Roki Raketa | Zoran Malkoč

49

 

Jutros je sve napustio, zatvorivši za sobom vrata svoje betonske tvrđave, koju je predao u ruke Kečavcima za sva vremena. U njoj su ostali Nadia i Diego Armando, čije ga je začeće na ujakovu grobu, baš kako je to Lucijan predviđao, dodatno predodredilo da izraste u čistokrvnog, stopostotnog Kečavca. Premda mu je tjedni džeparac veći od prosječne hrvatske plaće, taj ministrant s golemim križem oko vrata svejedno mažnjava sve što mu dođe pod ruku, na veliko veselje svog djeda Tromblona, koji je živio s njima otkako mu je umrla žena, kao i Lucijanove matere, koja mu je u međuvremenu postala dvostrukom babom. Ona se, naime, udala za Tromblona i sad se također prezivala Kečavac. Poljubio ih je posljednji put svakog u čelo, i to je to, od njega dosta, u ovom životu više ih ne mora vidjeti. Naravno, osjećao se bijedno dok je to činio, prislanjajući goruće usne kao u mafijaški poljubac, ali to je ionako posljednja licemjerna stvar što ju je u životu napravio. Što im je trebao reći? Čujte, Kečavci, ako ostanem još jedan dan s vama, sve mi se čini da će biti golemog sranja. Nikad vas nisam volio. Jedina svrha vašeg postojanja bila je da me neprekidno podsjećate na to kako sam svjesno izabrao život koji mrzim i ne želim. Ali sad je dosta, osjećam kako mi popušta kontrola. Zato bolje da se maknem od vas. Daleko, što dalje. A opet, znao je da to nije dokraja istina, nije on odlazio samo zbog njih, odlazio je prije svega zbog sebe.

Nekoliko dana prije toga sredio je svu papirologiju, kod odvjetnika su punomoći za mirovinu koja će postati materin džeparac, za poslove koje će naslijediti sin kleptoman, za kuću, vikendice, automobile i ostale nekretnine i pokretnine, novac na računima, dionice. Ne želi on ništa od toga. Sve ostavlja Kečavcima. Uzeo je novca koliko je računao da će mu biti dostatno za tri mjeseca, odjeće koliko stane u ruksak i vreću za spavanje. Ovo je njegov posljednji dan u ovome gradu. Ne zna točno kamo će, ali zna da će mu napokon biti dobro. Pustit će da se život oko njega slaže kao vjetar, kao što se spušta noć, kao što na bilje prianja rosa.

I sad se našao pred kolodvorskom blagajnom, nemajući pojma kamo će. Ali kad ga je službenica upitno pogledala, rekao je:

– Do Rijeke, u jednom smjeru.

Plan mu se u trenu složio u glavi. Zadržat će se u Rijeci nekoliko dana, osjetiti energiju grada koji ga je oduvijek privlačio, skočit će do Cresa i pješice otići u Beli, a zatim će se vratiti na kopno i nastaviti za Labin. Ime tog gradića u posljednje vrijeme mu se neprekidno vrzmalo po glavi, kao ime neke utopije gdje će napokon naći mir. Tamo bi možda zaista mogao pisati. Pisati drukčije nego ovdje. Jer on je unatrag godinu dana to opet počeo raditi, kršeći obećanje dano samom sebi prije petnaestak godina da više nikad neće napisati ni retka. Ali to je bilo jače od njega: jedne večeri, dok je slao neke poslovne mejlove, čuo je glasove kako mu viču u glavi, osjetio kako mu se nešto nakuplja u grlu i hoće vrisnuti, pa je prekinuo posao, otvorio novi dokument i počeo bjesomučno udarati po tipkovnici. Kad je kasnije došao sebi, shvatio je da je od tog udaranja nastala priča. U njoj se radilo o bogatoj i sretnoj obitelji koju jednog dana posjeti zlo; uzorni muž i otac odjednom se okrene protiv žene i djece. Priča je bila klasični kingovski horror i zapravo ništa posebno, ali njezin uznemirujući karakter nije bio u samoj radnji nego u ravnom, ravnodušnom tonu prikazivanja, ispod kojeg se ipak osjećalo jezivo ključanje luđačkog uma. Muž dočekuje ženu koja se vraća s posla. Ljubi je. Na stolu je serviran ručak. Dok ručaju, on joj nehajno kaže da kasnije pogleda u ormar. Ona to i čini; tamo se nalazi skupocjeni kaput o kojemu je nedavno pričala. On je tad gura unutra i zaključava ormar. Ona misli da je to neka glupa šala, ali nakon nekog vremena počne negodovati. Zatim se ništa ne čuje. Tad odjekne strašno, žalosno vrištanje. Muškarcu ono donosi enormno zadovoljstvo jer zna da je shvatila da u ormaru nije sama, da je u naručju neshvatljive smrti, između dva beživotna tijela njihove djece, koje je on usmrtio prije njezina dolaska. Ona im prstima opipava lica i vrišti sve jače. To njemu samo pojačava užitak, shvaća ga kao zadovoljštinu za sve one godine mirnog i lažnog života kad se u kući nije čuo povišeni glas, kad su se pjevale božićne pjesme i otvarali skupocjeni darovi, kad su se svakog dana prije objeda izgovarale molitve zahvalnice za hranu stavljenu na stol, a samo je on znao od kakvog su novca ta hrana i ti darovi bili kupljeni, kad se molilo za nesretne, siromašne i nemoćne. Završio je priču, poslao je mejlom nekom dnevnom listu i zaboravio na to.

– Zar nas toliko mrziš? – upitala ga je Nadia jednog dana bacivši na stol novine. Neki luđak mu je odlučio objaviti priču.

Iznenadna radost zbog te činjenice donekle je prikrila lažnost riječi kojima je pokušao umiriti ženu.

– To je samo glupa priča. Naravno da vas ne mrzim.

Odmah nakon toga sjeo je za kompjutor i ponovno pisao, istresajući iz sebe grč, bol, mržnju prema sebi i drugima, sve ono što je godinama potiskivao da bi mogao biti tigar, vladar šume koji sve mora imati pod kontrolom. Naravno da teme i motivi tih priča, naročito onih prvih, nisu došle niotkud. Otkako je, prepuštajući poslove svojim suradnicima, više vremena provodio kod kuće, u svojoj je ženi, sinu, Tromblonu i materi vidio neka čudna bića, nimalo nalik sebi, i često je osjećao neodoljivu želju da ih povrijedi. Ponekad ih je vidio kao fantastične životinje, neobične, gadne i glupe, koje za sobom ostavljaju sluzave tragove. Mislio je da mu se lice grči od gađenja dok ih promatra, ali nijedna crta ne bi mu se pomaknula. Još je umio vladati sobom. Ali iza njegove mirne, nepokolebljive fasade gorjela je vatra koja je svakog trena prijetila da će ih spržiti. I da nije ponovno počeo pisati, to bi se sigurno dogodilo. Nakon toga uvijek se osjećao bolje i tad bi, u tim trenucima snatrenja kad bi se stvarnost naglo udaljila, razmišljao o tom Labinu, gdje je davno proveo nekoliko dana prije nego što mu je život krenuo smjerom koji ga je doveo do onoga što je bio danas. Razmišljao je o restoranu kraj Mussolinijeva zida i kako bi tamo bilo divno pisati i kako bi tamo sigurno vratio nešto od nekadašnje vedrine i strasti koja ga je pokretala. I tad bi u svojoj ženi i sinu mogao ponovno vidjeti ljude, koje, međutim, i dalje nije mogao voljeti.

S kartom u džepu prešao je cestu i sjeo u obližnji restoran. Do polaska vlaka imao je više od dva sata. Tad je mobitel počeo zvrndati. Neko ga vrijeme nije registrirao, ne misleći da to uopće zvoni kod njega. No nikog drugog na terasi nije bilo. S blagim čuđenjem se zapita postoji li kakvo značenje u tome što ga je, makar i nehotice, ponio, sa stotinama brojeva i kontakata koji su spadali u život koji je sad iza njega. Tek tad pogleda u zaslon. Pastuh. To ga još više začudi.

– Moram te hitno vidjet – reče Pastuović.

– Nije mi to baš zgodno. Putujem. Zbogom, Pastuše.

– Čekaj, hej, čekaj! Gdje si? O životu i smrti se radi, ja te molim da se nađemo!

– Zar te netko od tvojih luđaka želi ubiti?

– Ma ne radi se o meni! Ali garantiram da će te ovo zanimat. Gdje si?

Lucić se osvrne. Zapravo bi se i mogao naći s Pastuhom. Ali ne tu. Bilo je nečeg intimnog između njega i ovog mjesta, te terase bivše kolodvorske restauracije na kojoj su nekoć stajala golema stabla i ispraćala putnike, i nije ga želio pustiti u tu intimnost.

– Slušaj, ima u centru jedno mjesto, sa skrovitom terasom, čim uđeš na Korzo. Tamo ćemo se naći. I požuri, nemam puno vremena – reče Lucić.

Pastuović se pojavio na terasi, doktorski elegantan, prozračan i lepršav, ali Lucijanu nije promakla neka plahost i bojažljivost u njegovu držanju. Sjeo je, naručio nekakvo irsko pivo, zagledao se u njega sa smiješkom, pa ga lagano pederski dotaknuo po ruci i upitao:

– Pa, kako si? Vidim, piješ? Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidio s bocom piva.

Lucijan ne odgovori na ovo pitanje jer mu pažnju privuče zgodna žena koja je na terasu stigla odmah poslije Pastuovića, okrznuvši ih obojicu pogledom. Sjela je za stol do njih, okrenuta leđima.

– Kako vidiš, pijem – odgovori on napokon pogledavši Pastuovića.

– Neka posebna prigoda?

– Pa, mislim da nema nikakva razloga da ti ne kažem – reče Lucijan pogledavši ga prodorno svojim pogledom-oružjem, kojim se u svom prošlom životu često koristio – Danas odlazim. Zauvijek.

– Ne razumijem, kako to misliš? Napuštaš obitelj? Što će biti s njima?

– Bit će im dobro. Zar njima nije uvijek dobro? A sad će im biti još bolje. Poslove većinom ostavljam malom križaru. Naravno, ako prije toga ne završi u popravnom zbog krađe plastičnih naočala iz Kauflanda. Ili tako nečeg. Mirovinu sam namijenio svojoj majčici, da ima čime punit bemvea i, uopće, da se može provodit. Sve ostalo dobiva Nadia. Sebe sam ostavio bez ičega, i baš tako i treba, i vjeruj mi da me to uopće ne zabrinjava. Dugo se nisam bolje osjećao. I mislim da je to nešto što vrijedi proslaviti. Zašto ne pozoveš svoju prijateljicu da nam se pridruži? Kakvu to komediju, uostalom, vas dvoje igrate sa mnom?

Pastuović nije ni stigao odgovoriti. Mirta je odmah ustala i došla do njihova stola.

– Bit će mi zadovoljstvo, gospodine Lucić. Ja sam Mirta.

– Lucijan – reče on pružajući joj ruku. Kad je sjela, Pastuović upita:

– I što sad namjeravaš? Kakvi su ti planovi?

Lucijan ispruži ruke pred sebe kao da se brani.

– O, mislim da je ta riječ ipak prekrupna. Nisu to nikakvi planovi. Pokušat ću pisati. Kako da ti kažem, ponovno me ščepalo. I sad, il ću krepat, il će bit nešto od te muke – reče, a ta njegova izjava odjednom oživi atmosferu oko njih.

– Čitala sam vašu novu priču i mislim da je sjajno to što nastavljate s pisanjem – reče Mirta zavjerenički pogledavši Pastuovića – Ne mislite li i vi tako, doktore?

– Mislim, naravno… Meni su tvoje stvari bile fakat genijalne. Uvijek mi je bilo žao što si prestao pisati.

– A zašto si me zapravo trebao? – presiječe Lucić, kojemu te pohvale nisu bile nimalo ugodne, a na to se Pastuović sav uzvrpolji, reče kako mu je i to irsko pivo fakat genijalno i da bi on još jedno, upita hoće li oni još po nešto, a konobar se već stvori s njihovim jedva izrečenim željama. Pastuović pričeka da se čovjek udalji, ulije si pivo u čašu, opet onako pederski dotakne Lucijana po ruci i digne čašu kao da se želi kucnuti.

– A jebote, Pastuše, pa ja sam mislio da ste bar vi psihijatri jaki kad nešto treba reći u bebu! U čemu je problem?

– A nezgodno je. Prvi put u karijeri improviziram na ovakav način. Riječ je o jednom mom pacijentu. Trebam tvoju pomoć.

– Pomoć kakve vrste? – upita začuđeno Lucić.

– Pa u vezi s tim pacijentom.

– Ne želiš valjda da ga ja liječim, Pastuše?

– Ma ne, naravno… Ali ima, kako da ti kažem… – zapleo se opet Pastuović, pa se u nevolji okrene ka Mirti. Ona mirno odsiječe:

– To zapravo ima veze s pisanjem.

– S pisanjem? – ponovi Lucić podigavši obrve.

– Da, vidi – prihvati Pastuović osokoljeno – tom mom pacijentu je izrazito loše. Bojim se da ga ne izgubim. Nikad nisam vidio takvu opsjednutost i uvjerenje. On se, naime, boji pasa.

– Nisam znao da je i to danas bolest.

– Ma ni to nije tako jednostavno. Taj strah je prije simptom. On se boji pasa, svih, recimo, pasa, ali boji se i ljudi, u kojima, da tako kažem, vidi utjelovljene pse, neku hibridnu rasu… – govorio je Pastuović, stalno iščekujući neku sarkastičnu primjedbu od Lucića. Ali kako ona nije dolazila, dapače, Lucić ga je slušao zainteresirano, on nastavi – Ali uistinu, on se zapravo boji tog jednog jedinog psa, iako to sigurno nije nekakav konkretni pas, rekao bih da je to simbol nečega do čega još ne možemo doprijeti. A najgore je to što nemamo vremena, on je tako loše da njegovo psihičko stanje može utjecati na kolaps njegova organizma.

– A zbog čega se momak boji tog psa? – upita Lucijan.

– Zbog duga.

– Dužan mu je neke pare? To već ima smisla – reče Lucić ozbiljno i mahne konobaru da donese novu rundu.

– Dužan mu je knjigu. On je tom psu obećao da će mu napisati knjigu.

– Knjigu!? To je već manje jasno. No dobro, što ga je spriječilo u tome?

– Pokušao je. Ali nije mu išlo. Pas nije bio zadovoljan. Je li tako, Mirta?

– Tako je.

– Kritičan neki pas, nema što. Ali kako on to zna? Pas je rekao da mu je knjiga smeće, posrao se na nju ili ju je zapišao, to me zanima. Drugo, što je uopće s tim psom? U kojoj je situaciji on obećao psu da će napisati tu knjigu? Zašto je psu to toliko bitno? Zar ne može dobiti nešto drugo u zamjenu?

– Apsolutno ništa drugo. Sve je pokušao. Vidi, Lucijane, nemoj misliti da se radi o nekom jadniku. Taj čovjek je vrlo uspješan i vrlo sposoban, veoma bogat. Dobrotvor i mecena. Ali prije nego što je to postao, jednom se našao u teškoj situaciji, bio je na samom rubu da umre od gladi, bez igdje ikoga. Jedini prijatelj bio mu je taj pas. I tad mu je pas, koji mu je bio beskrajno odan, ponudio da ga pojede i tako se spasi.

– Čekaj, čekaj… Nadam se da vam ovo neće zvučati kao da vam se rugam ili tako nešto, ali ako ću se prihvatiti toga što mi nudite, moram ipak biti upućen, zar ne? Je li mu pas rekao da ga pojede, ili što? Kako je on shvatio da pas želi biti pojeden?

– Vidite, Lucijane – prihvati Mirta – on i taj pas bili su nevjerojatno povezani. Pas mu je to priopćio posebnim pogledom. On je iz tog pogleda shvatio što pas želi.

– U redu, prihvaćam. Iz pogleda. I, je li ga pojeo?

– Pojeo ga je. Ispekao ga je i pojeo, ali ne odmah, nego tek kad zaista nije imao izbora. No prije toga je, a to je glavni razlog zbog kojeg vas trebamo, obećao psu da će napisati vrhunsku knjigu o psu, o prijateljstvu između njega i psa, o svemu što su zajedno proživjeli i što je na kraju pas učinio za njega. Međutim, kad je nakon nekog vremena pokušao pisati, shvatio je da mu je to nemoguće ostvariti. Na svoj užas shvatio je da nije pisac.

– A prije toga je mislio da je pisac? – upita Lucić.

– Upravo to. Bio je uvjeren da je genijalan pisac.

Lucijan se odjednom poče grohotom smijati.

– Oprostite, molim vas, oboje. Ali strašno je koliko si čovjek problema natovari kad zaigra krivu ulogu, zar ne? To je toliko strašno da ti samo smijeh može pomoći u t ome. Molim v as, nastavite.

– Dakle, shvativši da nije pisac, on se okrenuo poslovima. I u tome je bio nevjerojatno uspješan. Iako nije imao iskustva kao poslovni čovjek, svi su njegovi potezi donosili dobit. Ja to vrlo dobro znam jer sam u dosta tih poslova surađivala s njim. Bio je jednostavno genijalan. Međutim, on je tu svoju poslovnu sreću tumačio time što je, pojevši psa, stekao njegovu darovitost za, kako da kažem…

– Shvaćam vas, Mirta. Psu su očito poslovi išli od ruke.

– Na neki način, da. Koliko god to čudno zvučalo. I, kažem, njemu su poslovi išli sjajno. No sve to vrijeme on je osjećao teret onog duga. Postao je mecena, osnivao zaklade, pomagao svima… Nekoliko godina je ipak bilo podnošljivo, ali tad je shvatio da sve to ništa ne vrijedi. Da pas nije zadovoljan. Da želi samo jedno: knjigu. Počeo mu se javljati, najprije u snovima, ali je uskoro njegovu prisutnost počeo osjećati i u svakodnevnom životu. Ali više to nije bio onaj odani prijatelj, nego strašni neprijatelj koji je došao naplatiti dug.

– Moram priznati da priča zvuči primamljivo. No imam dojam da mi dosta toga niste rekli. No reći ću vam kako sam ja to shvatio: riječ je o posebnom dugu. Da sam ja taj pas i da je taj čovjek meni dužan, recimo, milijun kuna, bilo bi mi svejedno tko će mi taj milijun vratiti, on ili vi, Mirta. Međutim, kad je riječ o knjizi, čini se da samo on može vratiti taj dug, nitko drugi osim njega. Ako ipak može netko drugi, ne vidim zašto se već prije nije obratio nekom dobrom piscu i ponudio mu temu i motive? Čovjek ima novca, mogao je nekog unajmiti da odradi posao umjesto njega. Drugim riječima, ne shvaćam zašto ste se obratili meni, koji sam daleko od profesionalnog pisca? Mislim da kucate na kriva vrata i da će vaš čovjek završiti u paklenim mukama. I, moram reći, ne bez razloga. Osim ako tu nema još nečega – završi Lucić, ispije pivo i prodorno se zagleda u Mirtu. A ona, osjetivši da je to onaj trenutak, kad će se njezin plan ili početi ostvarivati, ili će propasti, reče polako:

– U pravu ste. Ima tu još nečega. Postoji poseban razlog zbog kojeg smo potražili baš vas. Ali to vam može reći samo on sam. Mi ne možemo. No svejedno mislim da smo vam rekli dovoljno da možete odlučiti hoćete li barem otići razgovarati s njim. A onda odlučite hoćete li prihvatiti ponudu ili ne.

– Pošteno! – reče Lucić ustajući – Što se mene tiče, možemo odmah krenuti.

Još u automobilu Mirta i Pastuović su se zavjerenički pogledavali, nagovarajući jedno drugo da kaže Luciću tko je zapravo tajanstveni pacijent. No bez rezultata. Lucić je sjedio odostraga, ali kao da nije bio tu, njegov se pogled zavlačio u šumu, koja se naginjala nad vijugavu cestu, i izgledao im je previše usredotočen na to da bi ga uznemiravali. No kad su izišli iz auta i krenuli prema bolnici, oni oboje ubrzaju korak i stanu pred Lucića.

– Lucijane, prije nego što uđemo, trebala bih vam reći o kome se zapravo radi.

– Mislim da to neće biti potrebno – reče on i nastavi prema vratima. Tad ga Pastuović uhvati za ruku.

– Ali, Lucijane, stvarno bi morao znati…

Izgubivši živce, Lucić zastane i poviče:

– Pa što je vama, ljudi? Zar vi ne mislite da je krajnje vrijeme da taj zločesti pas prestane napadati našu macu? Hajdemo, nisam ga već odavno vidio. Moglo bi se reći da sam nestrpljiv.