Roki Raketa | Zoran Malkoč

1

Primirje je trajalo već neko vrijeme, dosada se širila kao zaraza. Počeo je mrziti lica oko sebe, zadovoljna što se ništa ne događa, što plaća ipak stiže, što se jede hladni burek s mesom, što ti svakog dana uruče sljedovanje cigareta. Povukli su ih s terena i sad im je baza bio neki hotel u brdima, dovoljno daleko da se nikome ne da pješice do sela u birtiju. To mu se zapravo sviđalo, mir i tišina šume, tek udaljeni zvukovi zvijeri, oprezno šuštanje. Jednom je čak vidio jelena: u praskozorje, s rogovima poput hrastovih grana i nozdrvama iz kojih se pušilo. Ali veličanstvenost životinje nije potrajala; nije on bio jedini koji ga je vidio, jedan je novi otvorio rafal iz argentinke i uskoro je od njega ostala samo hrpa iskasapljena mesa.

Onda je opet započela obuka, pa se dosada nakratko razišla. Penjali su se konopcima na hotel, skakali s prozora dolje na ledinu, trčali do vrha planine, s naoružanjem i opremom, pa se spuštali s druge strane i tamo zoljama i osama razvaljivali neko napušteno selo. Sad kad je rat prestao, tih je kurčevih sprava bilo koliko hoćeš.

Jednog je sunčanog dana stigla stodesetka puna neke čudne opreme. Bilo je tu kaciga s vizirima, gumenih palica i štitova od pleksiglasa. Naredili su im da se postroje na ledini ispred hotela. Napuhani zapovjednik, tek pristigao iz škole, reče:

– Danas ćemo vježbat antidemonstracijska djelovanja.

– Šta s’ četnici počel’ demonstrirat? – upita netko. Trebala je to biti šala i on pomisli da bi se njoj prije šest mjeseci, dok se još nije znalo hoće li itko izvući živu glavu, svi nasmijali, ali sad to nitko ne učini, pa ni on. Općenito, svi su postali ozbiljniji. Nigdje one spontanosti i lakoće s početka rata. Sad kad se smrt povukla iza obzora, ljudi su se sjetili da opet imaju svoj mali, smrdljivi život, počeli su razmišljati o budućnosti, o tome kako da se što lakše ugnijezde i uhljebe. Napuhani zapovjednik vrisne napuklim glasom, kao da čita iz priručnika:

– Vi ste pripadnici Postrojbe za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova i izvršit ćete svaku zadaću koju Domovina pred vas postavi. Je l’ jasno?!

– Jasno!

– U dvije vrste – raz-dvoj se! Lijeva vrsta – vi ste antidemonstracijska postrojba. Desna vrsta – vi ćete bit demonstranti. Antidemonstracijska postrojbo – zaduži opremu, naprijed marš!

Antidemonstracijska postrojba, u kojoj se našao i on, trkom odjuri do stodesetke. Stavio je kacigu, navukao vizir, uzeo gumenu palicu i štit od pleksiglasa. Za to vrijeme demonstranti su zaduživali kamenje, cigle, letve i ostalu priručnu opremu. Zapovjednik je sebe shvaćao jako ozbiljno i sve je moralo biti vjerno. Vratili su se na početne položaje i sad su gledali jedni u druge kao dva sukobljena plemena.

– Smijem ja nešto reći? – vikne on zapovjedniku.

– Reci, Luciću.

– Koliko je meni poznato, demonstranata obično ima puno više. A nas je tu pola-pola. Mislim da to nije dobra simulacija stvarne situacije.

Na njegovo čudo, primjedba bi uvažena. Nakon kratkog razmišljanja, zapovjednik drekne:

– Antidemonstracijska postrojbo, na dvoje – raz-dvoj se! Lijeva vrsto – ostani gdje jesi! Desna vrsto – pridruži se demonstrantima! Desna vrsta s naročitim entuzijazmom otrči u suparnički tabor.

– Desna vrsto – stoj! Ne s opremom! Vraćaj opremu!

Njega je opet zapala antidemonstracijska postrojba, iako bi mu možda bilo draže biti među demonstrantima. Ali što je, tu je, on je pripadnik postrojbi za posebne namjene MUP-a i izvršit će svaku zadaću koju Domovina pred njega postavi. A ovdje je zadatak ne dopustiti ni pod koju cijenu da demonstranti prijeđu nevidljivu crtu, koju je zapovjednik označavao samom svojom pojavom.

– Demonstracijska postrojbo, hoću reć’ – demonstranti! Kreni!

Agresivni demonstranti jedva su to dočekali, nisu se mnogo zamarali uzvikivanjem parola ni protestima protiv Vlade, nego su odmah navalili s kamenjem, ciglama i letvama. Bilo je jasno da su oni tu vježbu shvatili ozbiljnije nego pripadnici antidemonstracijske postrojbe, od kojih neki nisu ni podigli štitove, pa su odmah pale žrtve. Momak kraj Lucića dobio je ciglom posred prsa i pao pokošen. Zaštićen štitom, on pogleda lijevo od sebe i vidje još jednoga gdje leži pogođen salvom kamenja.

Te žrtve probude borbeni duh antidemonstracijske postrojbe.

– Mamicu vam demonstratorsku, sam dođite! – poviče netko iz njegove vrste. Lucić zabije prste u palicu. Demonstracijska divlja horda se približavala šaljući plotun za plotunom. Kamen odsjedne na njegovu šljemu, od čega mu glava poleti unatrag, ali ne tako jako, ni izdaleka dovoljno. Sad je on htio još, ciglom u čelo, kolcem u grkljan – jednako kao što je htio nekome zabosti palicu u meso. Odjednom, bez ikakve naredbe, svi kao jedan jurnu na demonstrante. Nastupi sveopća makljaža. U jednom trenutku Lucić se nađe licem u lice s onim što je iskasapio jelena. Zabije mu štit pod glavu, ružnu i plavu, s rijetkim zubima, pred očima mu opet bljesne veličanstvena ljepota životinje pa se sruči na njega gumenom palicom.

Tukao je nemilice, urlajući od zadovoljstva.

Nakon nekog vremena učinilo mu se da čuje pucnjeve u daljini, ali tad podigne glavu i ugleda zapovjednika kako iz revolvera puca u zrak. Zatim pogleda dolje. Dečko nije imao lica, tamo gdje je ono trebalo biti, pušilo se jezerce zapjenjene krvi. Ali još je disao.

– Odstupi od njega! Odstupi ili pucam! – derao se zapovjednik glasom koji je konačno pukao.

– Kad mi niste dali među demonstrante – reče Lucić bacivši palicu na travu.

Vježba je prekinuta, a njega su odvezli na psihijatriju. Proveo je tamo mjesec dana, ne razgovarajući ni s kim i zureći u drveće ispod prozora, a kad je izišao, otišao je u zapovjedništvo i tražio da ga se skine jer želi nastaviti studij. To mu je odobreno i odmah je prebačen u pričuvni sastav.