Roki Raketa | Zoran Malkoč
22
Roki Raketa bio je bogomdan, nebeski talentiran, nemilosrdni i virtuozni dobavljač materijalnih dobara. Umiljat, pametan, brz kao raketa. Jedina mu je mana bila, ako se to može nazvati manom, mislio je Mačka, to što je bio nezasitan i neumoran, kao da ništa drugo ne postoji, kao da je ovisnik koji živi samo za taj trenutak krađe. Ali bilo ga je divno gledati u akciji. Prišao bi tako nekoj finoj gospođi koja se odmara na klupi, šarmirao je svojim nestašnim pogledom, skočio joj u krilo, gdje bi se podao njezinu milovanju, predući od zadovoljstva poput mačke, zatim bi je počeo grickati, lizati i škakljati, a onda bi u tako stvorenoj gužvi otvorio torbu, zgrabio novčanik, pa pojurio preko tratine kao vihor. Dok bi se ona snašla, novčanik je već bio u Mačkinim rukama. No te krađe po parkovima, premda u detalje razrađene, nipošto nisu bile jedina Rokijeva specijalnost. Jednako je taj uspješno krao po kućama, trgovinama, bankama, birtijama i klubovima, gdje god se zatekao i gdje se imalo što ukrasti. Bio je on neumoran radnik koji je mrzio odmor i jedini način da ga Mačka spriječi da se brine o njegovu blagostanju bio je da ga ostavi zaključanog u stanu i svezanog na uzici. A Roki Raketa ne samo da je to shvaćao kao uvredu, nego je i patio na vrlo očit način, odbijajući hranu i vodu, žalosno cvileći.
Vidjevši da na taj način ništa ne postiže, Mački padne na pamet da pokuša s njim razgovarati. Premda je sam sebe uvjeravao da u tome nema ničeg čudnog, jer Roki Raketa sasvim sigurno nije običan pas, a već su, uostalom, i razgovarali, Mačka se za taj pedagoški razgovor pripremio s nekoliko litara vina, dovevši se taman u stanje u kakvom treba biti čovjek koji treba razgovarati sa psom. Roki je sjedio na fotelji, Mačka njemu nasuprot, a pred obojicom je, radi simetrije, stajala čaša vina. Na Mačkino veliko zadovoljstvo, pas nije dopustio da vino propada, nego je povremeno i sam zavirivao u čašu.
– Vidi, Roki, ovo ti govorim samo zato što se bojim za tebe. Bojim se da te ne izgubim, prijatelju. Statistički gledano, nije dobro kako radiš. Stotine uspjelih krađa su iza tebe i još nisi stradao, premda si u nekoliko slučajeva bio blizu. Moramo poraditi na sigurnosti, na eliminaciji rizika. Je l’ me pratiš? Odsad moraš raditi onako kako ja kažem. Ja ću određivati mete. Kao prvo, bakice po parkovima – njih prekriži. Jebeš bakice, ne znam što si se na njih nameračio! Lova je slaba, skoro nikakva, ne šeću ti one s njom naokolo, one drže pare kod kuće. Istina, nisu brze, ali zato dižu veliku dreku. Dakle, njih zaboravi. Je l’ ti to klimaš glavom? Razumio si, super! Dakle, ja određujem mete. Bit će to bankari, političari, tajkuni, nogometni menadžeri i sindikalni povjerenici. Ja ću najprije snimit situaciju, proučit navike i tek onda ti pokazat žrtvu. Ti je onda odradiš i mirni smo mjesec dana. Drugim riječima, smanjujemo broj krađa, što statistički smanjuje mogućnost da stradaš ili da te ulove. To ujedno znači da odsad donosiš samo lovu, nikakav nakit, nikakve satove, onim zlatarima smo već postali sumnjivi, a pogotovo ne hranu, hranu ćemo kupiti, ne piće, i piće ćemo kupiti, a naročito ne, ponavljam, Roki, naročito ne šunke i pršute! Ti nisi mrav i ne možeš vući stvari dvostruko teže od sebe, pogotovo ako za tim nema potrebe. Eto, to je to! Učinimo tako i budućnost nam je svijetla! Ako si razumio, zalaj tri puta, okreni se jedanput u zraku i skoči mi u krilo – završi Mačka svoj monolog, iskapi vino i zapali cigaretu, pa se zagleda u psa. – E, koja sam ja budala, što mu sve ne napriča! Bolje da nazovem malu i zaboravim na sve. Dok ide, ide.
Tad Roki zalaje tri puta, okrene se jedanput u zraku i skoči mu u krilo. Ako je i bio iznenađen, Mačka to ničim ne pokaza. Samo reče:
– U redu. Ali sutra ćeš mi to morat i dokazat. Ajmo sad spavat, mislim da smo veoma napredovali.
Sljedećih je dana Roki Raketa nadmašio sva njegova očekivanja. Ne samo da je shvatio poduku, nego je prilagodio taktiku meti koju mu je Mačka odredio. Bio je to političar iz vladajuće stranke za kojeg se pričalo da je upetljan u desetine mutnih afera i poslova, ali to nikad nije dokazano. Roki je odolio porivu da odmah opelješi dotičnog gospodina, pratio ga je nekoliko dana, uvukao mu se u auto i ondje strpljivo čekao da ovaj obavi sastanak, s kojeg se vratio s papirnatom vrećicom punom novca. Kad su se vrata ponovno otvorila, Roki je munjevito zgrabio vrećicu i šmugnuo pokraj političara, odjurivši na svoj nezaustavljivi, raketni pogon.
– On zaista razumije, on stvarno uči! – uzvikne Mačka brojeći novac – Slušaj me sad dobro! Imaš slobodno! Tu ima dovoljno za godinu dana lagodna života, a još nismo potrošili ni ono što si prije zaradio. Do daljnjega ne radiš. Sad radim ja, a i ti ćeš sa mnom na probe, naći će se tamo sigurno kakva lijepa kazališna kujica za tebe. Ima samo da mi se provodiš! A kad završimo s probama, idemo na more.
Roki Raketa je njegove savjete primao poslušno i još ih pametnije primjenjivao. Jedino čega se nije mogao odviknuti bile su šunke i pršuti. Iz nekog je razloga bio opsjednut njima i ništa ga nije moglo spriječiti da, kad ugleda povoljnu priliku, zgrabi tešku šunku i odvuče je. Pritom je izgledao užasno simpatičan i Mačka je umirao od smijeha dok bi gledao kako je nosi, kako mu ispada, kako on ljutito reži i opet je vuče. I uvijek bi je donio do stana, braneći je od drugih pasa koji su htjeli bar djelić njegova plijena. Što je najgore, sam ih nije volio jesti. Mačka je imao sobicu punu šunki i pršuta. Tu se Roki Raketa najviše volio odmarati, satima ih gledajući. Mora da je u pitanju kompleks zbog veličine, zaključi Mačka, a protiv toga se ništa ne može.
