Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 35.

ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ

u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

 

U lipnju godine 1998. na London School of Economics održavala se godišnja konferencija o Karlu Popperu, jednom od najpoznatijih filozofa 20. stoljeća. Nakon svršetka radnoga dana, Popperovi učenici, John Watkins, Joseph Agassi i David Miller po dobrom su britanskom običaju pozvali nekoliko nas predavača u lokalni pub. Uz pivo i cider, jedna od svima nama dobro poznate teme razgovora bio je odlomak Popperove autobiografije (i knjige Unended Quest) u kojoj Sir Karl opisuje svoje pozivno predavanje o filozofskim problemima održano na King’s Collegeu u Cambridgeu 25. listopada 1946. godine, u prisutnosti Bertranda Russella i Ludwiga Wittgensteina, te tridesetak drugih filozofa koji su tek kasnije napravili svoje karijere, poput Stevena Toulmina, Richarda Braithwaitea, Petera Geacha, naših domaćina u pubu – Watkinsa i Agassija, te drugih, razmjerno manje poznatih filozofa poput Margaret Mastermann, Petera Munza, Casimira Lewyja, Johna Vinelotta, Wasfi Hijaba, Petera Gray Lucasa i Stephena Plaistera. U intelektualnoj autobiografiji, Popper je tvrdio da je Wittgensteinovim filozofskim “zagonetkama” suprotstavio niz pravih filozofskih problema. Wittgenstein se tada, prisjeća se Popper, “nervozno poigravao sa žaračem koji je koristio poput dirigentskog štapića kako bi naglasio vlastite tvrdnje”, a kada se postavilo pitanje statusa etike, Wittgenstein je izazvao Poppera da mu da primjer moralnoga pravila, na što je Popper odgovorio: “Ne prijeti žaračima gostujućim profesorima”. Wittgenstein je potom navodno bijesno bacio žarač, izletio iz sobe, i zalupio vratima. Ni tada, a ni nekoliko godina kasnije, ta mi se epizoda nije činila posebno značajnom, a nije niti zvučala posebno istinito. Po mome sudu, bila je očito riječ o još jednoj Popperovoj mitomanskoj eskapadi. Čak ni neposredno po objavljivanju knjige Edmondsa i Eidinowa, nisam se potrudio nabaviti njihovu knjigu.

Tada, u lipnju 1998. nisam znao da je Popperov nasljednik na LSE, i naš domaćin, John Watkins, upravo bio objavio memoare u kojima se spominje ta epizoda, i da će ubrzo po svršetku konferencije na stranicama londonskoga tjednog dodatka Times Literary Supplement izbiti velika intelektualna prepirka o tome je li Popper lagao, a još sam manje mogao slutiti da će ta epizoda postati središtem jedne od najzanimljivijih knjiga povijesti novije filozofije.

Knjigu Edmondsa i Eidinowa pročitao sam u jednome dahu. U maniri kriminalističkoga romana, ili istraživačkoga novinarstva, autori su uspjeli povezati brojne konce međuratne i poslijeratne intelektualne povijesti: povijest analitičke filozofije, povijest Bečkoga kruga, povijest Židova u Beču, povijest Cambridgea i britanske poslijeratne socijalne situacije. Pa ipak, središte knjige predstavljaju biografije velikoga bečkoga dvojca Wittgenstein-Popper, odnosno filozofskoga trojca Russell-Wittgenstein-Popper. Edmonds i Eidinow pletu sve te konce kako bi ispričali dramu, čija je kulminacija bila upravo epizoda na King’s Collegeu s Wittgensteinovim žaračem. Zbog toga se čitatelju čini da je itekako bitno utvrditi istinu o tome što se zbivalo toga presudnoga dana na Popperovom predavanju u Cambridgeu.

Unatoč proširenoj percepciji o filozofima Bečkoga kruga i njihovom utjecaju na svjetsku filozofiju, razlike među navedenim filozofima bile su razmjerno velike. Wittgenstein je bio bogat (Palais Wittgenstein u Beču bilo je vlasništvo njegova oca, a Wittgensteini su uz Rotschilde bili najbogatija bečka obitelj), slavan, i na svjetskoj je filozofskoj i kulturnoj sceni dominirao praktično od objavljivanja Tractatusa, dakle od dvadesetih godina 20. stoljeća, sve do recimo osamdesetih godina, unatoč tomu što je Tractatus logico philosophicus bila jedina za života objavljena knjiga. Slovio je kao osnivač i guru Bečkoga kruga, premda je na seansama sudjelovao samo dva puta. Bertrand Russell i G. E. Moore obožavali su ga, i pomogli mu dva puta da dođe u Cambridge, uspjeli su Tractatus proglasiti doktorskom radnjom kojom je Wittgenstein zaslužio svoju doktorsku titulu, a dvadesetih godina Tractatus vjerojatno ne bi ni bio objavljen da Russell nije napisao predgovor. Imao je golemi broj obožavatelja, toliki broj, da su mnogi filozofi i poslije njegove smrti 1952., godinama kasnije, po tikovima i gestikulacijama prepoznavali je li dotični slušao Wittgeinsteina. Ali Wittgeinstein je sam bio usamljeni lutalica, odrekao se svoga bogatstva, u brojnim vanakademskim epizodama bio je učitelj u siromašnome austrijskome selu, čudak u norveškome selu kraj Bergena, ratnik na frontu u prvome svjetskome ratu – na strani Austrije, i medicinski asistent ranjenicima u drugome (i proučavao učinak šokova od zadobivenih rana) – na strani Britanije. Bio je asket i nije volio pretencioznost, prenemaganje, i intelektualnu plitkost. Nije imao mnogo prijatelja, pa je čak i prema onima koji su mu jako pomogli u životu (poput Russella) izražavao prezir: ukratko bio je vrlo čudna i karizmatska figura.

Popper je naprotiv bio siromašan, nikada ga nisu zvali da dođe na seanse i da sudjeluje u radu Bečkoga kruga; svoja je najznačajnija i voluminozna djela Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Bijeda historicizma i Logik der Forschung, u vrijeme održavanja presudnoga predavanja već bio objavio. Do poziva u London, predavao je na manje poznatom sveučilištu na Novome Zelandu. I općenito su ga smatrali underdogom, filozofom koji se upinje da stvori svoju filozofsku i osobnu reputaciju. Osjećao se nezasluženo odbačenim i tražio je priznanje filozofske javnosti. Osjećao je prema Russellu veliku zahvalnost, premda mu Russell ustvari nije pomogao ničime što bi se moglo mjeriti Wittgensteinovim doktoratom ili mjestom profesora u Cambridgeu. Ukratko, prema Edmondsu i Eidinowu, čini se kao da je za Poppera to presudno predavanje bila dugo očekivana situacija za osvetu, i za samoisticanje pred Russellom, svojim navodnim intelektualnim uzorom.

Popper je mrzio intektualnu pomodnost, kapricioznost, lakonske mudrolije, a posebno Wittgensteinov stav da su filozofski problemi samo jezične zagonetke koje treba “pročistiti”. I kada se te razlike karaktera, osobnih biografija, obiteljskih etiologija, i stavova prema filozofiji suprotstave, kako to čine Edmonds i Eidinow, kulminacija je sukoba neminovna. Predavanje na kojemu je Wittgenstein “prijetio” Popperu žaračem bio je sukob “giganata”, nalik na, kao što svaki student filozofije zna – grčku “gigantomahiju oko bitka”; sukob oko biti filozofije. Sociolozi ili povjesničari bi naprotiv, tu epizodu nazvali “totalnom činjenicom” u kojoj se manifestiraju sve kulturne “dimenzije”: i psihološke, i ekonomske, i socijalne i filozofske, činjenicom u kojoj nema smisla izdvajati pojedinu dimenziju kao najznačajniju, kao jedini uzrok…

Elementi dramskoga zapleta su prisutni: središnje je pitanje knjige u kojoj se rekonstruiraju razlozi za dramu, je li se drama doista i zbila. Peter Geach je tvrdio: “Popper laže od početka do kraja”. Istina je da se Wittgenstein opasno poigravao žaračem. Braithwaite je ustao, oduzeo mu žarač, a Wittgenstein je zbog toga izašao iz sobe. Prema Toulminu, nije to bio nikakav incident. “Wittgenstein podiže žarač kako bi napravio svoj point o kauzalnosti. Wittgenstein izlazi, a tek potom Popper izriče svoje moralno načelo o žaračima i gostujućim profesorima”. Michael Wolff “vidi Wittgensteina kako se dosađuje sa žaračem… Netko je rekao nešto što je vidno uzbudilo Wittgensteina. U tome se trenutku uključuje Russell. I Wittgenstein i Russell ustali su. Wittgenstein govori: “Pogrešno si me razumio Russell. Ti me uvijek pogrešno razumiješ.”… Russell odgovara: “Ti brkaš stvari Wittgenstein. Ti uvijek brkaš stvari.” Za Hirama McLendona s Harvarda, pravi je heroj događaja bio Russell. Poper je imao predavanje koje se sastojalo od isprike za njegovu dosadnost. Publika je burno reagirala na Popperovo predavanje. Uključio se Wittgenstein, podigao glas i počeo mahati žaračem. Na to se ustao Russell, i “zagrmivši poput biblijskoga boga” počeo braniti Poppera. Peter Gray-Lucas i Stephen Plaister misle da se Wittgensteinovo ponašanje doista može opisati kao prijetnja. Nekoliko njih privlače noge Margareth Mastermann, Braithwaitove supruge, koja sjedi na prozoru. Gotovo svi preživjeli filozofi prisutni na tom “presudnom” događaju imaju svoje verzije događaja. (Zanimljivo je kako se njihova sjećanja uglavnom slažu s njihovim stavovima prema obožavanim ili omraženim sudionicima).

Prema Geachu, osnovno je pitanje jednostavno: je li Wittgenstein izašao nakon što je Popper utvrdio svoje načelo “prijetnje žaračem” ili prije toga. “Ako netko pogrešno kaže ‘Ivica i Marica su dobili dijete a potom se oženili’, njemu će loše pomoći prijatelj koji će reći da se više ne sjeća dobro je li prvo bilo rođeno dijete ili su se prvo oženili.” Ustvari, za čitatelja to uopće nije osnovno pitanje. Čak i ako je Popper lagao o svojem doprinosu tome incidentu, ostat će činjenica da su se jedini puta zajedno srela tri velika filozofa (i mnogo manjih). Sličnosti i razlike njihovih života i filozofija definitivno su odigrale neku ulogu u incidentu. Popperova korespondencija potvrđuje da je s Russellom već bio skovao plan kako ukrotiti Wittgensteinovu samoživost, njegovu uzurpaciju dijaloškog prostora i vremena Moral Science kluba, a pogotovo njegov loš utjecaj na filozofiju u Cambridgeu. Premda je Russell, “treći čovjek” našeg dramuleta volio Wittgensteina, on je smatrao je da Wittgensteinova filozofija jezičnih zagonetki ne vodi nikuda. Premda je sam bio utjecajan, Wittgenstein nije povoljno utjecao na studente i ustvari nije stvorio nijednoga vrijednoga filozofa. Njegovi su ga studenti oponašali, ali nisu ništa objavljivali. Osim toga, Russell se slagao s Popperom da postoje veliki i važni filozofski problemi koji nemaju nikakve veze s jezikom. Recimo politički problemi koji su te prve poratne godine bili itekako prisutni. Wittgenstein je pak prezirao brojne Russellove knjižice koje je jednom ili dvaput godišnje doajen iz Cambridgea neumoljivo tiskao. Poppera i Wittgensteina spajaju brojne bečke epizode, njihovo židovstvo (i konvertitstvo na protestantizam tj. katoličanstvo) te zajednička sudbina prognanika. Bili su takoreći susjedi u Beču, poznavali su sve sudionike Bečkoga kruga – pa ipak se nikada prije nisu sreli. Čini se da Wittgenstein nikada prije nije čuo za Poppera, i posve je moguće da je, kao i u brojnim drugim prilikama, Wittgenstein jednostavno izašao iz sobe “zalupivši vratima”, jer ga više uopće nije zanimalo što bi Popper imao za reći.

Odnos velikoga dvojca prema Bečkome krugu (i obrnuto) posebno je zanimljiv. Wittgensteinu se gadila deklaracija Bečkoga kruga, a na jednome je od rijetkih zajedničkih susreta na opće čuđenje – čitao poeziju. Ustvari (za mene bitan filozofski sadržaj koji sam naučio iz “žarača”) Wittgensteinova se rečenica “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti” krivo tumači – obično tako kao da se radi o tome da moralni, estetski i van-logični problemi nemaju smisla (str. 125). Za Wittgensteina je po svemu sudeći bilo upravo obrnuto: upravo su ti problemi, o kojima se mora šutjeti, za njega bili najznačajniji. (Jednom je prilikom tridesetak puta namještao brzinu gramofonskoga kola, kako bi poslušao Schuberta onako kako treba). Wittgenstein je Carnapa optuživao za plagijat: “Ne marim ako mi dječarac ukrade jabuke, ali tiče me se ako kaže da sam mu ih dao”. S druge strane, članovi Bečkoga kruga bili su Wittgensteinu jako zahvalni zbog donacija (neke su se seanse odigravale i u Palači Wittgenstein), a Tractatus i njegova antimetafizičnost nesumnjivo su utjecali na Schlicka i ostale. Situacija s Popperom je drukčija. Popper ne govori istinu kada susret s Wittgensteinom opisuje kao “posljednji” (jer je bio jedini). On također ne govori istinu kada kaže da nije znao za Wittgensteinovu “drugu fazu” (jer je upravo to filozofija koju je napadao u Cambridgeu). Isto vrijedi i za tvrdnju o tome da je on osobno pomogao Waismannu da emigrira u London (što Wittgenstein nije učinio premda je mogao). A pogotovo je sumnjiv Popperov stav prema kojemu je on osobno “ubojica logičkoga pozitivizma”. Popper, čini se, članovima Bečkoga kruga (posebno Schlicku i Neurathu) nikada nije mogao oprostiti što ga nisu zvali na seanse.

Izuzetno zanimljivo poglavlje za razumijevanje proturječja Wittgensteinova života je poglavlje “Little Luki”, u kojemu se opisuje vrlo pozitivna uloga “maloga Ludwiga” u spašavanju svojih sestara od nacističkoga progona. Ludwigove sestre nisu emigrirale na vrijeme, a bogatstvo Wittgensteinovih velikim je dijelom još uvijek ležalo u njemačkim bankama. Brat Paul je sa svojim dijelom nasljedstva emigrirao je u Ameriku, i uzaludno je pokušao pregovarati s nacistima na daljinu. Nacisti su bili vrlo zainteresirani za novac Wittgensteinovih, pa su pregovori o dodjeljivanju prava građanstva sestrama Wittgenstein bili izuzetno napeti. Ludwig je pak pričekao da dobije britansko državljanstvo, i čim ga je dobio, odletio je u Berlin i sredio stvari: tako da je svojim i sestrinskim preostalim bogatstvom potplatio naciste, službenike u Reichstelle fuer Sippenforschung, odnosno dokazima (djelomično fabriciranim) da Wittgensteinovi prema rasističkim zakonima nisu “punokrvni Židovi”.

David Edmonds i John Eidinow, novinari BBC-ja, obavili su golem posao, a njihova je knjiga predložena za nagradu Guardian First Book Award. Njihov se posao nije sastojao samo od iščitavanja knjiga, već i u detaljnom istraživačkom i novinarskom poslu. Bilo je potrebno imati dostatna filozofska znanja, ali i tehnička – stoga opravdano sumnjam da bi bilo koji filozof ili “obični” povjesničar znao napisati takvu knjigu. Popis arhiva, konzultiranih časopisa, intervjua i knjiga je impresivan. Zasluge za ovo djelo pripadaju i brojim drugim osobama, informatorima i suradnicima, preživjelim filozofima i prijateljima “velikoga trojca” koji su korigirali razne verzije tekstova, te drugim urednicima i novinarima BBC-ja, pa bismo mogli reći da je riječ o djelu “kolektivnoga pamćenja”. Uz Toulminovu i Janickovu knjigu Wittgenstein’s Vienna te Johnsonovu Austrian Mind, Edmondsova i Eidinowljeva knjiga pripada onome nizu izuzetnih historiografskih knjiga o vezama srednje Europe i anglo-saksonskoga svijeta (Beča i ostatka svijeta), koje se ne zadržavaju na reprodukciji povijesti, već koje svojom temom i simboličnim značajem vraćaju vjeru u važnost i ulogu filozofije u povijesti.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum