Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI

Od vremena nastanka ovih tekstova, odnosno od objavljivanja Rađanja nacije, na svjetskoj su se sceni dogodile strašne stvari. Dana 11. rujna 2001. godine na dva nebodera World Trade Centra u razmaku od jedan sat srušila su se dva oteta putnička aviona. Nedugo potom, od goleme temperature pri izgorijevanju kerozina, dvije najviše zgrade na svijetu, najveći simboli svjetske trgovine i moći, pretvorili su se u prah – ili točnije u gomilu željeza. Pri rušenju i spašavanju, poginulo je više od 4.000 ljudi. Organizator toga djela, kao i sličnoga napada na Pentagon istoga dana, bila je muslimanska teroristička skupina Al Qa’ida, pod vodstvom Osame Bin Ladena. Taj dan i taj događaj u svijesti većine stanovnika svijeta, koja je cijeli tijek događaja promatrala posredstvom televizijskih medija, obilježio je “pravi” početak 21. stoljeća.

Premda je od rušenja zgrada u New Yorku prošlo neko vrijeme, u svijesti ljudi taj je događaj ostao orijentacijska točka novoga doba. Je li razdoblju američkoga gigantizma (kojega se u ovim tekstovima često slavi) došao kraj? Nastaje li neko bitno novo, drukčije doba? U kojem profit i konzum (ono čemu smo svi tako jako težili 1989.) više nije tako važan? Kako bismo inače objasnili da su Chomskyjeve anarhističke i ljevičarske ideje opet tako popularne?

Je li taj događaj, s kojim započinje 21. stoljeće, nešto bitno promijenio u sadržaju upravo iznijetih ideja? Vjerojatno. Možemo sa žaljenjem konstatirati da su liberalne ideje, koje su početkom devedesetih bile tako revolucionarne, i koje su Americi pružale onu kompetitivnu prednost (a ne puko ulaganje u elektronsku industriju), u stvarnome svijetu bačene u knock-down. Da – teroristi su pobijedili, ma kako se na taj račun šalio Jay Leno. Stiglo je vrijeme carstva, u kojemu se predsjednička (ili guvernerska) mjesta nasljeđuju ili namještaju, u kojemu korporacije imaju svoj teritorij, svoju etiku, svoju policiju, u kojoj jedina preostala velesila hini da se konzultira s drugim narodima svijeta (već prema pragmatičnim ciljevima koje namjerava ostvariti), a istodobno se rezidenti vlastite zemlje, eksteritorijalno drže u čudnim uvjetima ne bi li se u eri informatičke svemoći od njih doznao kakav podatak o terorističkim ćelijama.

Razlika spram devedesetih godina je velika: tada su ljudska prava, slobode, minimalna država i slične krilatice bile prava idealistička makjavelistička sredstva. Sliku heroja predstavljali su Havel i Mandela, zatvorenici-predsjednici. Danas su naprotiv makjavelistička sredstva ogoljela ili prozirna. Premda se nekima ta transparentnost sviđa, jer im se čini da se sada protiv nje lakše mogu boriti, čini se da su devedesete bile tek iskrenje jedne velike revolucije u oceanu pragmatičnih (vojno-ekonomskih) ciljeva i (ljudskih) sredstava.

I dok je moje Rađanje nacije bila kronika jednoga skeptika (u razdoblju tranzicije), knjiga je pred Vama, čitaoče, kronika hegelijanske nesretne svijesti. Kronika u kojoj se “svijest” (Svijest), filozofija, znanost, idealistička ideologija, upire da neznatnim marketinškim sredstvima nadvlada vojsku, industriju, i njihove tajne, da na sebe herostratski svrati pozornost; ali u tome ne uspijeva, jer postoje Herostrati koji su, za razliku od običnih filozofa i kulturnjaka poput mene i Vas, za vlastite ideje spremni žrtvovati vlastiti život i život tisuća drugih. A kako je nama na raspolaganju samo jedan Život, naš vlastiti, i to samo onaj takoreći duhovni, to je bitka između ideja i života izgubljena: bitku mogu dobiti samo demografski pobjednici.