Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 43.

O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU

u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Iza velikih oglasa poznate novine “The New York Review of Books” za knjigu pod naslovom Hidden Histories of Science stoji relativno skromna knjižica sastavljena od pet članaka prominentnih autora. Riječ je o člancima “Going Unconscious” neuropsihologa Johnatana Millera sa Sveučilišta u Sussexu, “Ladders and Cones” Stephena Jay Goulda, biologa s Harvarda, “Pursuing the Unpopular” Daniela Kevlesa, voditelja programa za znanost, etiku i politiku s California Institute of Technology, “Genes, Environment and Organisms” poznatog genetičara Richarda Lewontina, i “Scotoma: Forgetting and Neglect in Science” popularnog neurologa Einstein Collegea, Olivera Sacksa. Okupljeni autori bez sumnje su izuzetno dobri i poznati pisci, popularizatori svojih znanosti, i njihovi su članci na stranicama “The New York Review of Books” uvijek zanimljiva štiva. Ali ono što funkcionira u jednome mediju, ne mora funkcionirati u drugom. Čini mi se da pothvat novinskog urednika Roberta Silversa nije urodio očekivanim rezultatima iz nekoliko razloga. Naslov “Skrivene povijesti znanosti” tek djelomično otkriva opću tematiku navedenih članaka. Samo Millerov i u bitnijem smislu, Sacksov članak, doista tematiziraju skrivene odnosno zapostavljene dijelove povijesti znanosti. Drugo, tema “skrivenih povijesti znanosti” nije posebno originalna. U filozofiji znanosti, ta se tema, nakon shvaćanja da ne postoji jedinstvena racionalna rekonstrukcija povijesti znanosti, (od Kuhna naovamo) obrađivala bezbroj puta, kako bi se pokazalo da različiti, često mutni, skriveni, proturječni putovi mogu dovesti do dobrog znanstvenog rezultata. Sociologija znanosti, uvjerena da ne postoji jedinstvena racionalna znanost, povijest znanstvenih otkrovenja, već se duže vrijeme bavi upravo “skrivenim” povijestima znanosti, pogrešnim i zaboravljenim teorijama, “neracionalnim” doktrinama, utjecajem globalnih filozofskih koncepcija na izbor (i zaborav) određenih istraživačkih programa; njen je predmet velikim dijelom istraživanje razloga koje znanstvenike navode da neke dobro formulirane teorije odbace i zaborave. Postoje brojne monografije na istu temu, čak i dugogodišnji časopisi posvećeni toj temi (ISIS). Upravo zbog toga uređivački posao koji obrađuje tu temu, po mom sudu mora imati drukčije formulirane ciljeve od pukog sabiranja dobrih znanstveno-novinskih članaka.

Naposljetku, da bi takav uređivački projekt dobio svoju supstancu, on mora pomoću određene kvantitete posvjedočiti o relevantnosti tvrdnje da znanost doista ima svoje bijele pjege koje vrijedi posebno istraživati.

Umjesto toga, (uvijek imajući na umu da su svi članci po sebi zanimljivi i dobro pisani), Kevles jednostavno priča priču o istraživanju onkogena i uzročnika raka tijekom ovoga stoljeća (priču koja se nikako ne može smatrati “skrivenom poviješću”), Lewontin izlaže svoju mini-teoriju o “konstrukciji okoline” pomoću organizama i o njezinom povratnom utjecaju na genotip, dakle o interakciji genotipa i okoline, teoriju koju ne bismo mogli nazvati posebno originalnom, a posebno ne skrivenom; a Jay Gould se bavi ikoničkim predstavljanjem znanstvenih teorija, i kritizira slikovne predodžbe teorije evolucije u obliku ljestvica i stabala; drugim riječima, bavi se upravo “objavljenjim” a ne “skrivenim” aspektima povijesti znanosti.

Millerov članak “Going Unconscious” (Kretanje u nesvjesno) doista obrađuje jedan skriveni i zapostavljeni dio znanosti: riječ je o povijesti hipnoze, liječenja nepoznatim energijama (animalnim magnetizmom) i istraživanju nesvjesnog. Njegova skrivena povijest započinje pričom o medicinaru, “istraživaču” iz osamnaestog stoljeća, Franzu Antonu Mesmeru iz Konstanza, koji je u predrevolucionarno vrijeme u Beču, Parizu i Londonu imao velike uspjehe u liječenjima hipnozom i “animalnim magnetizmom”. Mesmeristi su razloge uspjeha tražili u “magnetnom fluidu živčanog sustava”. Zašto su znanstvenici otpočetka bili, i ostali skeptični prema mesmerističkim rezultatima? Zašto je Mesmerov uspjeh uvijek bio guran u stranu i proglašavan pseudo-znanošću? I zašto je to tako i danas?

Miller vrlo dobro rekonstruira socijalnu povijest koja je stajala iza odbijanja njegovih rezultata, kao i posredni utjecaj (na Dupoteta, Elliotsona, Collinsa, Braida, Laycocka, Carpentera, Hamiltona i druge) koji su ti rezultati vršili na istraživanje živčanog sustava, mozga i nesvjesnoga, ali njegova priča prerano završava tvrdnjom da je “uloga hipnoze u razvoju tog obećavajućeg stava o nesvjesnome nažalost bila zasjenjena doprinosima puno poznatijeg Freudovskog nesvjesnog” (str. 28). Povijest hipnoze i nesvjesnog time zapravo završava, unatoč Millerovim pokušajima da je “oživi” pomoću spora između Chomskoga i bihejviorista u lingvistici. Pravo pitanje dakle nije ni postavljeno: “Kako to da su fenomeni hipnoze i nesvjesnoga i danas marginalni predmeti proučavanja, ako su oni u određenom trenutku povijesti bili relevantni i donosili medicinske rezultate?” “Kako to da znanost koja je već toliko činjenica otkrila o dalekim dubinama svemira, nije pružila shvatljivu sliku običnog, svakodnevnog fenomena sna?” Ukratko, mogli bismo reći da je sam izbor tematike dobra instanca “skrivene povijesti”, jer se odgovori na postavljena pitanja zbog tog znanstvenog zapostavljanja sve češće traže od “pseudo-znanosti”. Ali Miller ne dodiruje to pitanje.

Sacksov članak “Scotoma. Zaborav i zapostavljanje u znanosti” jedini eskplicitno tematizira naslov čitave zbirke; osim što je bio pokretač uredničkog pothvata, taj članak predstavlja i jedini pokušaj u zbirci da se pruži relevantni odgovor na pitanje o “skrivenim povijestima znanosti” i o njihovoj relevanciji za napredovanje u znanosti. Instance skrivenih (zapostavljenih) povijesti tematiziraju brojne Sacksove knjige: riječ je primjerice o migrenama, tourrettovom sindromu, o sintetičnom poimanju boja kod Goethea. Scotoma (tmina, sjena) je neurološki pojam “koji označuje diskonekciju ili hijatus u percepciji, u biti prazninu u svijesti stvorenu neurološkim lezijama” (str. 150). Ali osim neuroloških “skotoma”, postoje i one povijesne i kulturne, “rupe u sjećanju” (str. 151)

Sacks pruža nekoliko objašnjenja kulturno-povijesnih “skotoma”. Jedno je: “preuranjenost”. Mnogi su znanstvenici živjeli “ispred svoga vremena”, istraživali ili donosili rezultate koje njihovi suvremenici nisu mogli slijediti. “Ali ‘scotoma’ podrazumijeva više od preuranjenosti, ona uključuju uništavanje onoga što se početno uočilo, gubitak znanja, zaborav uvida koji su nekoć bili jasno uspostavljeni, regresiju prema manje uočljivim objašnjenjima… Ona su iznenađujuće česta u svim poljima znanosti. Ona postavljaju najdublja pitanja o tome zašto dolazi do takvih gubitaka.” (str. 159). Sljedeći su odgovori: “nepažnja ili zaborav negativnih instanci teorija”, napad autoriteta, pomanjkanje hrabrosti znanstvenika da se odupru snazi svojih suparnika. Za svaku “skotomu”, Sacks navodi nekoliko vrlo plastičnih primjera (priča).

U svojem teoretiziranju, Sacks ponavlja obrasce poznate iz filozofije znanosti. Njegova je priča vješto ispričana filozofija znanosti Kuhna i Lakatosa (premda ih ne navodi eksplicite), primijenjena na područje neurologije. “Postoje li, iza tih kontingencija, dublji obrasci?”, pita se Sacks. Dublje obrasce Sacks nalazi u izmjeni razdoblja istraživačke eksplozije i istraživačke konsolidacije i zamora (str. 170), u fazama koje neobično nalikuju na Kuhnova razdoblja “revolucije i normalne znanosti”. Obrazac se također može naći u “novim pojmovima, koji moraju biti po prirodi sintetički, izražavati generalna načela velikoga ranga i globalnu organizaciju koja donosi jedinstvo fragmentiranim opservacijama mikro-znanosti” (str. 175-6), dakle opet u Kuhnovim jezičnim matricama ili paradigmama.

Kada kažemo da Sacks prepričava i primjenjuje dijelove Kuhnove filozofije, to ne treba shvatiti kao kritiku. Sacks je uostalom i poznat po dobrom prepričavanju i populariziranju tuđih rješenja. Ali ako Sacksov članak jedini pruža pokušaj teoretiziranja o “skrivenim povijestima” u navedenoj knjizi, onda to bitno određuje ocjenu zbirke. A ta je ocjena sljedeća: za široku publiku riječ je o zbirci pet dobrih pripovijesti; stručnjaci s pojedinih područja, mogu pročitati pojedini članak koji kratko rezimira povijest njihove struke ili problema; ali teoretičar kojega zanima šira perspektiva ili neki teorijski doprinos (neki općeniti zaključak ili možda nova klasifikacija problema) bit će s pravom razočaran.