Roki Raketa | Zoran Malkoč

15

Nedugo nakon zadnjeg posjeta ocu, koji je završio tako što mu je ostavio revolver, Lucić je ponovno morao u Brod, ovaj put zbog posla. Armando, njegov glavni tamošnji diler, čiju je mrežu silom preuzeo, odnedavno je štekao lovu i zakidao ga na svakoj pošiljci. Ljubica Kontejner, Lucijanova desna ruka, odmah se ponudio da mu skine glavu. No on je odlučio čekati. Pretpostavljao je da se tu ne radi o pukom potkradanju. Taj ga ljigavac Armando vjerojatno testira, želi vidjeti koliko daleko može ići. Glupan. Možda se sjetio da je sin svog oca, lokalnog političara koji je sam sebe u ratu prozvao Tromblonom, a na predizbornim skupovima se uvijek hvali kako je iz njegovih usta izlazila samo jedna zapovijed – „Za mnom!” Možda sad i sinčić želi vikati nešto u tom stilu. Jučer je u svom kafiću iz čista mira prebio policajca, klinca kojemu je to valjda bio prvi dan u uniformi. Njegov iskusniji kolega za to je vrijeme spokojno pio piće za šankom.

Iako je taj potez smatrao nadasve glupim, Luciću nije smetalo prebijanje policajca. Ali itekako mu je smetalo što se Armando tom aktivnošću bavio u vrijeme kad je morao biti na sastanku s njim, na koji je trebao donijeti izvještaj i novac za zadnju pošiljku.

Bio je to trenutak koji je Lucić čekao. Nazvao je dilera i zatražio da se nađu.

– A di bismo se to našli? – upita Armando s nekom mješavinom zebnje i prkosa u glasu.

– Kod tebe u lokalu. Dolazim sutra u tri. Pregovarat ćemo – reče Lucić, dobacivši mu odgovor kao opojnu halucinogenu gljivu. Znao je da će ga progutati i opijati se njime. Podijelit će ga sa skupocjenom ergelom miševa i zečeva koju pretenciozno naziva organizacijom, žvakat će ga i prežvakavat čitav dan i noć, pojačavat će mu okus ločući mali heineken i najskuplji viski i trpajući u sebe najbolju robu Lucijana Lucića. I neka. Neka Armando samo sanja kako on sutra dolazi pregovarati s njim.

Oko četiri ujutro, u praznoj policijskoj postaji, Lucić je s prezirom saslušavao Sebastijana, policajca koji je dan prije mirno promatrao kako mu Armando prebija kolegu.

– Nije on loš, zapravo – reče Sebastijan i, primijetivši Lucijanov kiseli smiješak, još podeblja – Ne, stvarno, nije loš! Ali ta Španjolka mu popila mozak. Posrkala! Otkako je s njom, jednostavno nije normalan. Ona je ta koja mu govori da si mu ti uzeo ne samo posao nego i muškost, da mu ostavljaš mrvice, i neka ono što je njegovo uzme natrag ili neka je zaboravi. A lijepa je, zlo je kolko je lijepa! Ima krupne oči, crne, i kad te gleda, izgubiš se u njima. Tu si, znaš da jesi, a opet te nema. Ja se svaki put zbunim, a mene nije lako zbunit. Zato mu se i ne čudim. Nije dobra za njega, ma nije dobra za nikog! To je i Tromblon skonto i pokušao je otjerat, ali kad se našao oči u oči s njom, dogodila mu se ista stvar. Blenuo u nju i osto bez teksta. A sutradan ona došla u Poglavarstvo, na sjednicu Gradskog vijeća kojom je Tromblon predsjedavao, pokazala mu pičku i upitala: „Šta, je l’ bi i tatica malo ovoga?” Nakon toga Tromblon prolupo načisto. Zove me svaki dan i traži da nađem nekog ko će je likvidirat.

– Ha! – uzvikne Lucić, trgnuvši se iz prividne letargije – Znači, takav je zapravo Tromblon…. Umjesto da curu jebe, on bi radije da je ubije. Dobro, Sebastijane. Tvoje informacije su, kao i obično, korisne. Možeš slobodno reći Tromblonu da mi je dužan uslugu. Ne samo što ću mu poštedjet sinčića, nego će i njegov problem biti riješen.

– Šta ćeš je ti ubit?

– Ne lamataj tim jezikom, Sebastijane. Samo reci da će problem biti riješen. Vidimo se.

Još nije svanulo kad je stigao pred Armandovu zgradu. Iz mraka izroni Ljubica Kontejner, nalik na zdepastu nabildanu bogomoljku, s rukama poput sablji, predugim za njegovo kratko tijelo. Stražario je tu od sinoć, ali nije pokazivao nikakav znak umora, tek golemu želju da odradi dugo žuđeni masakr. Lucijanu gotovo bi žao što će ga morati razočarati.

– On i ženska su stigli oko tri. Totalno razvaljeni. Jedva su pogodili vrata. Bit će to pičkin dim za odradit.

– Jesu sami?

– Ma sami, kažem ti! Bio sam u stanu više od dva sata, otišo sam kad su se oni pojavili pred zgradom. A mogo sam mirne duše i ostat tamo i otvorit im vrata, čisto sumnjam da bi me primijetili.

– Jesi provjerio susjedstvo? Il’ si se samo izležavao gore?

– Sve je čisto. Momak se osjeća sigurno, to ti je. Pa očekuje nas tek u tri, šta ne?! – reče Ljubica prasnuvši u smijeh koji se neočekivano razlije pustom ulicom. Lucić mu uputi prazan pogled iz kojeg se ništa nije dalo iščitati pa se udalji do auta, ostavljajući ga samog s njegovim smijehom, koji mu se odjednom učinio potpuno besmislenim. No kad se ovaj vratio, noseći u ruci veliki crni kovčeg, Ljubica prasne u novu rundu smijeha.

– Oprosti, bajice, al’ ti ko neki trgovački putnik. Odijelo, kravata, a sad i torba. Pa šta prodaješ u pet ujutro?!

– Loš sam ti ja prodavač. Neće mu se svidjet moja roba.

– Ha! Pa pusti onda Ljubicu, bajice! Za njega svi kažu da je ružan, ali umiljat. Možda on bude bolje sreće.

– Ništa od tog, baja – odsiječe Lucić – Daj mi ključeve i čekaj me u autu. I pripazi. U slučaju da netko ipak naiđe.

Ljubica nevoljko posluša. Nije mu bilo drago što ga Lucić isključuje iz nečega što je smatrao svojim djelokrugom poslova. Osjetivši to, ovaj ga lako odgurne i uđe u zgradu, ne dajući mu priliku za novo pitanje, na koje ionako ne bi imao odgovor, barem ne još. Zasad je samo znao da će poštedjeti Armanda, ali će mu dati lekciju koja se ne zaboravlja. Iz toga slijedi da će morati ubiti žensku. I to pred njim, hladnokrvno i svirepo. Dat će mu šansu, naravno. U tome i jest stvar. Dat će mu šansu da je spasi. Da učini pravu stvar i udari na njega, Lucića. Ali Armando je kukavni sroljo koji će propustiti da takvo nešto učini i to će ga jebati u mozak dok je živ. Lucijan se nasmiješi i uđe u stan. Svidjela mu se zamisao. Iako mu uopće neće biti krivo ako se pokaže da je pogriješio i on bude taj koji otamo neće izaći živ.

Nečujno je ušao u spavaću sobu. Prljava zora davala je dovoljno svjetlosti da može raspoznati ljubavnike u krevetu. Od djevojke se, doduše, vidjela samo kosa na jastuku, bujna, crna i nalik na neku razigranu životinju, ostatak njezina tijela bio je zakopan pod plahtama. Zato je Armando spavao kao pravi ekshibicionist, kao da pozira za naslovnicu porno-časopisa, s erekcijom koju je pokušavao obuzdati rukom i, kako se činilo, glupavim izrazom ponosa na svom ljigavom ljepuškastom licu, iz čega Lucić zaključi da je istina sve što mu je Sebastijan govorio o Armandovoj opsjednutosti novom djevojkom. Taj i kad spava puca od ponosa što je s njom.

Lucijan je nekoliko trenutaka stajao nadvijen nad krevetom poput goleme i zlokobne ptice, sjećajući se sna što ga je prije često sanjao, o tome kako spava i sanja dvije ruke koje se bore nad njegovom glavom; o ishodu te borbe ovisi hoće li se on iz tog sna probuditi ili će ostati zauvijek zatočen u njemu. Tad shvati kako će kazniti Armanda. Neće on ubiti žensku. Armando će je ubiti. On će se iz svog sna probuditi, ali imat će jebeno buđenje.

Spustio je kofer na pod i pritisnuo mehanizam za otvaranje. Otvorio se uz jedva čujno, ali ugodno škljocanje. Volio je taj zvuk, ali ono što mu je prizvao u sjećanje manje mu se sviđalo. Rano zimsko jutro, mrsko poput onoga kad je Alapić razbio seljačku vojsku, dvorište njegova tetka u Cerniku i prvo klanje na kojemu je bio. Pet mu je godina i stoji kao stražar kraj drvena stola na kojemu je taj isti crni kofer. Napet je, ozbiljan i sasvim smiješan u dječjim gumenim čizmama, plavom kaputiću i s kapom koja mu prekriva čelo i obraze, svezanom ispod brade i s čupavom lopticom na vrhu. Napet je zbog dužnosti što ju je dobio od ćaće, koji ga je jutros, možda i u šali, promovirao u meštra od alata. To znači da će muškarcima dodavati noževe i sve drugo što zatraže i pomagati ženama kod pranja crijeva. Zato stražari kraj kofera i čeka da sve to počne. Zapravo ga je strah i zato je ozbiljan. U kotluši se grije voda kojom će se furiti svinje, oko nje cupkaju dvojica nepoznatih ljudi i piju kuhanu rakiju, a njegov otac i tetak stoje podalje i zabrinuto promatraju životinje koje uznemireno jure po svinjcu i svako malo se zalijeću u željeznu ogradu. I dreče, dreče nepodnošljivo. Na trenutak se smire, izvijaju njuške i grozničavo njuše smrt u hladnome zimskom zraku. Nakon toga opet dreče, još jače nego prije, a njemu puca glava od te silne predsmrtne dreke.

– Nema smisla čekat. Neće se te smirit. Otkad je Bora jučer klao, ko da su poludile – reče tetak.

Njegov otac ne odgovori ništa, nego se okrene prema njemu i reče:

– Dodaj mi sajlu i nož, sine meštre.

Jedva dočekavši, on spremno pritisne dugme i s nekim olakšanjem osluhne tiho ugodno škljocanje, znajući da će taj jedva čujni zvuk učiniti da silna dreka uskoro prestane. Iz kofera ga zabljesne mesarski alat njegova oca, njemački noževi od najboljeg čelika, lanci, mačeta i sjekira, velike škare kojima se može presjeći butna kost, sajla za izvlačenje i malj sa šiljkom za ubijanje svinja, sve blistavo i složeno u redu čija savršenost odiše nekim hladnim, ali prisnim spokojem.

Kao da je osjetio što se zbiva, Armando zajeca i ispusti zvuk nalik roktanju, pa se okrene na bok, sav se skupivši u sebe. Jedino mu je kurac stršio daleko izvan luka tijela. Čak toliko daleko da to počne iritirati Lucijana. Zgrabivši sajlu, vješto je nabaci oko Armandove iritantne izbočine i povuče. Nije to učinio snažno jer ga nije želio baš osakatiti, ali ovaj uz prodoran vrisak svejedno poleti kroza zrak za sajlom koja se nemilosrdno usijecala u krv i meso.

Izbezumljen od šoka i bola, našao se oči u oči s Lucijanom, koji je jednom rukom pritezao sajlu, a drugom držao malj za ubijanje svinja. Više od bola, nemilosrdnost čitave te slike u trenu slomi Armanda i on jednostavno klone na pod, gdje stane gmizati oko Lucijanovih nogu. Ovaj se strese od gađenja, dođe mu da mu rascopa glavu i završi s tim, ali se suzdrži i samo krvnički pritegne sajlu, dižući Armanda ponovno na noge.

– Ako učiniš što treba, račun će biti izravnan i nastavljamo kao da nisi ništa zasro. Inače… Vidi, Armando – reče Lucijan podižući mu bradu maljem – da ti fino objasnim. Prvo ću ti otkinut kurac, iščupat ću ga iz tebe ovom sajlom, shvaćaš!? Popušit ću jednu prije nego što te počnem rezati, ali onda ću te raspolovit kao svinju, i to tako da mi ne umreš odmah, da se još mučiš. A na kraju ćeš mi još biti zahvalan kad ti ovim maljem zgnječim glavu. Takva ti je perspektiva ako budeš zločest, dragi Armando. I, što kažeš? Hoćeš li učinit što ti budem naredio? U tom slučaju moći ćeš živjet i radit za mene, moći ćeš glumit frajera u svom kafiću pred svojim Bosancima, prebijat policajce i radit sve drugo što ti je srcu milo. Eto! Šta kažeš?

– Sve! Sve ću učinit, Lucijane! Sve što treba!

– Dobar dečko! – uzvikne Lucijan, tutne mu malj u ruku i pokaže na djevojku u krevetu koja je, s mozgom natopljenim svim i svačim, čitavo vrijeme spavala na krevetu kao da se sve to nje ne tiče. – Ubij je! Smrskaj joj glavu! Samo tako ćeš se iskupit. A ona neće ni znati što ju je snašlo. Uostalom, dok ti tu patiš, šta ona radi!? Jebe se njoj, ona spava.

Armando ga pogleda očajnički, grčevito stežući malj. Zapravo je sad bio u prednosti, ali teško da je toga bio svjestan. Lucijan odluči dati mu vremena, pa sklopi oči i spusti glavu na udarac. U sebi je otpočeo s odbrojavanjem, polako, fokusirano, kao da je svaki od tih brojeva ime boga koje treba izgovarati sa strahopoštovanjem, uopće ne misleći na pet kila željeza koje bi mu svakog trena moglo provaliti u mozak. Kad je došao do šezdeset, otvori oči i susretne se sa Armandovim pogledom, iz kojeg pokulja halapljiva želja za životom. Ali bila je to slijepa halapljivost crva, ropska želja za vegetiranjem. Ni jednog trena nije pomislio da krene na njega. Sebastijan je opet bio u pravu. Sve je to zakuhala ova uspavana ženska.

– Završi s tim, Armando! Nemam cijeli dan.

Armando se sad sav razgoropadi, njegovo golo tijelo zadobije neku narcisoidnu samosvijest. Vjerojatno je tako nekako izgledao kad je tukao policajca. Sad je išao obaviti važan zadatak za Lucića, zgromiti maljem usnulu djevojku. Nije više bila njegova, bila je kriva, bila je tako kriva! Podigao je malj visoko, svaki mišić mu se napeo, kao da se sprema ubiti zmaja. Uživio se potpuno i bilo mu je drago što ga Lucijan može vidjeti. Tad spusti malj, a ona životinja od kose se pokrene, ukaže se djevojčino lice i oči koje se podrugljivo zabiju u Lucijana. Ovaj protrne, ruka kojom je držao sajlu instinktivno poleti i metalna drška sajle odsjedne na Armandovu potiljku. On padne ustranu, a malj za dlaku promaši djevojčinu glavu.

Soba se ispuni djevojčinim smijehom. Bilo je u njemu ruganja, prkosa, ali i neke neobuzdane radosti. Naizgled miran, Lucić je kipio od bijesa. Podigao je malj s poda i vratio ga u kofer. Stavio je sajlu na mjesto. Činio je to sporo, usredotočeno, kao da o tim radnjama ovisi neki nevidljivi poredak stvari. Dugo je proučavao očev alat. Napokon uzme uski nož za klanje, zavrne si rukav i provjeri mu oštrinu tako što si je obrijao dlake s podlaktice. Ruka ostade glatka i gola. Mogao bi njime poklati čitavu satniju. Tad se okrene prema djevojci.

– Znala sam da ćeš me spasiti. Luđa sam od tebe, Lucijane.

– Glupačo! Prokleta glupačo! – odjednom eksplodira Lucić, uhvativši je za vrat – Otkud ti uopće ideja da se ovako zajebavaš!? Ja nisam onaj bezazleni momak kojeg ste ti i tvoj otac nekad poznavali. Ovoliko ti je falilo da ostaneš bez te lijepe glavice, djevojčice! Ovoliko!

– Ali to je samo zato što nisi znao da sam to ja. Pa što ti je, zar si se zaboravio igrati?

– O, igram se ja! Samo to i radim. Ali uglavnom pobjeđujem. Daj ruku – reče Lucić osorno i, kad je to učinila, napravi dubok rez na njezinu dlanu. Otrpjela je operaciju bez glasa. – Pusti neka iskrvavi na jastuk. Želim da misli da te ubio. Slušaj me sad, djevojčice! Nikad se više nećeš niti približit ovome gradu. Zna li on otkud si?

– Došla sam ovamo iz Barcelone. To je jedino što zna.

– Dobro. Onda te vodim kući. I još jednom ti kažem, ne igraj više ovakve igrice, inače ću zaboraviti tko si i… – reče on primivši je snažno rukama za glavu kao da je želi zgnječiti, a lice mu poprimi grozan izraz. – Neću te moći spasit, od sebe samog te neću moći spasit, shvaćaš li?

– Pa zar ti nije drago što me vidiš? – reče ona, upivši ga u sebe svojim crnim očima za koje je Sebastijan rekao da se čovjek može izgubiti u njima. A što bi tek rekao da ju je vidio kao djevojčicu, kad ničeg osim očiju na njoj nije bilo? Možda baš ono što je i Lucijan rekao kad ju je prvi put ugledao, na Savi, na palubi nebeski plavog drvenog broda na koji je došao potražiti njezina oca. – Naravno da mi je drago. Dobro jutro, Oči – reče Lucijan, izgovarajući riječi stare deset i više godina, a lice mu se ospe nekom nježnom radošću. On popusti stisak i prođe prstima kroz njezinu kosu. – A sad se obuci, idemo odavde. Moj čovjek ima tu još posla za obavit.