Roki Raketa | Zoran Malkoč

7

Podizanje šljivika probudilo je u Lucijanu nagon za drukčijom vrstom stvaranja, pa je poželio zaviriti u svoje rukopise. Tad je utvrdio da je kutija nestala.

Odmah je posumnjao na Mačku. Kako na kutiju već dugo nije obraćao pozornost, bilo je vrlo vjerojatno da je nestala nakon njihove posljednje zajedničke pijanke, kad je Mačka tu prespavao i otišao prije nego što se Lucijan probudio. Odjurio je do njegove kuće u obližnjem naselju. Tamo zatekne samo njegovu babu i ona mu reče da nema pojma gdje joj je unuk, pravila se čak da ne zna da je on nekoliko dana proveo tu. Bila je to lukava, prepredena žena, uvijek na oprezu, kojoj je govorenje istine, čak i kad je riječ o najbanalnijim stvarima, bilo užasna patnja. Ta je vjerojatno i na ispovijedi lagala. Kad je već odlazio, ona upita:

– A zašto ti njega tražiš, sinko? Je l’ ti dužan kake novce?

– Milijun maraka, baba, milijun maraka!

Baba razjapi usta od čuda, a on odmahne rukom i odjuri vlakom u Zagreb, gdje ga je potražio u njegovu stanu, samo nekoliko ulica dalje od zgrade u kojoj je donedavno živio sa Sanjom. Nije se potrudio otići u svoj nekadašnji dom jer je osjećao da više nema pravo na to, a nije našao ni Mačku; tamo su sad bili neki drugi ljudi. Potom je obišao desetak mjesta na koja su znali zajedno izlaziti, no ni tamo ga nitko nije vidio tjednima, premda je i do njih dopro glas o njegovim literarnim uspjesima. Lucijan se zapita gdje bi to mogli izlaziti Mačkini uspješni pisci, ali se ne uspije domisliti odgovoru. A već je bilo kasno i on odluči uhvatiti zadnji vlak. Iako bezuspješna, ta mu je potraga ipak vratila vjeru; sad kad su rukopisi nestali, razmišljao je samo o tome da ih nađe. A kad ih nađe, više neće čekati, odmah će ih početi nuditi izdavačima. Tako se, iako nije našao ni Mačku ni rukopise, kući vratio zadovoljan.

Međutim, zadovoljstvo nije dugo trajalo. Uskoro se pokazalo da je bilo baš kako je Lucijan mislio: Mačka je odnio rukopise. Naime, jedan poznati pisac pokrenuo je novi časopis o kojem mu je zadnji put Mačka i pričao, i u njemu su objavljeni neki njegovi tekstovi. O tome je brujala cijela Tena, ali nitko ih nije čitao sve dok netko nije Lucijanu donio primjerak. Susret s tim tekstovima bio je koliko šokantan, toliko i otrežnjujući. Bili su to njegovi tekstovi, unakaženi na nekakav mačkasti način, a na njih su nakalamljeni plagijatorski ulomci Harmsa, Millera, Hamsuna i svega onoga što je Mačka prijašnjih mjeseci ne čitao, nego skenirao svojim ludim očima. Ali Lucića nije ozlojedila samo činjenica da je Mačka ukrao i unakazio njegove tekstove. U onome što je od njih ostalo i što se, unatoč Mačkinoj intervenciji, ipak održalo Lucić više nije nalazio ništa, bila je to jadna, beskrvna i apsolutno nepotrebna književnost. Nije se njemu toliko zgadio Mačka koliko ga je razočarao Lucić.

Ali nisu svi bili tog mišljenja. Neki su Mačku pozdravili kao osvježenje u poslovično učmaloj i umornoj domaćoj literaturi. Na krilima tih pohvala Mačka je uspio napisati relativno pristojnu priču, od toga je uskoro napravio i dramu, koju je nakon nekog vremena preradio i u radiodramu. Pritom se pokazao kao genijalan reciklator i znao je tu reciklažu prodati. Za tri varijante istog teksta dobio je solidnu svotu novca, pronašao je čak i financijere koji su mu iskeširali novac za postavljanje drame na scenu, tako da je na kraju zaradio više nego što čitani romanopisac dobije za dobar roman.

Mačka je skočio na visoki osunčani krov. Međutim, on je već mislio da je na Mjesecu, s kojega je gledao na zemlju Hrvata, pokorenu i njegovu. Bio je on najveći jebeni fakin pisac. Ali ta mu se zemlja učini malenom i pretijesnom. Na sve je načine počeo kopati da se drama prevede na engleski i postavi u nekom londonskom kazalištu. Zahvaljujući laktaroškoj prirodi i nedvojbenom verbalnom daru kad je riječ o prodavanju priča, to će mu zamalo i uspjeti.