Roki Raketa | Zoran Malkoč

40

 

Nekoliko dana poslije Karlo ga je odveo na sastanak u neki motel kraj autoceste, gdje će mu se, kako je rekao, objasniti jedinstvena poslovna prilika. Unatoč njegovoj golemoj i pomalo smiješnoj tajanstvenosti, Mačka mu je na parkiralištu iskeširao dvije tisuće maraka, što mu uopće nije bilo teško jer mu ih je ionako baš Karlo posudio.

Čim je stupio u motelsku dvoranu, dupkom ispunjenu ljudima svih godišta, Mački je bilo jasno da to nije nikakav poslovni sastanak. Za govornicom je neki maneken urlao kao da je progutao speed, skačući, plešući i mašući nečim za što je tvrdio da su ključevi ferarija. Povremeno bi zastao i izbacio desnu nogu, pa poput Travolte u Groznici subotnje večeri pokazivao prstom na njih, prijeteći im da će svi oni također voziti ferarije. Ljudi su to obožavali. Tu njegovu kretnju rukom – kao da briše čelo vanjskom stranom dlana. I tu moćnu prijetnju prstom. Malo pomalo, i oni su se stali gibati, izbacivati bokove, oponašati njegove kretnje rukom. Svi. Žene, muškarci, starci i klinci, gotovo djeca. Tek tad započne glazba, dotad se plesalo na suho uz ritam unutrašnjeg ludila, neka dance stvar o pobjednicima i o tome kako ih svijet voli. Neke žene su skočile na stolove i tamo plesale, zadižući suknje i vrišteći kako će postati besramno bogate. Kako će im se pičke pozlatiti i rađati dijamante i Fabergeova jaja. Takve stvari. Mačka je mirno promatrao urnebes oko sebe, smješkajući se. Ne, nije mu bilo smiješno, vjerovao je on tipu s ključevima ferarija. A i kako da mu ne vjeruje? Uzeti ljudima lovu apsolutno je lakši dio priče – nakon što ih navedeš da se ovako ponašaju. Bio je on u pravu, nije ovo nikakav sastanak, ovo je halucinogena šuštava misa, a ta jeftina motelska sala hram je u kojem se vjernici klanjaju samo parama i svom imaginarnom bogatstvu. Vani su oni možda profesori, domaćice, zidari i nezaposleni, konobari i birtijaši, liječnici i pogrebnici, ali ovdje su svi isti, pastva povezana istim ludilom što ga oni nazivaju poslom. A taj je posao zapravo vrlo jednostavan: treba samo raditi na proširenju pastve. Dovesti novoga koji će iskeširati dvije tisuće, a on će zauzvrat dobiti tri skripte koje će mu objasniti jedinstvenu poslovnu priliku i sat vremena plesnog tečaja za besramno bogate fanatike.

Mačka je, doduše, zaboravio skripte, ali je posao odlučio raditi. I pokazat će se, kao što je Karlo predviđao, da će ga raditi sjajno. Njegov verbalni talent, koji se toliko mučio u pisanom obliku, u poslu se rascvjetao, njegove glumačke sposobnosti su briljirale; pomagalo mu je, naravno, i to što su ga mnogi prepoznavali. Uskoro je Mačka nove članove pastve dovozio mini-busom, postavši vrhovnim svećenikom nove religije. Sad je Mačka mahao ključevima novog auta s govornice, pjeneći se i plešući na suho. I premda je sebi obećao da će prestati čim bude imao dovoljno za nesmetano pisanje knjige, nije to mogao učiniti, isprva samo radi toga da zaboravi na mučnu stvar koju je napravio Rokiju, no ubrzo je shvatio da uživa u tome da pričom hvata u mrežu nepoznate ljude i dovodi ih u dvoranu uvijek nekog drugog, novog motela. Da dotad normalne ljude pretvara u zvijeri gladne novca.

Nikad on s tim ne bi mogao prestati da cijela stvar nije pukla sama od sebe nakon nepune dvije godine. Novine i televizija počele su trubiti o toj čudnoj sekti, govorilo se o velikoj prijevari, o ljudima koji su ostali bez ušteđevina. Mačka se na vrijeme povukao i izdaleka se čudio tim napisima, ne smatrajući da je tu itko prevaren jer su čak i ljudi na čijim se leđima posao slomio dobili na dar sjajnu priču, samo što je nisu znali dobro ispričati drugima.

Sa svojim sandukom blaga Mačka se uputio u Zagreb, gdje je planirao ispuniti obećanje dano Rokiju Raketi. Tu je promijenio mišljenje i nije unajmio asketski sobičak, nego ambasadorski stan blizu centra, na trećem katu zgrade u Novakovoj ulici. Dok je s goleme terase gledao svijet pod svojim nogama, mislio je kako nema nikakva smisla optuživati sebe zbog dobrih uvjeta koje si je osigurao. Na kraju krajeva, knjiga o Rokiju Raketi to i zaslužuje. Daleko se bolje piše uz sočan odrezak i bocu dobrog vina, nije li to Buk rekao?

– Je, baš je tako rekao! – zaključi prkosno Mačka. Potpuno umiren činjenicom što ima i Buka na svojoj strani, on se spusti u grad, gdje je namjeravao kupiti još nekoliko sitnica nužnih za rad na knjizi. Kao prvo, prikladan stol. Nije da u stanu nema stolova, ima ih svakojakih i iz svih stilskih razdoblja, samo se Mačka nije mogao zamisliti ni za jednim od njih. Njemu treba stol za pisca. Nije, doduše, znao kako taj izgleda, ali bio je uvjeren da u ovom gradu postoji takav stol i da ga baš danas negdje čeka. Vođen nepogrešivim instinktom, ponašajući se kao da je i to već dio knjige koju treba napisati, on obiđe nekoliko antikvarijata, ne bez nekog osjećaja straha i gađenja i ne zadržavajući se ni u jednome dugo, a onda uđe u onaj u Jurišićevoj.

I tamo ga je ugledao. Lijep, ne prevelik, pisaći stol od orahovine. Iako prilično pohaban i očito nerestauriran, zračio je sasvim drukčije od ostalih stvari tamo, nije nipošto bio antikvitet u onom smislu kako je to Mačka shvaćao (on je, naime, mrzio antikvitete, mrzio je i samu tu riječ), jednostavno ga je dozivao da za nj sjedne i piše.

– Kupujem ovaj stol – reče odlučno Mačka, dlanom opipavši njegovu izlizanu, ponegdje i izgrebenu, površinu. Nije pitao za cijenu. Uglađeni antikvar zadovoljno kimne, ugodnim, mekim glasom pohvali Mačkin ukus, koji se ničim ne da zavesti, a zatim se, kao da je poludio, raspjeva o finoći i toplini domaćeg oraha.

Iako se Mački nije svidio njegov lirski stil pripovijedanja, postane mu neobično lijepo čim je čuo da je stol od orahovine, on odmah pomisli na visoko stablo u babinu dvorištu pod kojim sad zauvijek počiva Roki Raketa, najbolji prijatelj kojeg je ikad imao. A onda mu, izbivši iz nezamislivih dubina, pred očima pukne jedna druga i sasvim neočekivana slika: dječak okrvavljena nosa sjedi pod tim stablom, gnječi zelene orahe i guta ih zajedno s krvavim suzama. Mačka još ne zna tko je taj dječak, ali odjednom shvaća da zna o čemu on sanjari, on misli o svim svojim sadašnjim i budućim neprijateljima, o tome kako će ih zgnječiti baš kao što gnječi te orahe. Pa se raznježi i reče razdragano, ali tiho, gotovo zavjerenički:

– Nema nikakve sumnje. Za ovim ću stolom napisat svoje najljepše stvari.

Antikvar otrgne račun iz bloka, s iznosom koji nije bio zanemariv, i podigne ga visoko, kao da ga Mački daje na uvid.

– Oprostite, ali tek sam vas sad prepoznao. I pravo je, ako smijem primijetiti, što ovaj stol ide u ruke jednome književniku.

– Daaa, a zašto? – upita Mačka, pomalo se mršteći na iznos računa.

– Ali gospodine! – uzvikne antikvar, koji je krenuo u ofenzivu jer mu nije promaklo Mačkino mrštenje – Ja ću vas zamoliti da ovo što ću vam reći svakako zadržite samo za sebe. Stvar je, naime, delikatna. Nije ovo običan stol, to je živi dio hrvatske literature i žurnalizma! Zato smo ga i ostavili u ovakvom stanju, restauracija bi bila svetogrđe jer je njegova materijalna vrijednost sporedna, premda je to lijep komad po svim antikvarnim mjerilima. Ali njegova relativno visoka cijena nema veze s tim i ona će vam se, u to sam siguran, učiniti mizernom kad budete znali čiji je to stol bio i kakva su djela za njim nastala, djela u kojima se i danas uživa…

Slušajući ga, Mačka nije čuo samo antikvarov glas, bilo je još glasova koji su govorili unutar Mačkine lijepe glave, svaki svoje, svaki uzbudljivo i obećavajuće, i on je postajao sve ushićeniji, osjećajući da se njegova knjiga već zahuktalo piše, sama od sebe, na način koji još nije iskusio, ali i da je vrijeme da taj kaotični zbor prelijepih glasova napokon ukroti i uskladi i povede ga čvrstom rukom u smjeru koji će on odrediti, pa nestrpljivo prekine antikvara:

– Ta recite više, čovječe, nemam ja cijeli dan!

– To je, gospodine dragi, radni stol naše Marije…

– Zagorkin stol!? Znao sam! – odapne Mačka nepogrešivo iz samog središta intuicije, a antikvar samo zatrese glavom, smješkajući se zavjerenički, kao da je uslijed silne navale osjećaja ostao bez riječi.

Sad već u povišenom stanju svijesti, u višoj zapravo stvarnosti svoje žive knjige, Mačka plati bez pogovora, dodavši još i za sutrašnju dostavu, a zatim iziđe koračajući ekstatično, gotovo plešući; preskoči nekog ružnog psa bez ušiju koji je na pločniku pred ulazom očito ispuštao dušu, ali se odmah vrati, uzme ga nježno u naručje i premjesti na udobnije mjesto u obližnjem haustoru. Onda krene prema Trgu, razmišljajući o ženici čiji je stol kupio, u kojoj se utjelovila silna energija što ju je gonila da ispiše tolike stranice, i to bez kompjutora, možda čak i olovkom! Pomisao na olovku ga, međutim, strašno ozlovolji, pa uđe u prvi dućan s kompjutorima i baš za inat kupi basnoslovno skupi laptop, najbolji na tržištu.

– A da ti je ovo bilo, a, stara? Što bi tek onda napravila? Ili baš onda ne bi ništa, samo bi jezdila internetom i jela samu sebe, ko i svi drugi. Imala bi milju prijatelja na fejsu i dok bi provjerila sve promjene statusa, ne bi stigla zapisat ni retka! Prije se čovjek od iskušenja sklanjao u svoju sobu, a danas ga baš tu čekaju najgore opasnosti, da, bakice, ništa mi se nemoj čudit! Zato si ja večeras dajem slobodno, idem vidjeti kako se svijet zabavlja, a onda ću reći laku noć dosadni svijete, dobro jutro, sveti rade! Ne pišem ja običnu knjigu, nije to štancanje intriga, ljubavnih spletaka, silnih prerušavanja i zabuna! Ovo je metafizička borba, u koju ne smiješ ući nespreman, inače te nema, treba najprije zadovoljit pa očistit um, uklonit prepreke, razgrnut koprenu stvarnosti!

Gotovo savršeno raspoložen, ponovno je bio ono što je najviše volio biti, ponovno je bio pisac. Još je samo nešto nedostajalo – drugi ljudi, publika kojoj će to objaviti. Topla proljetna večer samo je podjarivala taj osjećaj. Osvrnuvši se, on zapazi neku lijepu narančastu svjetlost, udahne opojne mirise iz zraka i pomisli kako je ta večer baš nalik onoj kad se prvi put susreo s Rokijem. I, gle, bilo je dovoljno da samo na to pomisli, i već se osjećao kao da uz njega uistinu veselo skakuće Roki Raketa. Čudo imaginacije vratilo se u Mačkin život, ali on se tome nije čudio. Jedino što ga ovaj put neće ispustiti iz ruku.

– Kako je samo dobro biti pisac, kako se ipak isplati naša patnja, naše nijeme suze, naše trpljenje! Čemu tražiti drugu nagradu osim one kojom te tvoj vlastiti genij nagrađuje, pružajući ti nezamisliva zadovoljstva, neslućenu hranu, jestvine o kojima drugi ne mogu ni sanjati? – govorio je tihim glasom koji je drhtao, a njegov stvaralački entuzijazam doveo ga je do katedrale, gdje je skrenuo na Dolac, a otamo izbio na Tkalčićevu, s dvostrukim nizom kafića koji su visjeli niz ulicu poput raznobojne ogrlice koju Mačka silno poželi rastrgati.

– A imaš li već prvu rečenicu? – glasilo je pitanje upućeno Mački kad se smjestio na rubu jedne od terasa, na kojoj su lijepe žene rasle u teškim, raskošnim grozdovima, a on ih je gutao žudnim očima, razmišljajući o slatkom problemu izbora kojoj se od tih ljepotica posvetiti, kojoj darovati mogućnost da na kraju večeri bude odvedena u piščevu kraljevsku rezidenciju. Zato mu to pitanje nikako nije bilo po volji, tim više što ga je postavio onaj pas bez ušiju što ga je ostavio da ugine u haustoru nedaleko od antikvarijata. Nalazio se ispod stolice nasuprot Mački, itekako živ i krajnje čudan. Nesimetričan, prije svega. Sad je imao oba uha, nejednake veličine i oblika, prvo kao u zeca, a drugo bi moglo pripadati njemačkom ovčaru, samo što je bilo mnogo manje. U međuvremenu je pas izgubio jedno oko. Ono preostalo, desno, upravo je raslo i premještalo se prema sredini pseće glave, netremice zureći u Mačku. Zubi nejednake dužine, od kojih se ni onaj kraći ne bi mogao nazvati kratkim, izbijali su prema dolje s obje strane usta kao u sabljastog tigra. Mačka nije mogao zamisliti ružnije i grotesknije stvorenje.

– Šta gledaš, pičko? Da ti nisam možda ružan? Pito sam te nešto! Odgovori!

– Mislim da ti imaš većih problema od moje prve rečenice. A i ja! Moj se zove piće! Konobar! – drekne Mačka, ogledajući se po terasi. Neke dvije plavuše čokoladne puti nasmiješe mu se u duetu, a Mačka baš htjede podići ruku u znak pozdrava, kad mu strahovit bol propara nogu. Čudovišno pseto zarilo je onaj kraći zub u njegovo stopalo i gledalo ga odozdo prijeteći.

– Popio si ti i previše pića, i to na moj račun! A na pičke zaboravi, i one su ti zabranjene – reče.

– A je l’!? Slušaj, prijatelju, tebi bih ja možda nešto udijelio, ali vjeruj mi, grebo se o tebe ne bi nikad! Pa pogledaj se na što ličiš!

– Ja ovako izgledam samo zbog tebe, idiote! – vikne stvor, čije tijelo odjednom naraste i izduži se, a opasna njuška nađe mu se na centimetar od lica. Vrući, pakleni dah oprži Mačkinu kožu. – Pogledaj, pogledaj što si napravio od mene! Zar si zaboravio što si mi obećao kad sam ti se ponudio da me pojedeš! Kad sam ti prinio posljednju i najveću žrtvu, jedinu koju nisam smio! Zato što sam te volio! I sad te volim, volim tu tvoju drskost i to što imaš muda da raspravljaš čak i sad kad u dubini duše shvaćaš da je došlo vrijeme naplate! Samo, vidiš, moja je ljubav veće zlo nego mržnja. Što te više volim, postajem sve čudovišniji, na moju žalost, ali na tvoju štetu, prijatelju Mačka! Zato mi reci, molim te, imaš li već tu prokletu prvu rečenicu?

– Roki! – uzvikne Mačka zaprepašteno – Zar si to zaista ti?! Što su ti to učinili?!

– To si mi učinio samo ti! Imaš li, dakle, tu rečenicu?

– Aha… Naravno da imam prvu rečenicu, bez nje nema ničega, je li, Roki, je li, prijatelju? – reče Mačka, a groteskni stvor odjednom poprimi dobro poznato, milo obličje Rokija Rakete.

– Pa kako glasi? – upita Roki gledajući ga lijepo, odano i radoznalo, kao u njihovim najsretnijim danima. Upravo taj pogled slomi Mačku. On se očajnički zagleda u sebe, u nepregledna skladišta svoje duše, krcata svakojakim doživljajima i uzbuđenjima, ali nigdje ne nađe ono što mu je bilo potrebno. Na trenutak pomisli da utješi psa tako što će mu podvaliti bilo što i zaista mu padne na pamet rečenica u stilu „Nikad neću zaboraviti…”, ali se onda sjeti što je na kocki i s gnušanjem odbije tu lažnu frazetinu od sebe kao da je odvratna dlakava gusjenica. Kao da bi ta nakarada mogla spasiti Rokija od sudbine onog nesretnog grotesknog stvorenja! U tom trenu on s užasom shvati još nešto – da on rečenicu koja bi imala takvu moć nikad neće ni moći izbiti iz sebe. Zato je samo šutio, spuštene glave, sve dok se od psa nije začulo žalosno, otegnuto cviljenje, najtužnije koje je u životu čuo. Mačka shvati da je ostao sam.

– Jebote, nisam pisac, nisam jebeni pisac! – izleti iz njega, nezadrživo poput kiselog vina u sivo jutro, on ustane i preko pune terase otetura prema birtiji, ni ne pogledavši čokoladne plavuše koje su ga zvale da sjedne s njima za stol. Unutra je bilo ugodno prazno i hladnije nego vani. Dokopa se šanka i zatraži crno pivo i rakiju.

– Nisi pisac, Mačka! Nisi pisac! – reče gledajući svoj lik u zrcalu, digne čašu s rakijom i ispije. Zatim uzme pivo i opet reče:

– Ne, Kristijane Mačiću, ti nisi pisac! Nisi jebeni pisac!

Pa u dugom gutljaju ispije i pivo.

– Konobar, ponovi! A znaš ti da ja nisam pisac? Nisam pisac, čovječe!

– Izvolite.

– Nisam umjetnik, čovječe!

– Ne vidim u čemu je problem.

– Problem!? Problem je kako to objasniti psu. Da nisam jebeni umjetnik! Pa čovjek ne može biti kriv ako nije jebeni umjetnik! Ali ovaj pas nema razumijevanja.

– A zašto biste to uopće morali objašnjavati psu? Kao da će pas razumjeti. Pas se može činiti kao divan i odan prijatelj, ali to je samo privid, on nema duše, on ne može razumjeti. Pa eto, ni ja vas ne razumijem najbolje, ali shvaćam da vas je taj pas povukao za sobom, u svoj životinjski kal… A u kalu se nema što objašnjavati, iz njega treba bježati, a tek onda, kad ste na suhom i čvrstom, dobro razmisliti. Ali ni tad čovjek ne smije misliti da je dužan psu nešto objašnjavati. Samo je Bogu čovjek dužan i nikome drugome.

– E!? –razjapljenih usta reče Mačka, koji nije očekivao ovako nešto od tog sitnog konobara male glave, za kojeg je odmah pomislio da bi tako nekako morale izgledati buhe kad bi imale lice – Pa čovječe, to je to, to je to, daj dođi da te poljubim! Zašto bih ja to uopće objašnjavao psu? Pa to je moja stvar, samo moja!

– Ne! – uzvikne konobar dižući kažiprst – Nije samo vaša! Ali sigurno nije vaša i pseća. Sv. Augustin kaže…

– Ma ti, čovječe, nemaš pojma kakvog si me tereta oslobodio! Ne bih ja to mogao sam, čovjeku se teško izmjestiti iz sebe i sagledati stvar iz druge perspektive. A kako je to zapravo jednostavno: zašto bi čovjek objašnjavao svoje odluke psu?

Barmen mu htjede još nešto reći, ali izvana stigne konobar s novom narudžbom, pa se zadovolji samo smiješkom i blagim pogledom ohrabrenja. A preporođeni Mačka, oslobođen tereta knjige koju se obvezao napisati i koja mu je predstavljala mučno opterećenje, više nije osjećao potrebu za pićem, osjećao je samo nevjerojatnu lakoću, osjećao je ljubav prema sebi i prema svakoj sitnici u svom životu, s nježnošću je razmišljao o svom raskošnom stanu i svim onim lijepim stolovima koje mu, eto, nitko nije poklonio, nego ih je on zaslužio svojim radom i svojim sposobnostima. Dok je plaćao, barmen mu reče:

– Ako još poželite razgovarati, znate gdje ćete me naći. Ja sam Domagoj Srećković.