Roki Raketa | Zoran Malkoč

8

Lucijanov stari bio je slavenski osjetljiv tip kojemu je piće bilo gorko ako ga ne bi začinio s par dobrih muških suza. Tad se obično bavio predviđanjem mračnih događaja. Iako su se njegova predviđanja redovito pokazivala pogrešnima, o jednoj takvoj prognostičkoj epizodi tih je dana Lucijan intenzivno razmišljao.

Odigrala se na samom početku rata, nedugo nakon što su se Sanja i Lucijan, unatoč očevim molbama da to ne čine, vratili iz Švedske. Lucijan se već prijavio u gardu i čekao je da ga pozovu. Bio je vruć dan krajem kolovoza i od žege su se sklonili u njihovu dnevnu sobu, gdje su se iza spuštenih roleta opuštali pomoću piva, osluškujući prve detonacije u daljini.

– Da… – reče stari spustivši glavu, pa je odmah podigne, a u oku mu se već formirala suza – Nisi htio slušat ćaću i jebiga, sine! Ja ću vam sad nešto reći, djeco, iako bih više od svega volio da tak nešt nikad nisam morao izgovorit. Al to je tak. Neće proć ni mjesec dana, a mi se nećemo moći okupit ovak za stolom. Neko će falit. Ja se sam nadam da ću to bit ja.

– De nemoj pričat gluposti, tata! – reče Lucijan udarivši svojom bocom od njegovu – Ajd živio! Ne samo da ćemo ostat živi, nego će nas nagodinu bit još više!

Tjedan dana poslije stari je za dlaku izvukao živu glavu kad se, sav očajan, išao u zapovjedništvo raspitivati o Lucijanu. Do njega je, naime, došla priča kako je njegova postrojba ostala u okruženju i da su svi izginuli. U trenutku kad se stari tamo zatekao počeo je zrakoplovni napad na zapovjedništvo. Od detonacije rakete letio je nekoliko metara kroz zrak i naglavačke aterirao u kontejner za papir. To mu je vjerojatno spasilo život. Devetnaestorica drugih u krugu od sto metara nisu bila te sreće.

Stari je radio u Gradskoj pekari, gdje mu je uoči rata dodijeljeno mjesto šefa. Bio je fanatik posla i radio ga je sjajno; unatoč svakodnevnu granatiranju, nije bilo dana da ljudi nisu mogli nabaviti kruh. Osim toga, tu se nalazio centar opskrbe za čitavu vojsku. Znajući to, neprijatelj je glavnu zgradu i skladišta nemilice zasipao granatama. Kako podruma nije bilo, jedina mu je zaštita bila boca Zvečeva, koju je povremeno ispijao. A tad bi radio stvari koje nije morao. Kad bi neki od vozača odbio voziti hranu na položaje zbog žestokog granatiranja, stari bi sjeo u kamion i sam je odvezao. Unatoč tome, odbijao je odjenuti uniformu i biti formalno mobiliziran, što je većina ljudi koji su radili slične poslove, uključujući sve njegove nadređene, odavno učinila.

Kad bi se njih dvojica našli tih dana, dva-tri puta mjesečno, sjedili bi za onim stolom za kojim je stari uoči rata sipao mračna predviđanja, i trusili pivo. I bilo im je baš lijepo. Uglavnom nisu primjećivali granate koje su zviždale preko kuće, niti su pričali o onome što su doživjeli proteklih dana, koliko su blizu smrti jedan ili drugi bili, bilo im je dovoljno što su zajedno, živi i čitavi. Pričali su o tome što će sve raditi kad ovo prođe, kakav će krov poslije rata staviti, od čega će napraviti staze u dvorištu. Tad je stari i spomenuo kako bi bilo dobro posaditi novi šljivik umjesto onih bistrica u vrtu što ih je uništila šarka. Jer sad kad je zaista bilo gusto, stari nije bio zloslutan, bio je pun optimizma i čvrsto uvjeren da će sve biti dobro. Ili je barem tako govorio.

Ali ubrzo nakon rata sve se promijenilo. Smijenili su ga i na njegovo mjesto postavili ljubavnicu jednog od direktora poduzeća u čijem se sastavu pekara nalazila. Odmah potom pekara je počela propadati, a njega su prebacivali s mjesta na mjesto, jedno lošije od drugog. Pa čak i to bi on podnio, ali mu je bilo teško gledati kako se raspada sve za što je radio. Što je najgore, govorio je, znao bi on kako da firmu izvuče iz govana i pokušavao im je to reći, ali nisu ga htjeli slušati, nego su ga još izbacili iz pekare i stavili u preradu mesa, u hladnjaču, gdje se na kraju razbolio. No i tu ga je mučila sudbina pekare, pa je svako malo poručivao direktoru da treba učiniti ovo ili ono. Nije mu bilo jasno da je ovaj namjerno uništava kako bi oslobodio prostor za nove, privatne igrače koji su tražili svoj dio kolača. Iste onakve kakvi su Lucijanovom starom nudili mjesto šefa pekare u Rijeci, ogromnu plaću i automobil, a koji je on bez razmišljanja odbio rekavši da ne može napustiti firmu koja mu je toliko dala i za koju radi cijeli život. Bilo je to nekako uoči njegove smjene. I ostao je u firmi koja mu uskoro više neće davati ništa, pa ni plaću.

Jednog dana je zbog napadaja završio na hitnoj. Odvezli su ga direktno s posla. Zaključivši da se radi o problemu s prostatom, urolog ga je nakon nekoliko dana pustio kući. No Lucijanu je bilo jasno da je to tek početak nečega gadnog. Vrativši se jednog jutra iz Tene, našao je starog kako besciljno baulja po kući gledajući oko sebe nesretnim i bezvoljnim pogledom. Lucijanu pred očima bljesne golemi jad svega: sunce je zapalilo sobu i sve se vidjelo, svaka čestica prašine, crnilo nekoć svijetle lamperije, loše zakrpane rupe od gelera u zidovima i namještaju, silne rupe u njihovim životima, koje nikad neće biti zakrpane, čak ni tako loše kao one na kući, obitelj koja trune iznutra i raspada se zato što joj se članovi ne podnose, sve se to vidjelo na tom izmučenom očevu licu, suncem obasjanom, svaka bora, grozno bljedilo, oči jadnije od očiju pretučenog psa. Lucijanu se smuči.

– Pa kako moš bit taka usrana kukavica, stari?! Pogledaj se, tolko si jadan da mi je muka! Sjeti se samo kako si se penjao na krov i mijenjao one crjepove dok su oko tebe perjale granate! Sjeti se kak si me tražio kad su ti rekli da sam poginuo! Sad si šaka jada! Što ne kažeš tome što te jede da prošeće?! Što ne kažeš, jebote?!

– Vi me jedete.

– Šta!?

– Vi me jedete, majku li vam jebem!

Lucijan je neko vrijeme zurio u njega, a onda reče:

– Eto, bar si to izrekao.

Zatim se okrenuo, otišao u svoju sobu i zaspao. Nekoliko dana uopće nije sretao starog. Jutrima se budio i odlazio u Tenu, a vraćao se kasno navečer. Kad ga je sljedeći put vidio, stari je izgledao poput čovjeka-slona, sav nabubrio, poput golema mjehura.