Roki Raketa | Zoran Malkoč

13

Dok je Lucijan, ne birajući sredstva, krčio svoj put na kriminalnom nebu, otac je ležao u bolnici, u susjednom gradu, s gadnim tumorom mjehura, koji su mu tu dijagnosticirali nakon što su u njihovoj matičnoj bolnici stalno tvrdili kako je riječ o klasičnom muškom problemu s prostatom. Imao je dvije teške operacije, ali se činilo kao da je duhom bolje, kao da mu se vratila želja za životom. Lucijan mu reče da je s materom sad u dobrim odnosima i bila je to istina. Nije mu rekao da je sad još više mrzi i da se ona slaže s njim jednostavno zato što joj je začepio usta parama, a njoj je apsolutno svejedno otkud one dolaze. Ali ipak nije mogao odoljeti da se pred njim ne hvali tim novcem, lupao je sume koje zarađuje iako je znao da će se zbog toga osjećati još bjednije. Njegov novi fanatizam, koji ipak nije bio nimalo različit od onoga koji ga je nekoć gonio na pisanje, uzmicao je jedino pred ocem, pred njegovim jadnim poštenjem, pred besmislenom dobrotom koju je svijet uništio i zgazio, kao, uostalom, i njega samog. Ali opet nije mogao da mu se zbog toga ne divi.

– A faks, sine? Hoćeš diplomirat? – upita stari.

– Ma hoću, stari, ali prvo moram zaradit pare, reko sam ti. Živimo u zemlji šupaka. Lova nam treba da nas ne usišu u svoju smrdljivu rupetinu.

– Pazi samo da i ti ne postaneš šupak. A bitna je škola, sine.

– A jebiga, stari, kažem ti da ću to riješit! A ti, kakav si? – upita, očekujući, valjda, da mu ovaj ispriča bajku o tome kako se dobro osjeća i kako stvari ne mogu biti bolje, naročito sad, nakon što su ga iznutra isjekli i prespojili mu mokraćne kanale tako da može pišati na guzicu. Lucijanu ta slika živo bljesne pred očima i, ne sačekavši odgovor, reče:

– Osvojit ćemo svijet, stari, kažem ti. Neće nas šupci pobijedit. Kupit ću zemlju, kupit ću puno zemlje i posadit ćemo šljivik na sto hektara. Radit ćemo najbolju rakiju u svemiru. Osnovat ćemo firmu, stvorit ćemo ime, izvozit ćemo je u cijeli svijet, čak i u Kinu! Ej, stari! Kad se Kinez obloče našim melemom, možda i on postane normalan. Možda progleda i zbaci sa sebe tisućljetni jaram. Možda se odrekne i Konfucija. A mi ćemo sjedit u šljiviku, pijuckat i brojit pare. Vjeruj mi, stari! A ti samo ozdravi.

– Slušaj, izvadi onaj oras u dvorištu, pravi preveliku sjenu. A mogo bi i razvalit temelje kuće. I sruši onu staru…

Stari ne dovrši rečenicu jer ga iznenada presiječe bol.

– Moram pišat. Ajd ti iziđi.

– Pa de da ti pomognem – reče Lucijan, ali mu stari nervozno otkloni ruku. Ona haljinica mu se povukla gore, ukaza se njegova guzica, izmučena i mršava, čija je bjelina bila mjestimice umrljana krvlju. Njega nešto presiječe pri pogledu na tu guzicu i on odjednom shvati laž cijele predstave. Stari krene prema WC-u, okrene se i opet reče:

– Ajd ti ipak iziđ.

Pričekao je da uđe, zatvorio vrata od WC-a, izišao iz sobe i zatvorio i ta vrata, ali svejedno ga je čuo. Dok je pišao, drečio se kao jarac. Zamišljao ga je tamo, na školjci, gdje piša kao žensko i zapomaže, njegov otac, kojemu ne može pomoći. U tom trenutku osjeti hladno željezo revolvera pod pazuhom, pa ustane i uleti unutra. Otac se baš dizao sa školjke, izmučena lica, sa suzama u očima.

Lucijan mu pokaže revolver.

– Slušaj, stari, pustimo više svaku priču! Ako ti je preteško, ako ne možeš to sranje više podnosit, reci riječ, i ja ću te toga oslobodit! Nema nikakve potrebe da se patiš!

Stari zaprepašteno pogleda u njega. Sve je shvatio u trenutku. – Šta?! Ma marš odavde, prokletniče! Finim se ti, dakle, poslom baviš! Pištoljem zarađuješ u zemlji šupaka! Marš! Marš! I ne dolazi mi više na oči!

Poslušao je oca i otišao. Ali revolver mu je ipak ostavio.