu iskustava prethodnika ili suradnika. Mudra organizacija, prema japanskim autorima, treba imati tri strukture: prvo, tradicionalnu (čitaj: autoritarnu) hijerarhiju odlučivanja; drugo, manje grupe za oblikovanje novih ideja uz pomoć “implicitnog znanja” i treće, tzv. organizacijsku “razinu znanja” u kojoj se preklapaju eksplicitno i implicitno znanje.

Tradicionalni, tj. autoritarni sustav odlučivanja, ili dogma u znanosti, s vremena se na vrijeme pokazuje kao izazovna alternativa. Pogotovo u vrijeme očite entropije informacija ili lošeg konjunkturnog ciklusa. Takvi sustavi uvode red u kaos, i grade sustav u kojemu svi znaju isto. Američki kritičari međutim s pravom ironično primjećuju kako se cijela slika japanske (kao nekoć njemačke) proizvodne i znanstvene organizacije može lako urušiti na širem svjetskom tržištu. Drugim riječima, autoritarniji oblici rješavanja entropijskog i konjunkturnog problema mogu biti izazovi samo ako pred sobom imamo idealiziranu, poželjnu sliku zatvorenog tržišta i zatvorenog društva. Kao što vrlo dobro pokazuje slom komunističkih režima i njihovih informacijskih sustava, “implicitno” se znanje urušava čim u sustav počnu prodirati ljudi ili informacije iz drugih kulturnih krugova, odnosno drugi sustav vrijednosti. Hijerarhija dakle može biti izazov samo zbog toga što do entropije u izvjesnom smislu uopće nije ni došlo.

Vratimo li se na početnu tezu o općoj entropiji, u informatičkim sustavima uočit ćemo međutim još jednu značajnu analogiju s prirodnim sustavima, svojevrsno rješenje problema entropije. Usporedno s raspadanjem informatičkih i “toplinskih sustava”, ili općenito strukturiranih cjelina, poznato je da u “živim sustavima” postoji i reverzibilni proces: iz sustava nižeg reda nastaje poredak višeg reda, tzv. sintropija ili negentropija, ili jednostavno – život. Iz kvantitativnog umnažanja nastaje kaos u kojem pak nastaje složeniji sustav višeg reda. Poštanski se sustav primjerice ne raspada zbog sve većeg broja adresa, ako takvo kvantitativno umnažanje, u živim tj. životnim sustavima kakva je znanost, prati stvaranje kvalitativno novih oblike organizacije i komunikacije koji privremeno rješavaju prethodni problem. Što je kao što znamo slučaj. Ali poredak koji nastaje iz kaosa ne treba tražiti u svjesnom zanemarivanju entropije i u svjesnom organiziranju. Poredak “višeg reda” koji nastaje iz prirodne entropije ne nastaje “svjesnim odlukama”, radikalnim rezovima, religioznim i fanatičkim odbacivanjima informatičke “Sodome i Gomore”. Ukratko, entropija po mom sudu nije činjenica nad kojom treba očajavati. Buka nastala u Ecovom gorenavedenom društvu može zgroziti govornika koji je želio svima priopćiti svoju poruku, ali sve-u-svemu naše zamišljeno društvo u uvjetima buke zna više negoli bi znalo da je slušalo samo njega, unatoč tomu što u zbroju svaki pojedinac zna razmjerno manje. Pojedincima je sustav postao nepregledan, neprohodan, imamo osjećaj da nas je taj sustav informacija potpuno nadvladao i da nad njim više nemamo nikakvu kontrolu. Ali to ne znači da je u toj buci, zbog većeg broja glasova i nota sadržano i manje znanja. To ne znači da iz te buke ne može nastati svojevrsni red i harmonija.

Navedeni opis informatičkog nereda analogan je suvremenoj koncepciji rasta znanja Karla Poppera. Znanje raste, kaže Popper, ne zato što svatko od nas više zna (dapače, upravo je obrnuto: svatko od nas zna razmjerno manje). Ono ne raste ni zato što smo ustanovili više “istina” i “informacija”, ni zato što u sustavu ima više pojedinaca punih vlastitih predrasuda, interesa, nagađanja, intuicija i sl. Ono raste u uvjetima u kojima se nudi najviše raznovrsnih hipoteza i nagađanja, ali u kojima se one mogu najlakše kritizirati i opovrgnuti. Takvo znanje nije dostupno pojedincu, pa ipak se može reći da je ono “objektivno”. Nijedan Amerikanac, primjerice, ne mora očajavati zbog informacijske entropije (pa čak ni zbog analogno sve izraženije manjkavosti obrazovanja), ako pri tome pretpostavlja da sustav, ne nužno zbroj, zbog sve većeg odbacivanja ludih hipoteza, “zna” sve više. Ukratko, naše očajavanje zbog entropije isto je tako subjektivno (i po mom sudu besmisleno) kao i očajavanje zbog sve veće ponude roba na tržnici, zbog sve jeftinijih namirnica koje ne možemo sami potrošiti ili zbog sve većeg broja TV programa koje ne možemo istovremeno gledati.

U Hrvatskoj je takvo očajavanje još besmislenije. Ne zato što pred sobom imamo sliku takve tržnice, tj. privrednog i informatičkog “potrošačkog društva”, već upravo zato što je nemamo. U Hrvatskoj je govor o informatičkoj entropiji priča o svemiru koji ne postoji. Naš sustav je više ili manje zatvoren dijelić tog univerzuma (i nadajmo se da pridonosi općoj entropiji). Iz čega međutim ne slijedi da je onaj širi entropijski sustav nepoželjan i da bi trebalo spriječiti njegovo prodiranje u naš prorijeđeni i dobro organizirani zrakoprazni prostor. I zato slijedite preporuku Dalea Carnegyja: “Stop worrying and start loving the information chaos”.