Roki Raketa | Zoran Malkoč

39

Nadia je sjedila ispred radne sobe svog oca, na neudobnoj drvenoj klupi koja je tu dospjela nakon što je čitavo stoljeće provela u hodniku Općinskog suda, dočekavši tužnu sudbinu rashodovanog namještaja. Tromblon ju je za par piva kupio od komunalaca koji su je vozili na smetlište i podario joj nov život. Kad bi ta klupa imala dušu, tu bi se osjećala kao kod kuće. Hodnik se nije razlikovao od onoga u kojem je provela vijek, bio je jednako mračan, hladan i zlokoban. Klupa je na to mjesto postavljena s dobrim, iako ne i dobronamjernim, razlogom. Ljudi koji su na njoj obično sjedili čekajući da ih on pozove, prekraćujući vrijeme čitanjem jezgrovitih zavjeta, psovki i vapaja urezanih u njezinu tvrdu površinu, nisu se trebali osjećati ugodno. Bili su to ili nesretnici koji su nešto trebali od Tromblona, najčešće njegovi Posavljaci, bliži i dalji rođaci koji su mu dolazili sa svojim velikim i malim problemima, ili podlaci koji su za njega obavljali poslove o kojima se nije smjelo znati u Poglavarstvu. Kad bi čovjek napokon ustao s klupe i iz mračnog hodnika stupio u Tromblonovu sobu, sjajnu i blještavu poput faraonove grobnice, osjećao bi se malen i ništavan uslijed silne navale strahopoštovanja.

Nadia je znala sve o toj klupi za mučenje, ali se na njoj nije osjećala neugodno, i to zbog jednog jedinog razloga. Taj se zvao Lucijan i upravo je unutra pregovarao s njezinim ocem. Znala je da će on sve srediti, iako do prije nekoliko sati nije imala pojma da je uopće nešto potrebno srediti. Ali puno se toga promijenilo u tih nekoliko sati. Lucijan joj je već uspio vratiti majku. Naletjeli su na nju kad su zavirili u veliku dvoranu u prizemlju u kojoj su se održavale karmine. Jadna žena nije mogla smoći hrabrosti ni da je pogleda, toliku je moć Tromblon imao nad njom.

– Zar nećete pozdraviti kćer, gospođo? – reče Lucijan.

Ta zgodna, ali priprosta žena, koju je muž slao u salone za uljepšavanje i silom odijevao u najskuplje haljine unatoč tome što je zapravo bila najljepša baš u starim krpama i poderanim cipelama ili pak bosa, kakva je voljela hodati čak i u hladne jesenske dane, nije bila navikla na laži i pretvaranja. Zbunjeno promucavši ono što je već bila rekla – da je njezin muž u svojoj radnoj sobi, gdje plače i tuguje za sinom jedincem – upravo se spremala na bijeg, što dalje od tog mladog čovjeka čiji ju je oštar pogled plašio, kad je on čvrsto zgrabi za ruku.

– Vaša kći postat će mi ženom. Ako već nećete pozdraviti kćer, pozdravite onda moju buduću ženu – reče, natjeravši time njezinu majku da razrogači oči i poleti prema njoj, kao da ju je netko svom snagom udario u leđa.

– Joj! Joj, Nađice, ti došla, ti se nama vratila! I udaješ se… Udaješ se, dijete! – reče, a onda se lupi po čelu, sjetivši se da su upravo pokopali sina – Ajme! Nađice! Moraš pričekat, tvoj brat, ajoj!

Iako joj je baš ona najviše nedostajala u njezinu izgnanstvu, Nadia je ostala hladna na majčine zagrljaje, više ju je fascinirao način na koji je Lucijan prodro u zarobljeni um žene, zaključan Tromblonovom božanskom zabranom. Pa reče grubo:

– Ne lupetaj, mamo! Ne udajem se još. Možda se uopće ne udajem. Ali svejedno ću mu dat da me jebe kao ludu kuju.

– Nađice! – reče majka zaprepašteno.

– Ne brinite se, gospođo. Od tuge i uzbuđenja ne zna što govori. Idemo sad do vašega muža. Vi, dakako, o ovomu nemojte nikome pričati. Danas smo ipak tu zbog nesretnog Armanda.

Rekavši to, Lucijan primi Nadiu za ruku i odvede je na kat, u mračni, sudski hodnik.

– Zar se tako govori majci? Luda kujo sa srcem u pički! – reče on smijući se.

– Probo si ti moje srce u pički. Iako…

– Što „iako”?

– Pa, nisam znala da se udajem.

– Nisam ni ja znao – dok to nisam izrekao. Sad više nemamo izbora. Ja sam poznat po tome da stojim iza svojih riječi. A sad ih idem objaviti tatici. Ti se odmori na ovoj klupi. Samo ja znam koliko ti je ovaj dan bio naporan. A još nije gotov.

Lucijan je ušao unutra, a ona je sjela na klupu kao dobra djevojčica. Bila mu je zahvalna na tome što nije zahtijevao da zajedno uđu kod oca, ne zato što ne bi imala hrabrosti suočiti se s njim izravno, upravo suprotno, sad je imala hrabrosti za nezamislive stvari, nego zato što je dobila nekoliko trenutaka za sebe i mogućnost da predahne baš od njega, Lucijana. Morala se je odmoriti od tog teškog i opojnog udaranja sa svih strana, neprekidnog nokautiranja riječima, energijom, snagom, seksom. Ali čak je i prisjećanje na sve doživljeno i izrečeno tog dana bilo tako intenzivno da joj je uskoro bilo teško misliti na to u tišini, poželjela je vikati, urlati da je svi čuju, i otac, i majka i svi sudionici karmina, čitava internacionala Kečavaca iz svih zakutaka svijeta, pa i sam Lucijan, da ona, Nadia Kečavac, obožava svog muškarca! Da nema toga što neće učiniti za njega! Pomirit će se i s ocem, bit će umiljata i poslušna kći, dobra i ucviljena sestra – zato što on to želi! I nije je briga zašto to želi! Do danas, do onog trenutka kad ju je presreo kod groblja i oteo joj nož, i ona je to željela, biti ponovno s obitelji, čuti da joj je oprošteno, nedostajao joj je čak i Armando, ali već nakon prvog pogleda na njega, nakon njegove prijetnje da će je zaklati, sve je to postalo blijedo i nevažno u usporedbi s onim što joj se počelo događati. Odjednom je poželjela biti samo njegova i nemati volju, biti veća ovca čak i od vlastite matere, primati njegove šamare i njegov kurac s jednakim uživanjem. I sve joj je to on dao, i puno više od toga. Osjetila je paniku kad ju je ostavio samu u autu, shvativši da joj je ponuđena mogućnost da ode. Umjesto da to i učini, bezglavo je pojurila za njim, nemajući pojma što je zapravo čeka kad stignu do Armandova groba. Ali znala je da može očekivati SVE. On je rekao:

– Tebi je valjda jasno da ovo nije samo kurtoazni posjet Armandovu grobu? Još uvijek se možeš vratiti. No uskoro više nećeš imati tu mogućnost.

Kad su stigli do groba, smrt je još bila tamo i bila je uvjerena da je može vidjeti, plahu nakazu koja sjedi povrh gomile vijenaca i buketa naslaganih na grob. Ili je to bila samo jadna, ništavna, bezlična Armandova duša? Što god da je to bilo, pobjeglo je i zavuklo se pod vijence i zemlju čim je Lucijan progovorio. Glas mu je bio tih, no jak i razgovijetan, riječi su joj udarale u sljepoočnicu i probijale je poput metaka. Govorio je o sajli za svinje kojom je ozlijedio Armanda i kako ga je potom prisilio da ubije svoju djevojku. Do najsitnijih detalja opisivao je mrežu u koju je upleo Srećkovića i naveo ga da on to isto učini Armandu. Neko je vrijeme šutio i teško joj disao na uho, držeći joj ruke oko vrata i na trbuhu, a ona je čula kako joj smrt, divlja i snažna, nimalo nalik na onu bijednu nakazu što ju je vidjela povrh vijenaca, laje na uho. I uživala je u tom lavežu. Njegova ruka zabila joj se u pičku i odande joj iščupala srce koje se u nju bilo spustilo. Tad ju je okrenuo prema sebi i upitao što bi učinila Srećkoviću da je sad tu. Ona ni trenutka nije dvojila.

– Grkljan bi mu požderala! – vrisnula je, luda od slijepe kečavske mržnje, i ponovila to bezbroj puta, grleći ga i ljubeći, potpuno izvan sebe. Onda je pala na koljena i molila ga da je jebe. Nasmijavši se, Lucijan ju je podigao i bacio na vijence, gdje se pretvorila u bijesnu, ludu kuju, koja je zavijala i režala, opijena smrću koju je njušila, smrću koja se zavukla u najdublju rupu, kroz kanale kojima bježe gujavice, mrmci i ostala gamad. Sve je bježalo i nestajalo pred njezinim vrištećim glasom, koji se izvijao iz njezine plodne kečevske pičke, natapane Lucijanovom spermom.

– Ako bude muško, nazvat ćemo ga Diego Armando! – rekao je kasnije Lucijan, smijući se – Jebe mi se ako bude peder.

– Diego Armando! – reče Nadia naglas, gladeći se po stomaku. Kraj nje se odjednom pojavi njezina majka, koja ju je već neko vrijeme promatrala, vireći sa stubišta.

– A jes ti trudna, dijete moje? – upita ona.

– Bit će pravo čudo ako nisam. Da, mislim da ćeš dobit unuka, mamo! – reče ona euforično, osjetivši ovaj put potrebu da zagrli mater.

– Nađice! Eto, taki je život, jedno ode, drugo dođe… A Kečavci… Žive!

U tom trenu Lucijan iziđe iz sobe. Čuvši ono o Kečavcima koji žive i ugledavši majku i kći u zagrljaju, preko usana mu preleti sarkastičan osmijeh, a neka pakosna misao zaiskri mu u mozgu. Tom arhetipskom prizoru još je samo nešto nedostajalo. Došlo je vrijeme da se završi pjesma koja mu je nahrupila u grlo još otkako je ugledao Nadiu kraj bunkera, mračna pjesma koja mu je poskakivala na jeziku i udarala o zube dok je s njom koračao prema Armandovu grobu, ali joj nije dao van sve dok je za Nadiu još bilo šanse, dok mu se još sviđala zato što je u njoj nalazio hrabrosti i plemenitosti, koja mu je, međutim, bila apsolutno nepotrebna i morao ju je prisiliti da je se odrekne. To se dogodilo u trenutku kad je prečula njegovo priznanje da je zapravo on ubio Armanda. Tad ju je odlučio uzeti.

Ne želeći pokvariti sliku majke i kćeri u zagrljaju na klupi za nesretnike nego je, dapače, još popraviti, Lucijan mahne Tromblonu, pozivajući ga da mu se pridruži u hodniku. Tromblon se već bio spremio da Nadiu svečano dočeka za radnim stolom, dostojanstveno i ne previše toplo, ali ipak promijeni odluku i odluči mu udovoljiti. Učinio bi on za tog momka i mnogo više iako je do maloprije imao za njega sasvim drukčije planove. Kad se vratio s pogreba, proveo je neko vrijeme dolje u dvorani, s rođacima, prijateljima i poznanicima, ali je ubrzo osjetio da ga tuga guši i da mu plač nezaustavljivo navire na usta i nos, pa se povukao u radnu sobu, gdje je sve to pustio iz sebe. Ta tuga, nimalo nalik onoj stiliziranoj i ekstravagantnoj tuzi s groblja, nije bila za ničije oči i on bi vjerojatno nasrnuo i na vlastitu ženu kad bi ga kojim slučajem vidjela takvog nemoćnog, zgrčenog i ranjivog na podu, sasvim golog i otkrivenog, sa slinavim prstima u ustima, gdje jeca i cvili, ponavljajući Armandovo ime poput ploče koja preskače. No nakon toga je mogao dalje. Otvorivši prozor, duboko je udahnuo zrak i s prvim udisajem mu je nekako prirodno došla ta misao o Luciću. Morao je priznati sebi da je on sjajno odradio posao, koji je, doduše, bazično bio njegova ideja, ali ju je Lucić tako razradio i oplemenio da je to jednostavno bilo genijalno. Doveo ga je ponovno na vrh i morao bi mu biti zahvalan do groba. Do groba! Ali postavlja se pitanje – čijeg groba! Ne dolazi u obzir da to bude njegov grob. Taj grob mora biti Lucićev i mora se iskopati bez odlaganja.

Upravo je namjeravao pozvati Sebastijana i tražiti da to organizira, misleći naivno da je on samo njegov čovjek, kad se začulo kucanje, nakon kojeg je ušao Lucić. Tromblon se našao zatečen. Lucić ga je gledao ravno u oči, oštro i strogo, kao da je već shvatio što se Tromblonu mota po glavi i on se počeo povlačiti prema stolu, s namjerom da se dočepa pištolja i ubije ga na licu mjesta. No Lucić je bez okolišanja počeo izlagati radi čega je došao. Slušajući ga, Tromblon se naslonio na masivni stol, poput boksača koji traži predah na konopcima. No udarci što ih je primao bili su nadasve ugodni i potpuno su mijenjali njegov plan od prije nekoliko minuta. U jednom trenutku, potpuno dirnut, zagrlio je Lucijana i nazvao ga sinom, zahvaljivao se što mu je vratio kći iz mračnog lezbijskog podzemlja, govorio o Svemogućem, koji jednom rukom uzima, ali zato drugom još više daje, kovao planove o pothvatima koje će zajedno ostvariti. Potpuno zaboravivši da mu je prije pet minuta htio iskopati grob, odjednom je u Lucijanu počeo gledati najveći dar, prema kojemu je njegov današnji trijumf tek jedna beznačajna epizoda.

Zbog svega toga Tromblon je ustao i došao do Lucijana, u kojemu je sad vidio zeta i najbližeg saveznika, a ovaj ga je primio za ruku i odveo do njegove žene i Nadie. Tromblon spusti svoje teško tijelo na optuženičku klupu i obje ih zagrli. Od tog trena kečavsko klupko živne i probudi se, odjednom se svi stadoše grliti i ljubiti u nekom ritmu koji je bilo teško pratiti. Lucijan ih je promatrao s gotovo estetskim zadovoljstvom. Sad je slika bila gotovo potpuna. Trebalo je još samo skočiti u nju i konačno izvršiti samoubojstvo za kojim je žudio.

– Plačimo sad za Armandom! – drekne mahnito, a ta naredba odjekne mračnim hodnikom kao neka čarobna formula za zaustavljavanje kečavskog stroja za zagrljaje i poljupce. Istog trena, klupko se rastvori poput školjke, a iz središta dolete Nadjine ruke i povuku ga k sebi. Onda se na njega još spuste Tromblonove šape pa mršave koščate ruke njegove žene i on se učas nađe u samom znojnom i slanom središtu klupka, u zatvoru od mesa i sala koje se treslo od urnebesna plača. Ali nije on nipošto bio najlošiji plačljivac među njima. Ridao je gromko i iskreno. Armando, za kojim je on plakao, bio je najprije stari Lucić, njegov otac kojeg je novo doba zgazilo, a zatim i on sam, kakav je nekad bio i kakav je mogao postati. Ali najviše je plakao nad onim koji se još nije rodio, ali se već znalo da mu je ime Diego Armando, kao i to da ga prezime Lucić neće spriječiti da dušom i srcem postane stopostotni Kečavac. I zato ga je već mrzio.