Roki Raketa | Zoran Malkoč
30
Otkako je repić izvirio iz gaćica, odnos između Mačke i Anete ušao je u višu, puno intimniju fazu, iako još ne onu za kojom je on žudio. Ali sad je onih dodira bilo puno više i u raznim situacijama, a nisu više bili ni tako slučajni, osobito kad bi zajedno jeli i kad bi Mačka rukom hranio Anetu. Sad je bio siguran da se kreću u pravom smjeru, bilo im je lijepo i čudno i nije želio brzati. Dok ne dođe do konačnog razrješenja, koje je bilo neminovno, Mačka se zadovoljavao razrješenjem što ga je redovito doživljavao u snovima. Kad bi zaspao, noću ili za popodnevnog odmora, sanjao bi Anetu u strastvenom klinču, kako je ljubi i dodiruje po cijelom tijelu, ali najčešće je ipak vidio onaj repić, naročito kad bi uzbuđenje dosizalo vrhunac, tad bi mu se repić obično našao među prstima, migoljeći i postajući sve veći i veći. Mačku bi od tog obuzela luda neka radost i bezuman smijeh, počeo bi i vikati i obično bi tako sam sebe probudio. I bio bi lijep taj svijet što bi ga ugledao nakon buđenja.
Jednog od tih dana sjedili su jedno kraj drugoga na klupi u vrtu, među nabreklim voćem i biljem od čijeg se mirisa maglila svijest, Anetina je glava bila naslonjena na njegovo rame, a on joj je prepričavao svoje doživljaje s Rokijem i ona se povremeno naglo podizala da bi ga pogledala u oči i prasnula u smijeh. Mačka je tad mogao osjetiti njezin dah, njezine usne blizu svojih i znao je da se to mora dogoditi sad – ili neće nikad. Sljedeći put kad se Aneta digne i približi lice njegovu, on će je privući sebi i više je neće puštati. Za to se prilika uskoro ukaza, Aneta je ponovno podigla glavu prema njemu, ali se ovaj put nije nasmijala, nego je učinila upravo ono za što je on prikupljao hrabrost, primila ga za vrat i povukla na svoje usne.
Tad se Mačka pogubio. Iz njega je suknula nakupljena seksualna energija, sva strast, sva divlja snaga koju ona dotad nije upoznala. On je podigne u zrak i stavi pod sebe. Imala je onaj sneni, magloviti pogled što ga je sama nazivala bestidnim. Ali kad je legao na nju i ponovno približio usne njezinima, ona se zbog nečega stala opirati i izmicati.
– Što je sad, pa što je sad? – poviče on prigušeno, suzdržavajući se da ne eksplodira.
– Roki je tu, mislim da mu se nešto dogodilo! Pusti me da vidim.
Na vrtnim vratima, koja su vodila dvorišni atrij, zaista se čulo slabašno Rokijevo cviljenje, koje je i on možda bio čuo, ali ga nije registrirao. Rokija nije bilo već danima, i to ne zato što se vratio starim aktivnostima, nego zbog slične muke koja je i Mačku mučila, ljubavi. Njega je prije dvadesetak dana uhvatila neka fjaka, vukao se po selu i nasipu, mirisao bilje i cvijeće, ponekad bi lijeno ušao u vodu, obilazio je malo pristanište i promatrao ribare kako se vraćaju s rijeke. Nitko nije znao zašto, sve dok se jednog dana nije pojavio s nekom lokalnom kujicom, sretniji nego kralj. Ali ta se veza nikako ne bi mogla nazvati stabilnom, stalno je između njih dolazilo do nekakvih svađa, znali su se dobro pokefati, on i ta kujica, a onda bi se nakon dan-dva mirili. No posljednja je svađa, čini se, bila ozbiljnija, pa se Roki odlučio iskupiti na način koji će se pokazati fatalnim. Došuljao se do kuće nekog čudaka i tamo dokopao njegove zadnje šunke, ali ga je ovaj, opak tip koji je bio u zavadi sa svima i stoga uvijek na oprezu, na vrijeme opazio i puškom mu raznio stražnju desnu šapu. No čak je i takav ranjen dovukao onu šunku do vrtnih vrata.
Tako je zbog Rokija Aneta odlepršala iz Mačkina zagrljaja. On pođe za njom i ugleda svog psa kako pokušava otvoriti vrata. Bio je ljutit i razočaran, ali tad spazi šunku, što ju je pas uz nezamislive napore dovukao dotle, i jednostavno poludi. Sva ona potiskivana žudnja za Anetom i za njezinim repićem, koju nisu mogle smiriti ni sve Švabice ni plavuše ni majstorice guljenja kukuruza ovog svijeta, kao ni njegova ruka koja se po nekoliko puta dnevno bavila tim poslom, pretvori se u bijes koji se obruši na jadnog Rokija.
– Što si to donio, a, prokletniče jedan?! Šta sam ti rekao za šunke i pršute, pizdo jedna, šta sam ti rekao?! – vikao je udarajući ga nogom. Bio bi ga možda i ubio da se Aneta nije bacila na njega i odgurala ga od Rokija.
– Zašto ga tučeš, svinjo, pa zar ne vidiš da je ranjen?!
Sporo razabirući značenje tih riječi, Mačka je polako postajao svjestan onoga što je zapravo već vidio, gadne rane na Rokijevoj stražnjoj desnoj nozi, šape koja je izgledala potpuno raznesena. Ljutnja ga prođe isti tren, smijeni je teška žalost, ali i sram zbog onoga što je učinio, pa odjuri u najdalji dio vrta, gdje je neko vrijeme očajan stajao, ne znajući što da učini. Zatim ipak pođe natrag, spuštene glave, ali se na vrtnim vratima gotovo sudari s Anetom, koja je ondje stajala s ranjenikom u naručju. Sasvim smeten, on se stane ispričavati. Ni ne pogledavši ga, Aneta odnese Rokija do masivnog drvenog stola u dvorištu i položi ga na njega.
– Pripazi ga malo dok se ne vratim – reče mu zapovjednički.
Sretan što ga je ponovno uključila u stvar, Mačka kimne i približi se stolu. Roki podigne glavu, pogledavši ga plašljivo, s nekom krivnjom u očima. Ali Mačka ga pomiluje i prisloni lice uz njegova drhtava prsa.
– Ma ništa ti nisi kriv, prijatelju! Oprosti ti meni, stari, i sam znaš kakva sam ja budala. Sve sam sjebo, ali bar mi ti oprosti. Znaš da nisam ono htio, sve je to zbog žene bilo, ali sad je, jebiga, i to gotovo. A i neka!
Aneta se vratila s potrebnim priborom i posvetila se Rokijevoj rani. Nakon što ju je oprala, pokazalo se da nije tako strašno kao što je isprva izgledalo, ali je svejedno ostao bez pola šape i rana se morala zašiti. Ona to obavi brzo i vješto poput prave bolničarke. Roki je operaciju hrabro podnio, ne zacvilivši nijedanput. Na kraju mu je ranu zavila te je izgledao kao pravi bolesnik. I sljedećih se dana uglavnom bavila njime, svakodnevno mu previjajući ranu, a nakon pet-šest dana povadila je konce. Sve to vrijeme Roki je spavao s njom u sobi i Mačka ih je slabo viđao.
No kad je ponovno stao na noge i počeo trčkarati po dvorištu, Mačka je sa žaljenjem shvatio da, unatoč svoj njezinoj brizi i umijeću, Roki Raketa više nikad neće biti onakav kakav je nekad bio.
