Roki Raketa | Zoran Malkoč
43
Nema sumnje da je Mačkin fascinantni poslovni uspjeh plod njegova nesvakidašnja poslovna talenta, ali je isto tako moguće da tog uspjeha ne bi bilo da nije bilo jednoga čovjeka: čudnovatog barmena Domagoja Srećkovića. Samo što se pokazalo da on uopće nije barmen.
Mačka ga je potražio nedugo nakon što se vratio u Zagreb, nakon obavljena posla s Loebeom. Upravo se spremao ući u posao s nekretninama, bio je pun ideja i energije, ali ga je u tome nešto sprečavalo. Nešto što nikome drugome ne bi priznao, osobito ne Mirti, s kojom je tad proživljavao burnu uvertiru njihove veze. Uostalom, to što je konstantno osjećao, i u samoći, i u društvu, i dok je spavao, i dok je vodio ljubav s Mirtom, to nešto jedva da je priznao i sebi. Bio je to strah. Grižnja savjesti, koju je prije osjećao zbog onoga što je učinio Rokiju, zbog toga što je iznevjerio obećanje i odustao od pisanja knjige, evoluirala je u čisti strah. Strah od nepoznate, neshvatljive osvete. Mačka, koji osjećaj straha nije upoznao ni u ratu, prvi se put u životu nečega bojao.
Doduše, već je neko vrijeme, uz grizodušje, osjećao nekakav nemir, neko nespokojstvo, koje se ipak ne bi moglo nazvati strahom. Čak ni onaj susret s mutiranim Rokijem, koji bi svakog drugog prestravio, u njemu osim iskrene sućuti nad Rokijevom sudbinom nije izazvao veću zabrinutost za vlastitu kožu. Štoviše, od tog je susreta najbolje pamtio Rokijeve riječi o jedinoj žrtvi koju nije smio prinijeti. Ta izjava je Mačku, po njegovu mišljenju, oslobađala svake odgovornosti jer je Roki Raketa bio u potpunosti svjestan što čini. Da je on, Mačka, to znao, nikad ne bi pristao na takvu pogodbu. Naravno, nije on namjeravao ostaviti prijatelja na cjedilu. No skinuvši krivnju sa sebe, stvorio si je manevarski prostor za daljnju borbu i pregovore. Kad se Roki Raketa jednom vrati po njega, ma kakav čudovišan oblik poprimio, on će se boriti s njim, borit će se žestoko, ali ne za svoj spas, nego zato da spasi upravo njega, Rokija Raketu, i to tako što će dokazati i njemu i čitavom svemiru da je njegova žrtva ipak imala smisla zato što će Kristijan Mačić Mačka dati svijetu darove puno veće od jedne pišljive knjige.
No na Rokijevom grobu shvatio je da je njegov manevarski prostor čista iluzija i da s njim pregovora nema. Bilo je to onog trenutka kad je ugledao čopor psina na brdu, obasjan krvavim Sunčevim zalaskom. Prokleti kipar bio je u pravu, te su psine onamo došle zbog njega. Da mu pošalju poruku. Uruče posljednju opomenu. Da on, propali pisac Kristijan Mačić Mačka, ima dug i da je vrijeme naplate došlo. A da on nema nikakva načina da ga vrati. Ni sad, ni za stotinu godina.
Razdiran takvim mislima, neobično ranjiv i nevjerojatno sam, otišao je potražiti Srećkovića. Nije mogao zamisliti nikoga drugoga s kim bi se to usudio podijeliti. Pa čak i ako mu se ovaj zbog toga naruga, barmen s licem buhe dovoljno je beznačajan da Mačka to bude sposoban podnijeti. Ali tu se gadno varao. Domagoj Srećković bio je sve drugo, samo ne beznačajan.
Srećković te večeri nije radio, ali je bio u birtiji. Odjeven u crno svećeničko odijelo, nalazio se u središtu šarolikog, ali prilično ekskluzivnog društvanca, u kojemu, između nekoliko svima poznatih lica koja su se voljela predstavljati kao poduzetnici općeg smjera te nekoliko starleta, Mačka prepozna direktora HEP-a, aktualnog potpredsjednika Sabora i punašnu novinarku, o kojoj se govorkalo da voli društvo žestokih momaka iz kriminalnog miljea. Svi su oni napeto slušali Srećkovića kako pripovijeda neku anegdotu. Pomalo šokiran takvim barmenovim izdanjem, Mačka nije imao želju javljati mu se, pa se uputio k izlazu. No Srećković ga je prepoznao i pozvao da im se pridruži.
– O, pa to ste vi, Srećkoviću! Možda drugi put. Baš sam krenuo van.
– Ma dajte! A ja bih rekao da vi niste došli bez razloga – reče Srećković istupivši iz društva. U crnoj mantiji učinio mu se još sitnijim i još ga je više podsjećao na psećeg nametnika. Mačka s užasom pomisli da je to valjda zadnji čovjek koji bi mu mogao pomoći i jedini razlog zbog kojeg nije odjurio istog trena bio je taj što mu se alternativa učinila još strašnijom. Ako sad ode, opet će ostati beznadno sam sa svojim demonima. Pomislivši na to, odjednom se poželi zavući pod njegovu mantiju.
– I što, Srećkoviću, onda vi uopće niste barmen?
– Kao što vidite, nisam, barem ne večeras. Večeras sam samo svećenik. A to sam i inače.
– Moram reći da sam prilično zbunjen. Što vam onda znači to prerušavanje u barmena? – upita Mačka, natjeravši Srećkovića da se nasmije nekakvim usitnjenim hihotom.
– Prerušavanje?! Hm, moram reći da nisam nikad na to tako gledao. Premda shvaćam zašto vam se može tako činiti. No stvar je vrlo jednostavna. Moj rođak je vlasnik ovog lokala i ja mu ponekad pomažem. Volim biti među ljudima. Uostalom, nisu ta dva zvanja toliko različita. Mogu vam čak reći da su ljudi često otvoreniji prema barmenu Srećkoviću nego prema ocu Domagoju. Eto, na primjer, vi… Niste one večeri otišli u crkvu i potražili svećenika da biste njemu prenijeli svoju muku. Ne! Vi ste je istresli tu, na šank, između dva pića, pred bezličnog barmena koji podsjeća na buhu.
Mačka se naglo trgne i pogleda Srećkovića, neugodno žacnut time što je ovaj, opisujući sebe, upotrijebio baš njegovu, Mačkinu sliku. Ali ni po čemu nije mogao zaključiti da mu svećenik time želi nešto predbaciti.
– Uostalom, zbog iste muke ste i sad došli, zar ne? – nastavi Srećković – Zato što se pas vratio i ne da vam mira? A vi ste uvjereni da ste mu dužni nešto što nikako ne možete vratiti. Je li tako? Jesam li u pravu?
Mačka je spustio glavu i gledao u pod, potpuno raspamećen. Došao je tu istresti svoju muku pred čovjekom kojeg je vidio samo jednom, očekujući da će mu postati lakše ako mu ovaj kaže nekoliko utješnih riječi, baš kao i prošli put, ali ovo nije očekivao. Nikako nije bio spreman da taj čovjek već zna o čemu se radi i da će mu njegovo vlastito stanje predočiti tako preciznim riječima.
– Slušajte, Srećkoviću, meni se dosad činilo da ću zbog svega toga poludjeti… Ali sad mi se čini da već jesam poludio. Ne shvaćam kako vi možete znati sve to? Ja to dosad nikome nisam rekao.
Srećković se blago nasmiješi i rukama obuhvati njegovu desnu ruku.
– Ne bojte se, prijatelju, niste ludi. Samo se ne znate nositi s nečim što je trenutno jače od vas. Ali ja ću vas naučiti kako da tu silu stavite pod svoju vlast i kako da iz toga izvučete korist. Točnije, kako da mi svi izvučemo korist. To što vam je prišlo, prišlo vam je na dobrobit nas svih. Niste sami u svojoj muci, pa nije u redu da budete sami ni u svojoj radosti.
– Daleko sam ja od radosti, Srećkoviću, oče! – ote se Mački.
– Možda! Ali ja vam jamčim da ćete već večeras otići na počinak puno spokojniji. Pogledajte, molim vas, ove ljude oko sebe! Recite, kakvima vam se oni čine? Jesu li sretni? Zadovoljni? Čine li vam se uspješnima? – reče Srećković, pokazujući širokom kretnjom na prisutne u birtiji. Birtija se u međuvremenu prilično ispunila, i to s vrlo uglednom klijentelom. Bilo je tu stranačkih prvaka svih opcija, televizijskih ravnatelja i vlasnika, novinskih magnata i kolumnista, direktora velikih javnih i privatnih poduzeća, poznatih liječnika i odvjetnika.
– Pa, mogu reći da svi izgledaju prilično zadovoljni sobom – reče Mačka.
– A može se i tako reći! U svakom slučaju, složit ćete se da imaju i zašto biti. No, što biste rekli kad bih vam otkrio da su svi ti ljudi imali sličan problem kakav trenutno imate vi?
– Proganjao ih je pas? – upita nevino Mačka.
– Pas, tigar, lav, zmija, svejedno! Ja to radije zovem tajanstvenim pomagačem koji dolazi samo izuzetnima, samo izabranima, kakvi ste očito i vi, Mačka. On može uzimati različite oblike, ali da, kod nas je to najčešće pas. Pomagač i izabrani ulaze u određenu simbiozu, ali izabrani je onaj koji mora voditi glavnu riječ. To je strašno bitno! O, promatrali smo mi vas, dragi Mačka, znamo mi sve o vama i o Rokiju Raketi! I moram vam reći, to što ste vi radili bilo je nakaradno i potpuno pogrešno! Pomagač nije došao da vam bude prijatelj, nego da vas podjarmi i dovede pod vlast sila u čije je ime došao. A pod njima, vjerujte mi, ne biste htjeli biti. Recite, kako je na kraju završilo to između vas?
– A kako! Pojeo sam ga… Bio sam gladan i pojeo sam ga – reče Mačka iskreno, a krv mu jurne u lice od stida. No Srećković to nije smatrao nimalo čudnim.
– To je dobro! To je jako dobro. Kako ste ga pojeli? Sirovog? – reče on.
– Ne. Ispekao sam ga.
– Eh! To već nije dobro. Trebali ste ga pojesti sirovog ili, još bolje, živog! A jeste li mu bar pojeli srce?
– Ne. Ali zato sam mu pojeo mozak.
– To je već bolje. Iako ste trebali pojesti i srce, i to sirovo. Nemojte me gledati tako užasnuto, prijatelju. Da ste to učinili, vaši bi problemi bili puno manji ovoga trenutka. Ali imajte vjere, imate vjere i ufanja u mene, i sve će na kraju izići na dobro. Idemo sad, sastanak uskoro počinje.
– Kakav sastanak?
– Sastanak ljudi poput vas, dragi Mačka. Sastanak na koji i vi idete. O tome, bez pretjerivanja, ovisi čitava vaša budućnost, pa i život – zaključi Srećković i, naglo ga napustivši, pridruži se ostalima koji su, očito, samo njega čekali. Pozdravljajući se sa svima, Srećković je poput vladara polako išao prema drugoj prostoriji, gdje su se nalazila vrata kroz koja se izlazilo na dvorište. Kad je prošao kroz njih, svi ti ljudi krenu za njim. Mačka još neko vrijeme postaja sam za opustjelim šankom, a zatim se naglo odluči i iziđe u dvorište. Nije to smio propustiti. Već se od ovog kratkog razgovora osjećao puno bolje. U želji da ponovno živi punim plućima, krenuo je još jednom iznevjeriti Rokija Raketu.
Mačka brzo prijeđe unutarnje dvorište i priključi se grupici koja je zadnja ulazila u malu dvoranu. Većina ljudi već je sjedila na stolicama poredanim kao u improviziranom kinu. Naprijed, točno ispod golemog križa, stajali su Srećković i Crnković, vlasnik kompanije koja je posjedovala na desetke tjednika i dnevnih novina. Kad su se svi smjestili, Srećković im se obrati:
– Dobra večer, draga braćo i sestre! Srce mi je ispunjeno kad vas vidim u ovolikom broju i što su vam lica tako zadovoljna i sretna! Već to samo po sebi govori da naš posao dobro napreduje. Zato neću odugovlačiti, nego ćemo odmah prijeći na duhovne vježbe. Napominjem, naročito zbog novih članova, da ih shvatite vrlo ozbiljno, da se u njih potpuno unesete, srcem i dušom, jer o njima će ovisiti vaša uspješnost u vremenu koje je pred vama. Gospodin Crnković, naš član s najviše iskustva, vodit će praktični dio vježbe. Ja ću, kao i obično, obaviti molitveni dio. No, prije toga, želim vam predstaviti našeg novog člana, koji nekima od vas sigurno nije nepoznat. Braće i sestro, molim jedan pljesak za našeg najmlađeg brata, Kristijana Mačića Mačku!
Kad se pljesak utišao, riječ preuzme novinski magnat Crnković, a Srećković se povuče sasvim u kut dvorane, gdje u pola glasa poče mrmoriti Očenaš.
– Svi vi to već znate, ali ponavljam to zbog ovih novih nježnih dušica, kao i starih članova, ljenjivaca koji ne rade dovoljno predano ove vježbe, pa im se događa ono što ne bi smjelo. Pogledajte što se prošli tjedan dogodilo s Meštrovićem! Tvrtka propala, a on si prosvirao glavu! A taj isti Meštrović na vježbe je dolazio svaki peti put, a kad bi i došao, najčešće bi spavao ili dosađivao ostalima! Braćo i sestre, ovo nije dječja igra, mi se ovdje borimo s moćnim silama! I samo zahvaljujući ocu Srećkoviću pobjeđujemo. Ali samo ako smo predani, ako redovito dolazimo i potpuno se unosimo u duhovne vježbe.
Zato vam kažem: nikoga nisam volio više od tog retrivera. Više od majke, više od oca. A svejedno sam jednog jutra, bio sam tad trinaestogodišnji dječak, uzeo nož, izvadio mu srce i pojeo ga. Još je pumpalo krv. Zašto? Jednostavno sam osjetio da tako moram, da je taj čin jedino što me dijeli od fantastičnog svijeta u koji moram zakoračiti ili me neće biti. Otad je moj život neprekidni rast. Ali ja shvaćam da svi vi niste mogli odraditi taj prvi, najvažniji korak tako savršeno pravilno. Zato zahvalite Bogu i ocu Srećkoviću što nam je osmislio ove vježbe.
A sad vas, braćo i sestre, molim, sklopite oči. Vratite se u onaj trenutak prije nego što ćete ga pojesti. Ovaj put ćete to učiniti pravilno. U ruci vam je oštar nož. Zovete pomagača k sebi. On vam se približava. Pomilujte ga lijevom rukom iza uha. Desnom mu silovito zabijte nož u prsa. Morate biti brzi i precizni. Malo povucite nož i proširite rez. Odložite nož i zavucite ruku unutra. Iščupajte mu srce.
Srce drhti na vašem dlanu. Zagrizite ga, trgajte, otkidajte, žvačite, gutajte, pustite da vam se žile ispune njegovom krvlju. Odrežite mu testise i penis i pojedite ih. Žvačite polako, uživajte u primanju njegove moći i energije. Zatim mu otvorite glavu i posrčite mu mozak, sve, nemojte ništa ostaviti, posišite i poližite lubanju, neka ostane čista i glatka.
Već se osjećate drukčije, u vama je sad i vaša i njegova snaga, združena u novu kvalitetu. Izvadite mu oči. I njih pojedite! Jeste li? Dosta je! Dosta! Znam da ste gladni, u vama je sad golema glad, ali to je dobra glad, pokretačka glad, to je glad koja će vas tjerati dalje i dalje, na put koji nikad neće završiti. Prestanite! Zabranjujem vam dalje jesti! Sad naložite vatru i sve što je preostalo od pomagača bacite u nju. Neka izgori, neka nestane u vatri! U redu? On gori, njega više nema, vatra ga je progutala i on vas više neće uznemirivati. Pričekajte da završi molitva i otvorite oči.
Kad je Mačka otvorio oči, osjećao se krajnje čudno. U prvom redu, potreseno. Bio je ispunjen nekom dubokom tugom, oči su mu bile pune suza. Ali jedno je bilo sigurno. Strah više nije osjećao. Te je noći zaista zaspao spokojno, baš kao što je Srećković i obećao. Sanjao je Rokija. Pas ga je gledao beskrajno tužnim, ali nemoćnim pogledom. Tamo gdje je sad bio Mačka njegov pogled nije mogao doprijeti.
Mačka je redovito nastavio odlaziti na sastanke Srećkovićeva kružoka i vrlo brzo je savršeno ovladao tehnikom vježbi, postavši u kratko vrijeme možda najdarovitijim njegovim učenikom. U svakom slučaju, ovaj je počeo polagati velike nade u njega, pomažući mu na sve načine i u njegovim poslovima, koristeći se svojim vezama i utjecajem kad god je to bilo potrebno. Sa svojim talentom i Srećkovićevim vezama Mačka je vrlo brzo stekao respektabilnu moć.