Roki Raketa | Zoran Malkoč

6

Lucijanova mater, koja je u sebi imala nečeg nekrofilskog i lešinarskog, osjetila je da s njim stvari idu loše i da je slab, pa je započela s napadima. Počela mu je brojiti zalogaje, pitati zna li on koliko to košta. Otac ju je ušutkavao, ali sve slabije. Nikad je zapravo nije mogao ušutkati, ona je vrištala čak i kad bi šutjela. Kad nije bilo po njezinom, mjesecima ne bi progovorila ni riječi.

Tih je dana prijetila da će naći stan. To je u prijevodu s njezina jezika značilo da Lucijan treba naći stan. A možda i stari. Dok je on prije dobro zarađivao, nisu joj takve ideje padale na pamet. No sad kad plaću dobiva svaki peti mjesec, sad joj se svašta vrzma po glavi.

– Pa jebiga, stari, što joj ne kažeš, idi, nađi si stan! Ucjenjuje te cijeli život.

– Da, morat ću to napravit – rekao bi otac, i na tome bi završilo.

Ali nije te jeseni sve bilo crno. Mater je bila otišla na jedan od svojih višednevnih izleta, od čega je zrak odmah postao puniji i čišći, a nakon nekoliko tmurnih dana opet je zasjalo sunce, kao da se ljeto odlučilo vratiti. Stari ga je probudio u zoru i izišli su u vrt popiti kavu. Dok je pio i pušio, mislio je kako je baš dobro piti sa starim, tu, među stablima trešanja, krušaka i višanja, na travi s koje se još nije osušila rosa. Tad stari upita što je s njim i Sanjom. Inače je izbjegavao takve razgovore, ali sad se osjećao tako dobro i tako zahvalno, i starom i tom vrtu i čitavom svemiru, da odmah odgovori, bez razmišljanja:

– Izgleda da sam to sjebo dokraja.

– A faks, jesi i njega sjebo?

– Mislim da ću to lakše riješit nego ono prvo. Ali moram najprije zaradit neke pare.

– A imao si pare, sine.

– Jesam, imao sam, ali nisam imao živce. Sad, doduše, nemam ni jedno ni drugo. Ali siguran sam da će se stvari posložit kako treba, ne brini se.

Stari ne reče ništa, zapali cigaretu, otpije ostatak kave i zagleda se nekamo iza vrta. Lucijan osjeti grižnju savjesti što ga je ražalostio tim kratkim razgovorom, zažali što nije lagao i rekao kako je sve u najboljem redu, kad stari reče neobično živahno:

– Slušaj, ajmo nas dvojica posadit šljivik.

– A di ćemo ga metnut?

– Tamo di je bio kuruz.

– Ajmo onda – reče Lucijan ustajući.

– Pa nisam mislio odmah – reče stari, ali Lucijan vidje da mu je drag njegov entuzijazam.

– Odma, stari! Treba rupe iskopat, a ako će bit po pravilima, neće baš biti male.

Dva im je dana trebalo da iskopaju rupe metar sa metar, dubine metar i dvadeset. Bilo ih je, sve u svemu, trideset i tri. Treći dan otišli su po sadnice, a kad su se vratili, najprije su počeli zatrpavati rupe, i to obrnutim putem: površinska zemlja sad je išla na dno, na nju su bacali gnojivo, koje su prekrivali slojem fine zemlje iz dubine; u nju su zabadali sadnice, sipajući oko žila sitne kuglice od željeza, na to je opet išao sloj fine zemlje, a zatim su sve prekrivali završnim pokrovom od grublje zemlje i busa. Nakon što bi Lucijan dobro utabao zemlju, otac bi još sadnicu povukao uvis. Taj je posao uvijek završavao osmijehom. Iako je i prije povremeno znao nešto raditi na zemlji, bilo je to Lucijanovo prvo pravo i nezaboravno iskustvo sadnje. Završivši posao, sjeli su na držalice štihača i lopata i dugo promatrali tanke šljive, koje su se jedva nazirale u sutonu. Pušeći i otpijajući pivo, jedan kraj drugoga, svaki je možda vidio neki svoj drukčiji šljivik i možda su im očekivanja od njega bila sasvim suprotna, ali on je već živio vlastiti život i taj su mu život, u to nema nikakve sumnje, baš njih dvojica zajednički udahnuli. Osjeća to u radosnom umoru svakog mišića, u neumornom užitku svojih i očevih očiju.