Roki Raketa | Zoran Malkoč
11
Ako je još sinoć bio očajan, kao i tko zna koliko noći prije toga, danas nije tako. Naprotiv, jutros se probudio s jasnim osjećajem da će doživjeti čudo. Nije on to čudo zazivao, nije se molio, nije se nadao, ali je jednostavno neodoljivo osjećao da je ono tu, blizu, kraj njega i da je samo pitanje trenutka kad će se ostvariti. Sinoć je Sanja doputovala u grad i poručila mu da se nađu u kući njezine prijateljice zato što želi da jedno drugome u oči kažu što imaju prije nego što se konačno raziđu. To ga je, naravno, bacilo u još veći očaj. Ali to je bilo sinoć. Danas je sve drukčije. Danas će on doživjeti čudo. U tom radosnom iščekivanju je proveo dan, sjedeći među golim šljivama s kojih je popadalo i ono malo lišća, nasmiješen i spokojan, razmišljajući o svim dobrim stvarima koje će se napokon početi događati.
Predvečer je krenuo na taj sastanak, koračajući kao u transu; oko sebe je zamjećivao neku prelijepu svjetlost, koja mu je samo potvrđivala njegovo uvjerenje. Stigavši do te kuće i vidjevši da čuda još nema, iako ga je osjećao tako jako da mu je koža bridjela, on se osvrne i pogleda svud oko sebe, pa čak i gore, u nebo, iako ga odande sigurno nije očekivao. Ali nije ga bilo. Nije ga bilo niotkud. Tad potone dublje nego je što uopće bio u ta dva mjeseca. U tom stanju pokuca na vrata.
Što se Sanje tiče, ako je i imala potajnu želju da tim sastankom nekako izbije barem iskru nade za njih dvoje, već prvi pogled na njega odvratio ju je od toga: čovjek pred njom bio je olupina, skršen, takav slabić! Jedva se držao na nogama, čak joj se učinilo da je zadrhtao. Možda je sad već postao neizlječivi pijanac. Pa i preko telefona je zvučao kao da je stalno pijan i drogiran. Ona mu ponudi stolicu s naraslim osjećajem nadmoći. Dotad mu je htjela svašta reći, ispričati što je sve prošla otkako je otišla, natjerati ga da shvati kakvo joj je sranje napravio, pa možda i utjecati da ispravi sve to, ali sad nije imala volje jer jednostavno nije nalazila razloga za to. Samo joj se jednom omaklo: „A bila sam ti vjerna, gade, gdje god sam išla, iako su me svi oblijetali!” Nakon toga mu pruži kutijicu sa satom, eto, to mu je kupila dok je bila na moru i, budući da mu je već kupila, neka si uzme za oproštaj, iako tad nije ni sanjala da će se ovako nešto dogoditi… On uzme kutijicu i htjede joj se zahvaliti poljupcem, ali ona naglo digne ruku i tad, kao da se to dogodilo po njezinoj zapovijedi, odjekne urnebesan lavež paklenih pasa, i on se strese od neke grozne hladnoće. Zatim izađe. Pred kapijom je stavio sat na ruku, premda nikad nije volio nositi satove, i tek što je to učinio, a na njega navali čitav čopor bijesnih pasa, sruše ga na zemlju i počnu gristi. Neko je vrijeme samo ležao nadajući se da će ga zaklati i prekinuti čitavo to mučenje, a onda ugleda nju na balkonu, užasnutu i uplašenu, pa mu se zgadi to jebeno izigravanje nemoćne žrtve, zgadila mu se zapravo i ona, pa ščepa oko vrata najluđeg i najbjesnijeg od tih džukela i udavi ga kao mačku, zgrabi ga za zadnje noge i počne vitlati njime, udarajući kao pomahnitao ostatak čopora sve dok se nisu razbježali. Krepanu džukelu baci pred kapiju i, ne pogledavši gore iako je znao da je još tamo, s nekom novom odlučnošću ode. Protivno svojoj prirodi, pogleda na sat. Bio je smrskan jer je neki od pasa baš tu bio zagrizao, a izvitoperene su se kazaljke uvile prema unutra, pokazujući neko nemoguće vrijeme. On skine sat i baci ga iza sebe. Dosta je bilo zajebancije. Još nije znao što će učiniti, ali znao je što neće: neće više nikad napisati ni retka. Znao je da bi baš sad mogao napisati najbolje stvari, ali se bojao da se, ako se prepusti tome, više nikad neće vratiti. Takvo zadovoljstvo šupcima ne želi priuštiti. Njemu sad treba nešto sasvim drugo. Treba mu disciplina. Nemilosrdni asketizam.
