Roki Raketa | Zoran Malkoč

45

Dugo Mačka nije proveo ugodniju i spokojniju večer kao što je bila ta nakon operacije. Dok je Aneta, omamljena sredstvima za smirenje i analgeticima koje joj je ubrizgao profesor, čvrsto spavala, on i Karlo sjedili su na terasi, leđima okrenuti svjetlima grada. Tamo nije bilo ničeg što bi ih zanimalo. Umorni i zadovoljni, kroz otvorena vrata su promatrali spavačicu, s blesavim izrazom ponosa na licu, kao da je Aneta kuća s dva kata koju su njih dvojica, nakon teškog i napornog rada, u jednome danu podigli.

– A baš bi mogli popit pivo, a, Karlo?

– I meni bi sjelo – reče Karlo i ode do frižidera. Pri tome nije propustio baciti pogled na Anetu izbliza i kad je odlazio i kad se vraćao. – A ona spava ko janješce – izusti tako neobično nježno da se i Mačka iznenadio. On uzme pivo i otpije, gledajući ga preko boce s novim zanimanjem.

– Samo neka nam se ona odmara. Pazit ćemo nas dvojica dobro na našu djevojku. I bez aperkata ubuduće, jesi čuo?

– Ma, šefe… Prije bih da mi se ruka osuši! A… Odakle ti nju znaš?

– I tebi se sviđa njezin repić, a? A jesi vidio profesora? Nije znao bi li ga prišio ili strpao u džep i s njim zbrisao! A ne čudim vam se, dečki, ja nisam mogao doći sebi kad sam ga prvi put ugledao, uvjeren da na svijetu ne postoji išta ljepše. Razumije tebe tvoj Mačka i sve će ti ispričat. Ako mi doneseš još jedno pivo. Ovo mi je netko popio – reče zamahavši praznom bocom.

Karlo mu donese pivo. I nastavio ga je donositi sljedećih nekoliko sati, a u međuvremenu je slušao magičnu priču o Aneti i o njezinu repiću koja je u njemu izazivala neobjašnjivu navalu uzbuđenja i ganuća, pa je i sam povremeno gutao pivo, što mu inače nije bio običaj, više zato da sakrije to uzbuđenje pred Mačkom nego što mu se stvarno pilo. Iako za tim nije bilo potrebe jer je ovoga ponio alkohol i više ništa nije primjećivao, sav je bio u priči o repićima, repovima i ognjenim repinama, spominjao je i Rokija Raketu i Lucića i paklene džukele koji ga proganjaju, pa se opet vraćao na Anetu, ali je Karlo iz te silne zbrke svojim činjeničnim umom vadio i čuo samo ono što ga je zanimalo. Tako su i pripovjedač i njegov slušatelj bili sretni; prvi je napokon našao nekoga pred kime može iskreno sve istresti, znajući da će ovaj zapamtiti samo ono što ga zanima, a slušatelj jednostavno zato što je saznavao sve više o nečemu što ga neodoljivo privlači. Obojica su na spavanje otišli drukčiji nego što su bili kad su se tog jutra probudili, postavši smiješnim vitezovima-zaštitnicima Anetina repića.

Tek kad je legao u postelju, Mačka postane svjestan da u njoj nije bio mjesecima. Već dugo krevet je za njega bio suvišan komad namještaja. Nije mogao ne pomisliti na ironiju da miran san nije mogao zaslužiti time što je mnogima omogućio lijepe i mirne snove, ali ga je zaslužio čim je oprao guzicu jednoj zapuštenoj i nesretnoj narkomanki. Doduše, nije taj san bio tako miran. Najprije je sanjao vesele, nestašne repiće kako se vrte u krug i mašu tamo-amo, sanjao je Rokija, onakvog kakav je nekad bio, bio je s njim u nekakvom psećem raju, sve je bilo šareno, zajedno su skakutali po nekoj veseloj livadi, a onda je došla Aneta i obojicu ih ljubila i mazila. U jednom trenutku je od njih zatražila šapu. Roki je svoju dao odmah, a Mačku je to začudilo, no svejedno joj je pružio ruku. Tad shvati da to i nije ruka, nego velika i dlakava crna šapa, s dugim oštrim kandžama.

Probudio se vrišteći. Tek kad se uvjerio da je to bio samo san i da još uvijek postoji u ljudskom obličju, prestao je vrištati. Ali vrištanje nije prestalo. Još je netko vrištao. Jezivo, životinjski.

– Aneta! – shvati on iskačući iz kreveta.

Ležeći na trbuhu, još uvijek svezana, Aneta je zavijala iz svega glasa. Ugledavši Mačku, nije prestala, naprotiv, njemu se učini da je zavijanje postalo još glasnije. Iako se najprije uplašio da je muče bolovi, sad je u to počeo sumnjati. Nagledao se on momaka s rasporenim utrobama i otrgnutim udovima i naslušao njihovih jauka i zapomaganja, ali nitko od njih nije zvučao ovako. Aneta se glasala poput žalosna pseta. Osim toga, za razliku od jučer, nije progovorila ni riječ, čak ni da bi ga vrijeđala i psovala.

Ipak joj je ubrizgao sredstvo protiv bolova. Odupro se želji da pogleda repić, ostavivši to zadovoljstvo za poslijepodne, kad će joj ionako morati očistiti i previti ranu. Izišao je na terasu, sjedio i pušio nekih pola sata, sve vrijeme slušajući kako zavija. Zatim se vratio do nje i ubrizgao joj sredstvo za smirenje. Zavijala je još dvadesetak minuta, sve sporije i razvučenije, da bi onda sasvim prestala.

– Ne znam što ćemo ako ovako nastavi. Pa ne možemo je stalno drogirat! – reče on Karlu kad se oko podneva Aneta ponovno oglasila.

– Sigurno je jako boli, jadnicu – reče Karlo, kojemu su se čupave obrve potpuno spojile, pa je izgledao nekako posebno tužan.

– Ma ne vjerujem da je to! Malo je možda i boli, ali dajemo joj analgetike. Osim toga, izdržljiva je ona, jučer si ga je sama odsjekla pa nije zbog toga baš cmizdrila. Ne, Karlo, ona tim zavijanjem zapravo protestira. Nabija nam na nos to što smo joj pomogli. Kao da kaže – vratili ste mi repić ništa me ne pitajući, postupili ste sa mnom kao sa životinjom, pa se ja tako i ponašam.

– A možda smo pogriješili. Možda to nismo smjeli učiniti.

– U čemu pogriješili?

– Što smo joj vratili repić. Ona ga je odsjekla. Zar to ne znači da ga više ne želi?

– Ma šta pričaš, Karlo? Pa to je endem! To je takva prelijepa rijetkost! Da smo učinili drugačije, to bi bilo… Kao da smo poubijali sve čovječje ribice na svijetu! A ona ga je odsjekla zato da meni napakosti, a ne zato što ga ne želi! Uvijek je ona voljela svoj repić.

– A ne zbiva se na svijetu sve samo zbog tebe, šefe.

– Slušaj, Karlo, ne mudruj! Ja sam mislio da se tebi sviđa njezin repić.

– Meni se on strašno sviđa! Ali…

– Nema tu ali! Mi njoj pomažemo, zapamti to! Ona još nije pri sebi i ne zna što je za nju najbolje. Brinut ćemo se za nju dok se ne oporavi. A kad se oporavi, kad bude psihički zdrava i stabilna, neka sama odluči što će s njim. Dotad repić ostaje s njom, odnosno na njoj.

Karlu se taj prijedlog učinio razumnim, pa su se nakon tog usuglašavanja obojica usrdno bacili na njegovanje Anete. Ne bi to bolje radile ni najsavjesnije bolničarke svijeta. Odlučili su da je neće kljukati sredstvima za smirenje, na uši su stavili slušalice i odvrnuli glazbu, a nju pustili da zavija koliko hoće. Međutim, pojavio se novi, ozbiljniji problem. Iako se prilikom prva dva previjanja činilo da se repić sasvim lijepo primio i da će sve biti u redu, trećeg je dana stvar izgledala potpuno drukčije. Rano popodne Aneta je prestala zavijati i počela ječati. To je njih dvojicu nagnalo da prije vremena pogledaju ranu, koju je zapravo danas trebao pregledati i previti profesor. Ono što su ugledali zaprepastilo ih je i uplašilo. Repić je bio sav pocrnio, takva je bila i koža oko njega, a iz šavova je curio smrdljivi gnoj.

Uspaničeni Mačka je odmah pozvao profesora.

– Dolazim odmah – reče ovaj.

Međutim, nije došao odmah. Nije zapravo uopće došao. Mačka ga je satima zvao, ali više se nije javljao na mobitel. Izgubivši živce, reče Karlu:

– Otići ćeš u bolnicu i dovesti ono doktorsko govno ovamo. Ako bude trebalo, dovuci ga za uši! Ne znam što se zbiva, ali gadno mi smrdi. Smrdi u pičku materinu!

No Karlo se vratio neobavljena posla. Ne samo što nije našao profesora, nego su ga u pokušaju da silom dovuče nekog od kirurga spriječili zaštitari pod punom ratnom spremom. Sve je to, uostalom, Mačka znao i prije nego što se Karlo vratio. I to ne zato što je postao vidovit, nego zato što je primio telefonski poziv koji mu je sve razjasnio i potvrdio da je bio u pravu kad je rekao da tu nešto gadno smrdi.

– Profesor neće doći. Prestanite ga gnjaviti. A ne vrijedi vam tražiti ni druge liječnike. Nema liječnika u ovome gradu koji će vam pomoći – rekao je glas kad se Mačka javio, ugledavši na zaslonu mobitela nepoznat broj.

– To ste vi, oče? – upita Mačka s nelagodom.

– Ta stvar mora nestati – reče glas ne odgovorivši na pitanje.

– To nije stvar, oče. To je…

– Vi ste zabludjeli, prijatelju. On vas ponovno zavodi. A bili ste na pravome putu. Trenutačno nisam u Zagrebu, ali sutra ću svakako doći do vas. Razgovarat ćemo. Vidjet ćete da sam u pravu.

– Slušajte, oče, ja ne znam što je vama profesor napričao…

– Ništa meni profesor nije rekao. Imam ja svoje kanale kojima saznajem stvari. Uostalom, nije li i on zaveden, baš poput vas? A vidite, ja ne mogu dopustiti da se naši najbolji ljudi vraćaju na krivi put.

– Slušajte me, Srećkoviću! Ne morate vi dolazit! I nemojte dolazit!

Ali govorio je uprazno. Srećković je prekinuo vezu. Mačka osjeti kako ga podilazi jeza od tog demonskog svećenika. Ako mu profesor nije rekao, kako li je samo saznao za Anetu? Da ga ne prisluškuje? Ne bi bilo čudo. Ti se mantijaši stoljećima obučavaju za spletkarenje i špijuniranje.

– A da ja pokušam razgovarat s njom? – upita Karlo.

– Molim?

– A da ja pokušam razgovarat s njom? – ponovi Karlo, koji je zapravo peti-šesti put izricao isto pitanje, ali je Mačka na to slabo obraćao pozornost jer se mučio mislima o mreži koju je Srećković ispleo oko njega.

– A pokušaj! Reci repiću da se ne zajebava i da promijeni boju jer će se inače loše provest! Slušaj, Karlo, idem ja malo prošetat. Razbolio sam se i od njezina jaukanja i njezina zavijanja, a da ti budem iskren, dosta mi je i te tvoje tužne face. A ti radi šta hoćeš.

Iz Mačkina dvorišta, sa stražnje strane, moglo se izići na veliku livadu na čijoj se sjevernoj strani nalazila bolnica, a isto tako se između drveća moglo izbiti na cestu koja vodi na Šalatu. Tim je putem krenuo Mačka. Sad mu je godilo društvo drveća, najmanje je želio sresti ljude, ali je nakon nekog vremena počeo osjećati nelagodu, istu onu koja ga je tjerala da se zatvara među zidove. Kao da ga je iz grmlja i drveća pratilo na stotine očiju čije je neprijateljstvo osjećao na koži.

– Hajde, navalite, govnari, tu sam! – isprsio se on na sredini polumračne ceste, ali ništa se nije događalo, tek je par rekreativnih trkača sporo prošao kraj njega.

Osjetio je snažan poriv da se vrati u sigurnost stana, ali učinio je baš suprotno, nastavljajući put gotovo do bolnice, pa se vratio, sporo, izazivački, kao da daje vremena nepoznatom da se ustremi na njega. Spustio se Schlosserovim stubama do stare Vlaške, odakle se opet uspeo u Novakovu. Asfalt, tramvaji i ljudi nisu smanjili nelagodnost, osjećao ju je stalno, a kulminirala je kad je ušao u dvorište svoje zgrade. Zagledao se prkosno u već mračne zakutke grmlja i drveća pa, protrnuvši od jakog naleta straha, brzo ušao u zgradu.

– Ponovno mi se vratilo! – reče sam sebi – Ipak ja ne mogu bez tog prokletog Srećkovića!

U stan se vratio utučeniji nego što je bio kad je odlazio. Ali tu se u međuvremenu zbilo nešto zbog čega mu se raspoloženje odmah popravilo. Aneti je bilo puno bolje. Kad je ušao u sobu, zatekao je nju i Karla kako veselo čavrljaju.

– Dobra večer, Mačka! – reče ona uz osmijeh kakav je nekad imala.

– Aneta, draga! – uzvikne on zaprepašteno – Pa tebi je bolje!

– Sasvim mi je dobro, hvala na pitanju.

– A repić?

– I repić je dobro.

– Ali bio je sav crn i boljelo te, morao bih ga pogledat.

– Ja sam ga već pogledao. Ono crnilo se povuklo – reče Karlo s nekom zaštitničkom čvrstinom u glasu, koju ranije nije zamjećivao u njega, a onda doda nešto mekše – Ne bi ga sad bilo dobro opet odmotavat.

– A i ne boli me više, stvarno. Dođi, Mačka, htjela bih ti zahvalit na svemu. Bila sam izvan sebe, nisam znala što činim. Ali sad mi je dobro, stvarno – reče ona i poljubi ga u obraz – Hvala ti. A sad bih htjela spavat, momci, strašno sam umorna.

Njih dvojica iziđu iz sobe. Karlu se žurilo sići u prizemlje, reče da je umoran i da ide spavati. Mačka shvati da zbog nečega ne želi ostati nasamo s njim, ali samo reče:

– Slušaj, Karlo, ne znam što se tamo zbilo, ali svejedno ti hvala.

– A ništa se nije zbilo! Samo sam razgovaro s njom ko s čovjekom. Znaš ono šta si jučer reko, da nam ona zamjera šta je nismo ništa pitali? Pa, i bilo je to. Al objasnio sam joj da joj samo želimo pomoći. I da je volimo. Mislim da će sad sve bit u redu.

– Dobro, Karlo. Još ćemo razgovarat – reče Mačka odlazeći u svoju sobu. Bio je uvjeren da mu Karlo nije sve rekao, ali je to trenutno smatrao manjim problemom od onoga što će se sutra odigrati sa Srećkovićem.