Roki Raketa | Zoran Malkoč
47
Dugo je još Mačka stajao nad tri leša. Shvativši napokon da je ta priča završila na najgori mogući način, vratio se u stan s fatalističkim planom o bijegu. I nije to bio plan, više impuls, proizišao iz očajničke želje da se povuče daleko, gdje će na miru moći lizati rane dok ga ne stigne ono od čega ionako ne može pobjeći, sad kad je ostao bez Srećkovićeve zaštite. Ali nije ih nikako želio lizati sam, nije to jednostavno bilo u njegovoj prirodi. On odlazi u progonstvo i pozvat će Anetu i Karla da mu se pridruže. Neće to njima biti neugodno, on je bogat, s njim će imati sve. A od njih on ne traži ništa, samo neka budu s njim, neka mu budu prijatelji. Neka mu budu nježni prijatelji.
S tim nježnim mislima ušao je u Anetinu sobu. Ondje ne nađe nikoga i već je krenuo dalje, kad na uredno složenu krevetu ugleda dva pisma, oba adresirana na njega. Otvorio je prvo.
Dragi moj mačiću,
sigurno će ti zvučati čudno, a možda i licemjerno, kad ti kažem da te volim i zahvaljujem ti na svemu, i to baš u trenutku kad se spremam učiniti nešto što će te vjerojatno rastužiti. Odlazim, mačiću. Napuštam te, maco. Odlazim s Karlom. Nisam nikako planirala zaljubiti se u njega, ali tako se dogodilo, tako se zapravo moralo dogoditi, jer kad sam ga ugledala onakvog kakav on uistinu je, shvatila sam da smo rođeni jedno za drugo… Želim ga voljeti, želim ga gledati, želim ga, nadasve, slikati! Toliko zasad od mene, i Karlo ti piše, on će ti sve objasniti. Ljubi te Aneta.
Osjetivši kako ga probada otrovno koplje izdaje, Mačka se naglo sagne i dohvati drugo pismo, pisano teškim, kvrgavim rukopisom na desetak stranica koje su izgledale kao kameni reljef i koje su morale pošteno izmučiti Karla dok ih je klesao. Začuđen količinom teksta što ga je na papir istresao Karlo, kao i grčevitošću ruke koja je to učinila, nastojao je dešifrirati nekoliko riječi, ali je ubrzo shvatio da se ništa od toga ne može pročitati. Dok je premetao listove, iz njih ispadne neka fotografija. Bit će da ju je Karlo, kao da je naslućivao da će Mačka imati problema s njegovim rukopisom, ubacio kao ilustraciju onoga što je htio reći. I uistinu je ta fotografija govorila više od tih pustih stranica, sve da ih je i uspio pročitati.
Prikazivala je nevjerne ljubavnike, koji su u njegovu domu svili gnijezdo, gole i okrenute leđima. Usne su im se spajale u poljubac. Anetin se repić divno oporavio. Radost koju je zbog toga Mačka osjetio odmah bi pomućena činjenicom što njezin repić nije bio sam; društvo mu je pravio još jedan rep, puno veći, prava repina, dug barem trideset centimetara. Taj je, na Mačkino zaprepaštenje, izvirao iz gornjeg dijela dlakave Karlove guzice.
– A zašto mi to jednostavno niste rekli? Sve bih vam dao! A vi ste me izdali, pičke! – uzvikne Mačka mašući pismom koje nije mogao razumjeti. Zatim još jednom otvori Anetino kratko pisamce, kao da će iz njega dobiti neko dodatno zrnce objašnjenja. Ali ni tu više ne uspije razaznati ništa. Anetina slova pred njegovim očima su se pretvarala u onakve iste znakove kakve je klesao Karlo.
Kimnuvši kao da mu je sve jasno, kao da je shvatio kakva je tu igra posrijedi, Mačka se odjednom smiri. Sa zagonetnim osmijehom pažljivo složi pisma i odloži ih u unutrašnji džep jakne. Zatim ode do svoje sobe i iz radnog stola uzme dokumente i nešto gotovine.
Dok se polako, gotovo svečano spuštao stubištem, počela mu se javljati drukčija ideja u glavi. Ideja o veličanstvenoj predaji. Neće on bježati. Od onoga što ide za njim ionako se ne može pobjeći. Uostalom, Mačka ne bježi! Mačka skače u lice dvostruko većem neprijatelju. I kopa oči ako treba! Ne, neće on nikome oči kopati, on će se lijepo, dostojanstveno spustiti dolje do Petrinjske, Đorđićeve, ili kako se već zove taj policijski sokak, i reći im da prima na sebe kaznu, ali ne zato što je ubio Srećkovića, iako ga on jest ubio i ne žali ni trenutka zbog toga, zbog te podle buhe u crnom, nego zato što je pojeo svog najboljeg prijatelja, zbog čega će, opet, vječno žaliti. Neće oni to razumjeti. Naravno da neće razumjeti. Nije to razumio ni Srećković, koji je njegovo zlodjelo opravdavao, pa ga je on na kraju zato i ubio. Sad to shvaća, da ga je zato ubio.
– Predat ću se. Preuzet ću na sebe kaznu – reče naglas Mačka, otvori vrata i iziđe u sjenovito dvorište. Kraj Srećkovićeva tijela sad prođe uznosito, kao kraj tijela neprijatelja pobijeđena u krvavu boju, a onda zađe za ugao zgrade i krene prema stubama koje vode dolje do ulice.
Tu se, međutim, nađe pred preprekom na koju nije računao. Kad je ono maloprije u mislima prolazio svoj put ka predaji, zamišljao je kako otvara vrata svoje željezne kapije, spušta se dostojanstvenim korakom niz ulicu, nastavlja Starom Vlaškom do Šenoina spomenika… Tu bi negdje popio svoje posljednje piće na slobodi, koje će vjerojatno biti i posljednje piće uopće, a onda bi nastavio dalje. Putem bi, naravno, sretao ljude, ali nitko, baš nitko od njih ne bi naslutio kakva se drama zbiva iza kamene maske njegova lica. A ovdje je razularena gomila navaljivala na kapiju, pokušavajući je razvaliti. Neki od njih bili su novinari, vidio je to po kamerama koje su uperili u njega čim su ga ugledali, u nekima je prepoznao Srećkovićeve ljude, bila je tu i neka žena koja ga je iritantnim kreštavim glasom nazivala ubojicom, a onda je ponovno ugledao onaj pseći čopor. Psi su gurali njuške kroz rešetke i režali, pokazujući mu očnjake s kojih se cijedila slina. No prava je istina da su svi oni režali i pokazivali mu zube, da je i u svim tim ljudima bilo nečeg životinjski proždrljivog. Suočen s tom scenom, koja je u tolikoj mjeri odudarala od onoga što je zamišljao, Mačka osjeti istinsko razočaranje i ogorčenje nad stvarnošću, kojoj je toliko dao i sve ove godine trudio se, ipak, učiniti je ljepšom. A ona mu ne može priuštiti čak ni častan odlazak. Jer takvima se on ne može predati. Pomislivši to, Mačka odjednom izgubi prisebnost, okrene se i počne bježati. Probio se kroz grmlje, izbio na livadu i udario desno prema Šalati.
Ono što je Mačka sad izvodio bio je apsolutni bijeg od svega. Cilj tog bijega nije pobjeći, barem ne od progonitelja, ne od kazne. Jednostavno ih je oboje prezirao. Zato je bježao. Kad je izbio na cestu, nastavio je trčati. Više nije mislio, nije imao plana, samo je trčao. Nije se zaustavio ni kad mu je ponestalo snage, izbijao je korake iz sebe kao da mu je to zadnje; kretanje mu je pružalo veliko zadovoljstvo, kao da ga svaki korak vodi izvan svijeta, a zaustavljanje ga vraća u njega. Ljudi koje je sretao nisu bili prijatelji, zapažao je u njima nešto čudovišno, njihovi pogledi su grizli kao da imaju očnjake i derače i on je bio siguran da bi ti ugrizi bili još bolniji kad bi se zaustavio. Pritom je znao da će doći trenutak kad će se ipak morati zaustaviti, i tad će se suočiti sa svojim najvećim strahom, ali taj će trenutak barem sam odabrati.
Tako je Mačka jurio neko vrijeme, prolazeći ulicama ne previše udaljenima od svog stana i ne osvrćući se da vidi ide li tko za njim. To mu zapravo nije bilo bitno. Ono što ga uistinu proganja je ispred njega i uskoro će se sresti s njim. Spustio se sa Šalate i, prošavši pokraj ulaza u Novakovu, krenuo prema Ribnjaku. Tu su se upravo gužvale brojne novinarske ekipe koje su išle prema njegovoj zgradi, vječno gladne priča o nečijem padu. U sredini te kolone bila su i dva policijska vozila. Ugledavši Mačku, vozač jednog od njih pokuša okrenuti vozilo, ali udari u automobil koji je izlazio na cestu, prepriječivši time put ostalima. No to ih nije dugo zadržalo. Policajci su jednostavno napustili vozila i dali se u trk za Mačkom. Za njima je krenula duga povorka novinara svih pasmina, reportera, fotografa, kolumnista, kamermana, romanopisara.
A Mačka je poput vihora jurio između tramvaja i automobila, bilo ga je i na haubama i na krovovima, bio je on poput nekakvog plesača sudbine koji ima osjećaj da može doskočiti i do krovova i tornjeva katedrale, ali tad ga nešto strašno povuče da svoju brzinu zavuče u obližnji park, poprište na kojem će odigrati svoju veliku igru. Morao je samo biti brz i ne dopustiti da ga prerano stigne potjera, inače će ono s čime se mora susresti nestati i on će opet ostati bez razrješenja.
Kad se našao na šljunčanoj stazi parka, njegova napetost je postala užareno koplje na kojem je jurio kao na raketi, više nije bio on taj koji je progonjen, sad je on lovac koji progoni. S obje strane staze, u mračnim zakucima parka, osjećao je mnoštvo neprijateljskih bića, ali ona ga ona nisu zanimala, bila su to bića nižeg reda, a on je tražio…
ONO! Uvjereno u svoju moć, kretalo se lijeno po stazi, njemu ususret. Veliko, gadno biće koje je neprekidno mijenjalo oblik. Himera. Nije čekao da krene na njega. Samo na tren je zastao, duboko udahnuo kao da će se baciti u vodu i silovito pojurio naprijed. Ludilo je u njemu raslo i preuzimalo ga. Ali ako to i jest ludilo, mislio je istodobno Mačka, ugodno je, ništa ugodnije nije osjetio već godinama. Zario se u biće uz urlik zadovoljstva, rascijepivši ga napola. Projurivši kroz njega, nije prošao neozlijeđen, derači beštije rasporili su mu obraz poput noža. Oblizao je krv i osjetio još veće zadovoljstvo. Sad je pred sobom imao dva neprijatelja. Od prvog, velikog, dlakavog stvorenja nalik na čudovišnog psa, dopiralo je prijeteće promuklo režanje. Sad ga je taj zvuk radovao. I on zareži, izvlačeći glas iz dubine. Stvorenje skoči. Izmaknuvši se udesno, Mačka izbjegne ugriz, pa se baci na njega, rukama mu lomeći vrat prema sebi dok ga nije napeo toliko da je mogao čuti rijeke krvi kako jure ispod krzna i kože. Pa zagrize.
Čuo je vrisku onog drugog bića, vrištanje koje je htjelo biti nalik vrištanju prestravljene žene, ali ga je izdavala podmukla čudovišnost koju je Mačka nepogrešivo prepoznavao. A zatim ga je osjetio iza sebe, gadne pipke koji su milili po njegovu vratu. Začudio se kako je zapravo slabašno. Odbacio ga je od sebe jednim pokretom ruke. Onda je ustao. Nije žurio, uvjeren da ga sad čeka lakši dio posla.
Tad ga zabljesne jako svjetlo. Bile su to bljeskalice fotoaparata kojima se posrećilo. Sutradan će te fotografije osvanuti na mnogim naslovnicama. Obići će svijet. Pričat će gradu i svijetu kako se hrvatski san pretvorio u najgoru noćnu moru. Kristijan Mačić Mačka, ratni heroj, pisac, poslovna zvijezda i dobri samaritanac kojeg su mnogi priželjkivali za predsjednika države zapravo je obični psihopat, manijak koji u sumrak napada miroljubive građane koji su izveli svoje ljubimce u šetnju. Ispod jedne Mačkine fotografije je pisalo: „Evo čovjeka koji je zubima zaklao psa!”
Ono što se na tim fotografijama nije vidjelo bilo je ono što je vidio Mačka. Gomila paklene zvjeradi s još čudnijim beštijicama na ramenima. Kažnjavatelje. Baš nalik onima koje je njegov susjed kipar nekoć postavio na brdu iznad svoje kuće. Odjednom se rastužio. Obuzela ga je golema tuga i strašna nemoć. Zar ni nakon ovakve strašne borbe nije zaslužio barem malo mira? Zar će ga zauvijek proganjati?
Približavali su se, stežući krug oko njega. Ono gadno biće otrčalo je prema njima. A onda su nagrnuli, svi zajedno. Prepustio se. Ionako nije očekivao da ovu igru dobije. Tuga ga je sad preplavila cijelog, ostavivši mu još samo pravo na dug i ljudski krik, prije nego što ga je potpuno prekrila tamom.
