Roki Raketa | Zoran Malkoč

14

– Doveo sam ti psa, baba! – reče Mačka kad je navečer stigao kući. Baba, koja u životu nije držala psa, sumnjičavo je odmjeravala unukov poklon. Imati živinče koje na kraju nećeš pojesti, njoj se činilo neshvatljivom rastrošnošću.

– A šta će mi on? Bolje svinjče ranit neg tog ćuću.

– Da te čuva, baba.

– Ma šta će babu čuvat!? A i ko zna kolko taj može požderat? To je neki gospodičić, viš da ima nešt oko vrata.

Pas je zaista imao ogrlicu s medaljonom i taj medaljon nije bio onaj obični limeni, kakav se dobije u veterinarskoj nakon prvog cijepljenja, nego bogato ukrašen, s ugraviranim likom psa, i to ne bilo kojeg, nego je nesumnjivo predstavljao baš tog malca koji je Mački donio nebeski dar u vidu deset tauzentki. Oko pseće glave kružila su razigrana slova s imenom. Bila je to prava medalja, čija je izrada odavala umijeće kakvog se ni Kerdić ne bi postidio.

– Tu mu piše ime. Zove se Roki Raketa! Vjeruj meni, baba, ovaj će ti pas dobro doći.

Kasnije je Mačka, ležeći na krevetu, zadovoljno promatrao psa, kojemu je složio ležaj u kartonskoj kutiji. I pas je njega netremice motrio, pogledom iz kojeg je zračila neizmjerna odanost i sreća. Nitko ga nikad nije gledao kao taj pas, kojemu nije bilo lako odrediti pasminu, podsjećao ga je na one lude terijere, a imao je i nešto od hrvatskog ovčara, ali barem na prvi dojam nije imao ništa od njihove agresivnosti. Dlaka mu je bila smeđe-žuta i ispod njuške se formirala u neku vrstu bradice. Uglavnom je imao veseli pogled i kao da se stalno smijao, ali znao je poprimiti i tužno-ozbiljan izraz i onda bi ga podsjećao na one indijske isposnike i mudrace. Tad se činilo kao da puca od želje da progovori. Naravno, progovorio ipak ne bi, pa mu nije mogao reći otkud mu one pare, premda bi Mačka baš to žarko želio znati. Istina, moralo bi se dogoditi čudo pa da ih on zaista vrati, sve da se njihov vlasnik pojavi na njegovim vratima. No ipak, da sasvim umiri savjest, sutradan je prošetao s njim, otišli su čak do onoga mjesta gdje ga je našao, da vidi hoće li pas kamo otići. Međutim, ovaj nije pokazivao nikakvu drugu želju osim da bude njegov. To ga sasvim umiri. A pare su mu nužno trebale. Gledao je na njih kao zasluženi dar piscu koji se trenutačno našao u nevolji i koji će zauzvrat stvoriti remek-djelo.

Babi je vratio novac što ga je od nje posudio, dodao još tristo maraka i ostavio joj Rokija na čuvanje pa se zaputio na novi osvajački pohod na Zagreb. Rastanak između njega i psa nije prošao bezbolno. Osjetivši da Mačka odlazi, Roki se sav usplahirio i pošto-poto htio s njim. Na kraju ga je morao zatvoriti, a pas je tako žalosno cvilio da je bila muka slušati. Poslije će mu baba pričati da je zavijao puna dva dana. Nitko u susjedstvu nije mogao spavati.

Ali Mačka ga u Zagrebu nije mogao čuti. Našao je lijep stan u potkrovlju, sav obložen drvom, s malim šankom i barom. Stan je pripadao nekom Dalmatincu koji ga je uredio tako da podsjeća na unutrašnjost broda, po zidovima je čak imao kormila i pojaseve za spašavanje, a mjesto za spavanje bilo je odvojeno ribarskom mrežom. Mačku je stan oduševio. Njemu je, osim biti piscem, druga želja bila postati Dalmatincem, koračao je zanoseći se kao da se zaista nalazi na brodu što ga ljulja uzburkano more, govorio je začuđenom stanodavcu da je to njegov pijani brod koji će ga odvesti na otok zaslužene slave i bogatstva. Odmah je počeo pisati roman u kojem se stao obračunavati s Lucijanom, ili, bolje rečeno, sa svojom opsesijom Lucijanom, bio je to roman o težini koju čovjek mora živjeti kad je pravi, istinski i sudbinski pisac, roman o njegovoj opijenosti životom, ali i o gadostima što ih doživljava u sredini koja to ne prepoznaje, o svim onim jadnim urednicima, redateljima i beskrvnim vladarima kazališnog svijeta koji su se drznuli ignorirati njegov dramski tekst. Istodobno je započeo još jednu dramu. Dok je na roman gledao kao na nešto što mora napisati, što raste iz njega, duboko, spontano i neumitno, dramu je sad smatrao čistom investicijom, njome je želio zaraditi novac, njezina je tema morala biti aktualna i atraktivna, pa je, nakon što je dobro razmislio, odlučio napisati tekst o pedofiliji. Međutim, uskoro ga je ona toliko zaokupila, pisao ju je dan i noć, pijan, trijezan, svakakav, znao bi čak prekidati božansku jebačinu pa juriti za stol da bi zapisao repliku. Roman je tako privremeno zanemario, ali je zato dobio dramu koja je premašila sva njegova očekivanja.

Kad ju je završio, poslao ju je na adrese svih za koje je mislio da bi mogli biti zainteresirani. Nakon toga nagradio je sebe s nekoliko dana provoda, izbjegavajući mjesta gdje bi se mogao sresti s ljudima iz kazališta, pa i s nekim od svojih prijatelja iz društva uspješnih pisaca, od kojih su se dvojica u međuvremenu uhljebila u kazalištu i na televiziji. Nije želio pomoć, htio je da sam tekst bude ono što će ih nagnati da se jave. Počeo je ponovno raditi na romanu, asketski, marljivo, ustrajno. Zabranio si je čak i piće dok ga ne završi. Po uzoru na Hemingwaya, na zid je objesio papir na koji je svakodnevno bilježio broj napisanih stranica. Prošlo je više od mjesec dana i skupilo ih se više od stotinu. Sa zadovoljstvom ih je stao čitati. Međutim, zadovoljstva je ubrzo nestalo. Našlo se tu, istina, dobrih dijelova, ali je po njegovu mišljenju promašio ono najvažnije, onaj osnovni ton koji daje život svemu ostalome i čini da rečenica na papiru oživi. Toga nije bilo. Zaključivši to, ipak nije bio nezadovoljan. Shvatio je da je napredovao i da je u stanju sam sagledati mane vlastitog teksta. Zato odmah potraži rješenje.

– Jebiga, ništ ne pijem, posto sam dosadni trezvenjak, nije čudo što mi tekst ne diše punim plućima. Piće bi mi moglo pomoć, to je, a mogo bi nešto i pojebat. Ni ne jebem otkako sam se zavuko u taj prokleti roman! – reče on sam sebi tog poslijepodneva. Spustio se do dućana, uzeo dvije litre vina, popio ih sam, gledajući se sve vrijeme u velikom zrcalu i povremeno diskutirajući s vlastitim odrazom. Zatim se istušira, odjene ono svoje zvjezdano odijelo i špricane talijanske čizmice, pa krene polako prema centru. Bio je petak, iako on nije znao da je petak, toliko je dugo radio u samoći da je izgubio pojam o danima i datumima, jedva da je znao koja je godina, ali osjećao je kako mu duh titra od zadovoljstva zbog vreve koja ga je okruživala. Grijeh je raditi na ovakav dan, jebeni spisateljski fakin tigre! Opusti se, osjeti život i sve će ti se otvorit! A Mačka je bio umjetnik života i malo mu je trebalo da se pokrene! I eno ga, već leti! Već je u birtijama oko Dolca, gdje se zabavlja i šali s pijancima i akademicima, eno ga u Pinti na pola litre crnog, jedva da ju je popio, a već je u Melinu, gdje pred konobaricom izvodi performance, slobodno obrađujući Bukovu priču o malim ljudima u kavezu, čini to tako dobro da joj suze frcaju od smijeha i tuge lake poput lahora, između redaka Mačka već dogovara sastanak kad ona završi s poslom, ljubi je preko šanka, ispija pivo i sretan je, gotovo sretan, ali tad se sjeti onih nemilih, onih groznih, onih jadnih i beskrvnih, onih vladara sićušnih i nedarovitih koji valjda misle da je on nitko i ništa i da se s njim mogu tako ignorantski i u tišini obračunati. S njim, s fajterom, s jebenim spisateljskim fakin tigrom!

On pozove lijepu konobaricu, čije je lice ispod frizure s dreadlocksima bilo blijedo i nježno, b aš k akvo on voli, u grize je svojim naročitim mačkastim poljupcem, od kojeg se njoj ponešto zamagli pogled, pa reče:

– Vidimo se večeras.

A sebi reče:

– E, sad bi stvarno mogao otići vidjet što je s dramom! Mislim, krajnje je vrijeme! Pa je l’ Šekspir čeko?! Kurac je čeko! Rješavo je to sad i odmah! Pa jesi ti gori od njega?!

Stigavši do Gavelle i vidjevši gomilu ljudi, Mačka zaključi da se večer odvija bolje nego da ju je on režirao. Te je večeri, naime, bila premijera drame nekog glumca koji je, doduše, Mački bio simpatičan, ali ga je smatrao katastrofalnim piscem, i svi su se oni koje je Mačka u posljednje vrijeme izbjegavao našli ondje. Kad se pojavio, svima se zaledio pogled. Mačka priđe društvu kojim je predsjedao debeli kockasti glumac, vlasnik kazališta koji ga je mjesecima zavlačio s njegovom prvom dramom, a nije mu se javio ni u vezi s onim novim tekstom o pedofiliji.

– Dobra večer, Mačka – reče glumac, s očitom nelagodom.

– Eeeej! – poviče Mačka bolesnički veselo, ščepa mu ruku i počne je trgati iz ramena. – Slušaj, mogu te nešto pitat? Baš bih te volio nešto pitat!

– A pitaj – reče ovaj slegnuvši ramenima, očekujući najgore. A Mačka se zapilji u njega s nevjerojatnom usredotočenošću, piljio je tako čitavu minutu, sve dok ovaj nije skrenuo pogled tražeći pomoć od svog društva, koje je, međutim, napeto promatralo Mačku, pomalo uživajući u svemu. Shvativši da se njegov performance odvija kako je zamislio, Mačka poviče još veselije:

– E pa super, čovječe! Baš super! A je l’ te mogu još nešto pitat? Neš se ljutit? Ako ćeš se ljutit, reci, i ja te neću pitat.

– Ma neću, samo pitaj! – poviče sad glumac, također neuobičajeno veselo, sretan što se barem nekakve riječi izgovaraju. Ali Mačka se tad opet zagleda u njega, koncentrirano i prodorno poput zmije, držeći taj pogled do u beskonačnost. Glumac se počne znojiti. Niz debeli vrat curile su krupne kaplje i natapale mu svjetloplavu košulju, stvarajući na njoj tamni okovratnik. Mačka tad zažmiri na desno oko, fiksirajući ga samo lijevim, što je ovome bilo još teže podnositi.

– Mogu ovako satima, to mi je specijalnost, istreniro sam se ko snajperist u ratu – reče on glumici do sebe. To dokrajči glumca.

– Pa dobro, Mačka, zašto ne navratiš sutra do mene u ured? Već sam te ja htio zvati, ali znaš kako je, svaki dan sam u strašnoj gužvi.

– Ma da, znam! Rado ću doći! Hvala na pozivu, prijatelju! – uzvikne Mačka, mičući oko s glumčeva čela. Zatim mu opet potrga ruku. Tad potpuno zaboravi na njega, poklonivši svoju pažnju dvjema glumicama koje su bile očarane njegovom izvedbom. Jedna od njih je bila na samom početku karijere, a druga već u godinama i pomalo ocvala, ali se baš ta lijepa ocvalost strahovito sviđala Mački. On im odmah obeća uloge u svom komadu, nazivajući ih Prošlošću i Budućnosti kazališta. Potom uđoše u dvoranu, gdje je Mačka, sjedeći između njih dvije, s dosadom i prezirom počeo uništavati premijeru. Bio je on kralj, jebeni spisateljski fakin tigar, oko kojeg je te večeri bilo više smijeha i suza nego tamo gore na sceni. No ubrzo su, ne sačekavši kraj predstave, njih troje izišli. Namjeravao ih je odvesti gore do Melina, pokupiti ono dražesno stvorenje pa ih onda sve tri odvesti u svoj brodski stan na trostruku jebačinu. Međutim, tad ugleda otvorenu fotografsku radnju, sjeti se Lucijana i sine mu jedna od njegovih pakosnih mačkastih ideja.

– Idemo se slikat, djevojke! – reče on pa ih ugura unutra.

Kad je kasnije, sjedeći na jednoj terasi, promatrao fotografiju, bio je do suza osupnut svojom veličinom. Između kazališne Prošlosti i Budućnosti stoji on, vječni tigar kazališta, s dugom kosom i bradom, lijep, moćan, odjeven poput manekenskog boga. Na poleđini napiše Lucijanovo ime i adresu, nalijepi marku i nažvrlja nešto krupnim, nervoznim rukopisom. Zatim fotku uruči Budućnosti kazališta, koja s njom otrči do najbližeg poštanskog sandučića.

Sutradan, odmah nakon sastanka s glumcem, koji je izvrsno prošao te je dogovoreno da se premijera njegove drame održi najesen, prva u sezoni, s tim što čitaće probe počinju već krajem mjeseca, Mačka napravi obračun i utvrdi da mu je od onih deset tauzentki ostalo nešto više od tisuću maraka. To ga, doduše, začudi jer je živio zaista skromno, gotovo asketski, ali ga ne zabrine. Sad su se stvari pokrenule i novac više neće biti problem, pa je naumio otputovati u Dalmaciju i loviti ribu kako bi se napunio energijom prije nego što započnu probe. Namjeravao je povesti onu malu iz Melina. No tad je primio telefonski poziv koji mu je poremetio planove.

– Pa što je, baba, kako to da ti zoveš? Valjda si i ti čula da ti unuk postaje slavan pisac?

– Jes to ti, Kristo? Slušaj, nije dobro. Ovaj tvoj je pravi razbojnik. Gori od Čaruge.

– Ko je razbojnik, baba? Ništa te ne razumijem.

– Ovaj tvoj ćuća.

– Kako to misliš, razbojnik? Odnosi cipele i papuče, a to ti mladi ćukci rade, proći će ga…

– Ma kaki to, Kristo moj, ne gleda ti taj papuče – reče ona i objasni mu. Dok ju je slušao, lice mu se razvlačilo u sve širi osmijeh. Shvatio je da pred sobom ima velik i veseo problem koji mora riješiti i zbog kojeg apsolutno vrijedi promijeniti planove. Dalmacija, a i mala iz Melina mogu pričekati. Spakirao je par stvari i otputovao kući.