Roki Raketa | Zoran Malkoč
20
Otvorivši stari babin ormar, Mačka razjapi usta od zaprepaštenja. Nema tu čega nema, ogrlica, narukvica, satova, zlatnih lančića, novčanika različitih vrsta, muških malih i velikih, pederskih i konobarskih, pumpaških i siromaških, ženskih u svim varijantama, i nijedan od njih nije prazan. Ima tu i razne suhe hrane, kobasica, kulena, pašteta, salama i šunki, skupih sireva i raznih pića, žestica i vina u buteljama, sve sami probrani izbor finih stvari. Sve je to Roki Raketa dovukao otkako se on i Mačka nisu vidjeli.
– Opljačkao cijelo selo i pola grada – reče zabrinuto baba – A ima i mesa. Njega sam stavila u škrinju.
– A što ga nisi pojela, baba? – reče Mačka.
– Ma Kristo! Umjesto šta gluposti melješ, reci ti meni šta ćemo? Moramo ga se riješit, dijete. Ljudi će saznat, bit će problema. Mačka se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh, glumeći pred babom dojam zabrinutosti.
– Ja ću to riješit, baba, ne brini se. Odvest ću ga u Zagreb, ima tamo mjesto za napuštene pse. Neće ti taj više pravit probleme. A ovo ćemo morat popit i pojest, novac, dokumente i stvari poslat ćemo u paketu na policiju. Ne možemo ih osobno vraćat, optužit će tebe ili mene, znaš kakvi su policajci.
Umirena, baba iziđe iz sobe, a Mačka sjedne u fotelju i prasne u neobuzdani smijeh.
– Fakin anbilivbl! Jebeni dar s fakin neba! Dođi, Roki, dođi, najdraži! A ja tebe ostavio da čamiš tu sam, u ovoj rupetini! – reče on psu, koji je dotad ležao u svojoj kutiji, mirno čekajući odluku o svojoj sudbini. – A ti poharao pola ovog ušljivoga grada! Imaju oni, imaju, samo kažu da nemaju! Skrivaju! Ma jebe se nama za njih, idemo nas dvojica u Zagreb! A možda i u London! Čekaju nas jebeno velike stvari! Sad sam ja i službeno pisac. Imam mecenu! Rilke je imao groficu Thurn und Taxis- Kaxis, Joyce je također imao neku svoju babetinu, a ja imam tebe, čudesnog Rokija Raketu, nepresušno vrelo materijalnih dobara i nadahnuća koje će mi omogućiti da pišem, pišem i samo pišem, ne razmišljajući o tome hoće li to odmah proći ili ne. Dosta je bilo mučenja i razmišljanja je li to dovoljno aktualno, hoće li to koga uopće zanimati! Sad mogu pisati za vječnost.
Hodao je po sobi i bacao Rokija visoko u zrak, a ovaj mu je odgovarao lajući od veselja. Onda vrati psa u kutiju i zamoli ga da se utiša. Nakon kraćeg proučavanja bara što mu ga je priskrbio njegov novi prijatelj, odabere jednu butelju, sjedne u fotelju i duboko se zamisli. Ali ne zadugo. I nema se tu što, zaključi, puno mudrovati. Tad zovne Rokija k sebi u krilo, pa mu reče, svečano i ozbiljno:
– Nema sumnje, Roki, nas je sama sudbina spojila, odredivši da ti i ja budemo novi metafizički dvojac. Ne znam znaš li to, ali stari čiča Baudelaire ti se grozio pasa, a obožavao je mačke. Milovao ih je, zavlačio je svoje perverzne prste u njihovo krzno i pisao svoju trulu poeziju. Smatrao ih je oličenjem tajne, volio je njihovu oholost koja ne dopušta da im itko bude gospodarom. Da ti sad puno ne objašnjavam, čiču su puno izjebale žene, pa otud cijela ta priča s mačkama. No, četrdesetak godina kasnije, Andre Breton je nabavio opakog njemačkog ovčara, i to s jednim jedinim ciljem: on je trebao pojesti Baudelairevu mačku. Je li mu to uspjelo, ne znam, a nije ni bitno. Jer sad nastupamo nas dvojica, pas i mačka. Vidiš, ja sam uvijek mrzio i svoje prezime i svoj nadimak. Ali sad ih više ne mrzim jer shvaćam da to od samog početka ima duboku svrhu i smisao, od samog početka je zapisano da će jednom doći do savršenog sklada između metafizičkog psa i metafizičke mačke. Mi smo novi, viši stupanj u razvoju. Razumiješ li ti mene, prijatelju?
Roki Raketa nato skoči iz njegova krila, okrene se tri puta u zraku i isto toliko puta zalaje. Mačka po tome zaključi da je pas sve razumio, od prve do posljednje riječi.