Roki Raketa | Zoran Malkoč

34

Mačka i Roki Raketa vratili su se u Zagreb. Obojica nesretnici u ljubavi, nisu mogli naći utjehu ni u čemu. Bio je kraj osmog mjeseca, vrijeme kad ljeto postaje tužnije, a u pustom gradu nema čovjeka – osim onog siromašnog, nesretnog i jadnog, od kakvog je Mačka cijeli život bježao. Uostalom, nije se njima nikamo ni išlo, provodili su vrijeme klateći se po stanu. Odnosno, to je činio Roki Raketa. Mačka nije pokazivao ni takav slabašan intenzitet aktivnosti. On je praktički živio u svom gumenjaku što ga je postavio nasred sobe, izvaljen u njemu kao u kakvom bazenu, s kapetanskom kapom na glavi. Tu je jeo i spavao, ali najčešće je ipak pio, uslijed čega se gumenjak ubrzo ispunio bocama. Odatle su se širila isparenja opasnog smrada i u tim je stanjima Mački svašta padalo na pamet. Prenuo bi se iz kratkotrajne dnevne ili noćne more, pa bi, na primjer, rekao:

– Roki, ako želiš da te gađam iz podvodne puške, zalaj tri puta, skoči u zrak i okreni se jedanput…

Roki bi na to slabašno zalajao, skočio i okrenuo se u zraku, ali traljavo, ni približno onako spretno i hitro kao nekad. Onda bi skočio na fotelju i namjestio se u položaj mete i žrtve, a Mačka bi ga gađao podvodnom puškom. Istina, nije baš gađao u njega, nego malo pokraj, kao kad bacač noževa izvodi svoju predstavu s nemoćnom ljepoticom. Međutim, Rokijev je pogled govorio da bi mu bilo svejedno sve i da ga pogodi. Bio bi tek nešto radosniji kad bi Mački nosio natrag harpun. To jasno govori koliko je duboka bila njegova depresija. Ni njemu se budućnost nije činila svijetlom, premda su pred njegovim gospodarom u profesionalnom smislu bila lijepa vremena i čak dvije knjige koje će uskoro biti objavljene. Jednu od njih, doduše, još nije napisao. Svaki si dan govori da će početi sutra ujutro, ali kad to jutro dođe, on najprije poželi nešto popiti kako bi sprao mučninu i odagnao mamurluk. No pravi je razlog bio taj što mu se to gadilo više nego išta. Nije on bio glup i znao je što izdavač želi s tom knjigom, kao što je znao da će ga to, kad knjiga bude objavljena, još više udaljiti od Anete. A on je njoj htio pokazati koliko je bila u krivu kad mu je rekla da nije umjetnik. Ne mora on nju više nikada vidjeti, ali će joj dokazati kako je grdno pogriješila. Priviđala mu se živo, kao da je tu, njezino lice, tako proturječno, eterično, a čulno, vodio je s njim duge krvave razgovore, ali najčešće je ipak viđao repić na onoj savršenoj stražnjici, pružao je ruke da ga dodirne i nikako ne bi uspijevao, uvijek bi mu izmicao. Od tih silnih pokušaja umorio bi se i zaspao, ali i tu bi se događalo isto, pa bi se budio i tad bi obično navalio na Rokija nekim očajničkim monologom:

– Ništa od nas dvojice, a, moj Roki, bivša raketo! Ništa! Najbolje da se odmah ubijemo! Kurac sam ja genijalan pisac! A šta i ako jesam, šta mi vrijedi da me prepoznaju kad krepam!? A ti, što si tek ti zasro! S takvim talentom, s takvom virtuoznošću, ti si se napopastio na šunke i pršute! A lijepo sam ti rekao! Nisi me slušao i zato si sad invalid, ništa više od tebe, nema više onih prelijepih krađa, lijepih poput… Anetina repića! Lijepih poput repića one kujice koja ti je došla glave! A joj! Dođi, Roki, ti si ranjen poput mene, vidiš što su nam napravile te dvije otočke kuje? Ali pokazat ćemo mi njima! Idemo završit ovo, idemo se obojica ubit! To je jedino rješenje. Otići s praskom! Pa neka vide, kuje, koga su izgubile!

Trajalo je to danima, tjednima. Prvi se, naravno, trgnuo Roki. On je, doduše, i prije, uza svu tugu i apatiju u koju je bio upao, odrađivao minimum stvari za Mačku. Dok bi ovaj skandirao svoje tugaljive govore, pas bi digao glavu i pažljivo ga slušao neko vrijeme, a onda bi, kad bi mu postalo previše, skočio na Mačkina prsa, srušio ga na rub gumenjaka, čije su stijenke bile udobnije od jastuka, navukao preko njega pokrivač i stajao nad njim dok ne zaspe. Ni ono malo hrane Mačka ne bi pojeo da je Roki nije donio i ostavio kraj njega. U stanu, iza debelih zastora, nije se znalo je li dan ili noć, ali jednog dana Roki osjeti užasnu potrebu pogledati van, u svijet. Kad tamo zrak, sunce, nježna svjetlost jutra, nepregledna masa ljudi koji se kreću u svim smjerovima, tramvaji koji dolaze i odlaze. Zarazni entuzijazam svijeta prože Rokija. Duh mu zavapi za kretanjem. Pa što ako ne može juriti kao nekad? Nije on samo zbog toga zaslužio postati Raketom.

A Mačka je u gumenjaku zastenjao kad ga je probolo koplje svjetlosti. Neko je vrijeme psovao i protestirao, zatvarajući kapke tako snažno da su ga zaboljeli mišići. No Roki je bio neumoljiv, pa se ovaj napokon iskobelja iz gumenjaka, teturajući nesigurno po čvrstom tlu poput mornara koji se vraća s duge i mučne plovidbe što ga je zauvijek promijenila. S nekom ravnodušnošću mudraca poče pospremati stan. Radio je polako, ne žureći se, kao čovjek koji ne želi zanemariti svakodnevne poslove iako jako dobro zna da je to besmisleno jer prema Zemlji leti meteor koji će za dan ili dva sve uništiti. Kad je stan doveo u red, on se vrati svom romanu i pročita ga s gađenjem, a zatim podere stranicu po stranicu i baci u smeće. To isto napravi s dramom.

Zatim uze prazan list papira i napiše naslov: REPIĆ. Učinio je to drhtavom rukom, koja se tresla od želje da odmah počne pisati, ali se suzdrži i prelomi olovku.

Nekako oko tog događaja nazvao ga je debeli urednik.

– Što je s rukopisom? Je li gotov?

– Nema rukopisa. Neću to radit. Nećete vi od mene radit budalu.

S druge strane čula se neka teška, samozadovoljna tišina. Zatim se debeljko prigušeno nasmije.

– Pa, neću reći da tako nešto nisam očekivao. Slušaj, onda će te radovat da čuješ da je knjiga gotova. Ti to možda ne znaš, ali si je već napisao. Vrlo je zanimljiva i puna sočnih detalja. Prvih tisuću kupaca autobiografije Kristijana Mačke dobit će i njegovu zbirku priča, tek kao ilustraciju za one koji žele dublje ući u njegov nastrani svijet. Slušaj, Mačka, navrati ovih dana da se dogovorimo oko promocije. Naš marketing ima nekih ideja u vezi s tobom i tvojim četveronožnim prijateljem.

– Nemam ja namjeru imati ikakve veze s tim.

– Slušaj, Mačiću! Jesi ti pročitao ugovor? Ti si dužan napravit sve što mi od tebe zatražimo. Inače si gotov.