Roki Raketa | Zoran Malkoč

3

Mačku je sreo te zime kod tržnice u Utrini. Zvao se Kristijan Mačić, ali svi su ga zvali Mačka, što je on, razumije se, mrzio, no ipak manje nego što je mrzio svoje prezime. Lucijan ga je površno poznavao i nisu bili u nekim prijateljskim odnosima. Čak se sjećao da je Mačka bio u ekipi koja ga je svojedobno napala, dok je još živio u fazi okretanja drugog obraza. Ali bila je to davna prošlost.

Mačka je na leđima imao poveći ruksak kao da ide na put. Neko su vrijeme razgovarali vani, na hladnoći i vjetru. Kad god bi Lucijan zašutio, Mačka bi pohitao nastaviti razgovor, kao da je taj razgovor vatra koja ga grije, pa se boji da se ne ugasi. Na kraju su se obojica tresli od hladnog vjetra i Lucijan predloži da se sklone u obližnju birtiju na jedno piće. Lucijan naruči kavu, a Mačka reče da od nje ima problema sa želucem, pa će radije pivo. Uskoro je i Lucijan prešao na pivo. Mačka reče da je tih dana ostao bez stana, a da nema love, to nije morao ni govoriti, bilo je jasno kao dan. Kako je Robert tih dana svirao u Njemačkoj, Lucijan ga pozove da prespava kod njega dok se ne snađe. Mačka je poziv prihvatio i ostao u stanu punih osam mjeseci. Naime, čim se Robert vratio iz Njemačke, njih su se dvojica skompali i počeli izlaziti zajedno. Uskoro ga je Mačka upoznao s nekom svojom prijateljicom, slikaricom i performericom, koja je nakon jedne zajedničke noći zatočila Roberta kod sebe. Nije ga, doduše, svezala, ali mu je sakrila odjeću, gaće i cipele, tako da gol nije mogao nikamo. Što god da mu je radila, on je u tom slatkom zatvoru očito zaboravio na glupost pjevačica i više se nije vratio u stan. Tad Lucijan u tome nije vidio ništa čudno.

Mačka i on nisu imali mnogo zajedničkog, ali postojala je jedna stvar koja ih je spajala: obojica su bili u ratu. To je bilo čudno – dok je bio dolje, išli su mu na živce i suborci i svi drugi koji bi pričali o ratu, a ovdje se najbolje osjećao u Mačkinu društvu, bolje nego s bilo kim u posljednje vrijeme, računajući i Sanju. Nisu oni o svom iskustvu mnogo razgovarali, ali sama činjenica da ga je i Mačka prošao na neki je način smirivala Lucića. Tih prvih dana Mačka mu se činio kao jednostavan hedonistički tip kojeg uglavnom zanimaju dobar provod i žene. Trebao je diplomirati na nekom tehničkom fakultetu, što ga nije pretjerano zanimalo, i govorio je da će se nakon toga zaposliti u SIS-u, SZUP-u ili tako nečem.

Uskoro mu je ipak počeo smetati, ne sama njegova nazočnost ili činjenica što nema love, nego to što je na čudan način postao opsjednut Lucijanom. Ovome je tad pisanje krenulo još žešće nego prije, možda i zato što su mu izlasci s Mačkom probudili zanimanje za vanjski svijet. Rečenice su tekle iz njega s lakoćom koja je donosila fiziološko olakšanje i napokon mu se činilo da uspijeva završavati stvari. A Mačka je, bilo je to očito, postao fasciniran time što Lucijan radi, znao bi ga satima gledati bez riječi, motreći njegove izraze lica, promjene raspoloženja, euforije, njegove usklike, smijeh, tugu, depresiju, ponovne eksplozije radosti. A kad bi ga Lucijan pogledao, ovaj bi se nasmiješio i podigao palac, kao da ga u toj nevidljivoj borbi bodri i navija za njega.

– Jebote, kako je to moćno, biti pisac, to je nešto! Jebeno! Ej, men, gledo sam te neki dan dok pišeš, koliko si ti samo raspoloženja promijenio! I sve to za stolom, trijezan, čist! – reče mu jedne večeri za šankom u Concordiji. Zatim se izgubi u masi tijela, nije ga bilo kratko, a onda se vratio s dvije zgodne djevojke, čija imena promrmlja Lucijanu, dodavši da su brucošice na komparativnoj.

– Ej, men, neš se ljutit, reko sam im da smo nas dvojica najjači jebeni fakin pisci u Hrvata i da im je večeras zadnja šansa da nas pojebu jer ujutro letimo za London, gdje imamo premijeru jebene fakin drame! I ne vraćamo se više! Never mor! Jeste li čule? Never mor!

Lucijan pomisli da im je ovaj napričao i više od toga jer su te zgodne djevojke, od kojih je jedna bila zaista lijepa, gledale u njih dvojicu kao da su Bono i Vox, pa se nervozno okrene prema šanku po još jedno piće, ne pitajući nikoga od njih što će popiti. Mačka, koji je imao ugrađen senzor za najtananije promjene raspoloženja, prijateljski ga zagrli i reče:

– Ej, men, pa ti si jebeni fakin pisac! Nemoj se brinuti! Je l’ to zbog žene? Imaš dozvolu, čovječe, imaš jebenu dozvolu! Sve je tvoj Mačka sredio – vikne on ushićeno, spusti ruku s njegova ramena pa zagrli obje djevojke. – Šta pijemo, djevojčice?

Lucijana prožme neka neugodna zebnja.

– Kakvu dozvolu?

– Pa popričo sam malo s njom, reko sam joj da malo olabavi, da malo olabavi, čovječe! Da te pusti, ta ionako je daleko!

– Šta si je zvao, zvao si Sanju da joj pričaš ta sranja? Koji je tebi kurac!?

– Izi, men, izi. Nisam ja zvao, ona je zvala. Ona je zvala, ja se javio. Pa rekoh, da iskoristim priliku da malo pomognem prijatelju, jebenom fakin piscu, čovječe!

No uglavnom su se slagali. Kad ne bi pisao i kad bi bio raspoložen, obično nakon nekoliko piva, Lucijan bi mu pričao o književnosti i piscima. Kako je Bulgakov napisao četrdeset verzija Majstora i Margarite. Kako je mornareva žena Harmsa tužila vlastima da hoda gol po stanu. Kako je Hamsun pisao na poleđinama računa jer nije mogao zaboraviti glad i oskudicu iz svojih početaka. Mačka je bio fantastičan slušač, pažljiv i strastan, upijao je svaku riječ i uvijek se znao oduševiti na pravome mjestu. I sam je počeo čitati, najprije Bukowskog i Millera, pa Celinea, Cendrarsa, Hamsuna, Bulgakova, Nabokova. Kopao je i po Robertovim Nijemcima, od kojih mu se svidio Schopenhauer, naročito kad je u pogovoru pročitao da je na njegovim predavanjima bilo svega nekoliko ljudi, i to većih čudaka nego što je on sam. Nakon dosta piva, skinuo bi majicu i sa svojim moćnim torzom izjurio na balkon vičući:

– Nabijam vas sve na kurac, nitko od vas ne postoji ako ja to neću! Anbilivbl, čovječe, anbilivbl! Ha! Ha! Ha! Da nam je popit jedno s našim ludim Arthurom, a, Luciuse?

Jednog ponedjeljka, nakon vikenda što ga je proveo kod svojih, Lucijan je sjeo za pisaći stroj i vidio da se unutra već nalazi list papira, napola ispisan. Odmah je shvatio da to nije njegovo i obuze ga sumanuti bijes. Baš tad u sobu uđe Mačka.

– Hej, brate pišče! Slušaj, neš se ljutit, nije te bilo, pa sam sinoć tu dofuro Renatu. Još uvijek je opsjednuta tobom, znaš? I znaš što mi rekla naša Renči? Kaže da ti nisi običan čovjek, da si čarobnjak, da si na nju bacio čini. Ja sam šutio, nisam joj htio reći da smo cimeri. Ali nije mogla nikako svršit, pa mi palo na pamet da joj kažem na čijem se krevetu jebemo. Eh, da si je samo čuo kako je počela vrištat! I ti bi je moro opalit, kažem ti.

– O čemu ti to pričaš!? – procijedi Lucijan. – Koji je tebi kurac, prokleti luđače?!

– Ej, pa ti nisi valjda… Mislim, znam da je opsjednuta tobom, ali da sam znao da si i ti u nju… Hej, oprosti! Da sam to znao, ne bih ja s njom, nisam ja takva pička, čovječe!

– Ma prestani! Koji kurac radi ovaj papir u mom stroju?!

– A, to. To sam ja nešto pokušavao – reče Mačka izvlačeći papir – Da ti pročitam?

– Ne! Slušaj, takve se stvari ne rade.

– Ma nemoj se ljutit zbog Renči! Da sam samo znao da ti je stalo do nje…

– Ma jebe se meni za Renči! Iako nemam pojma otkud ti uopće znaš za nju! Slušaj, neću da kopaš po mom životu i raspituješ se kod mojih prijatelja za mene. I nikad, nikad više nemoj sjesti za moj pisaći stroj! To se ne radi. Ne sjedaš za tuđi pisaći stroj! Ni da molbu napišeš, a kamoli ova svoja sranja! Razumiješ?!

Teško je reći je li Mačka razumio, ali više se nije koristio njegovim strojem. Ili to barem Lucić nije mogao primijetiti.

Nedugo nakon toga, čitav su dan, od jutra, pili u Berlinu, birtiji prekoputa parka na Trešnjevci. Vani je neprekidno suzila kiša, slijevala se niza staklo, a Lucijan je osjećao da mu se i iznutra, u grlu, nakuplja neka vlažna mahovina. Mačka, koji je bio prilično pijan, vratio se iz WC-a, s licem preko kojeg se navukla neka tmurna žuta boja. Zagledao se u njega kao luđak.

– Ti si pisac, čovječe, ti si jebeni fakin pisac! Nema veze što nisi fajter.

– O čemu ti to?

Mačkino lice postane još tmurnije i puno neke posprdne i nadmoćne samilosti, pa reče nekim rastegnutim, ljepljivim glasom:

– Pa bježo si u ratu, čovječe, bježo si u ratu, bez puške si osto, pričo mi čovjek koji te sreo…

– Slušaj ti! Već sam ti rekao da prestaneš kopat po mom životu! Ako nešto imaš za pitat, pitaj mene! I ako te baš zanima, bez puške sam osto jer sam je ubacio u stodesetku koja mi je zbrisala pred nosom zato što se vozač zasro od tenkovske paljbe! Tri sam kilometra pješačio i puzao pod tenkovskom vatrom, bez puške, s jednom bombom i dva tromblona dok nisam došao do naših na drumu! Ja sam tamo zadnji osto, pička mu materina! Mene su ostavili! – vikao je Lucijan, ustavši, dok su komadi raskidane mahovine letjeli svud oko njih. Ali Mačka ga nije čuo. Spavao je na stolici, povremeno mrmljajući:

– Ma nema veze, čovječe, ti si jebeni fakin pisac, čovječe… A ja, ja sam fajter!