Roki Raketa | Zoran Malkoč

16

Ostavivši Armanda Ljubici na brigu, zaboravio je na jutrošnje događaje, na smrt i okrutnost, čak i na oca koji je tako jadno umirao u tom gradu. Nakon pedesetak kilometara brze vožnje sišao je s autoceste i uronio u niski, vodeni svijet Posavine. Tu je usporio. Zamjećivao je i osjećao svaki detalj, kapelice u polju koje tonu u močvarno tlo, štakore i štuke koje im grizu temelje, zmije što hitro uzmiču s ceste, jastrebove koji kruže i mišja srca što panično lupaju u travi, mirne obrise riba u kristalno čistim rukavcima rijeke, ali istodobno je slušao njezino neurotično brbljanje o svemu i svačemu i ono ga je vraćalo u davnu prošlost, kad je čitav život bio tek slutnja čudesnih stvari koje će se dogoditi. Za mnoge od tih slutnji bio je krivac upravo njezin otac, Tona Krmelješević, koji je u Lucijanov život ušao krajem osnovne škole i temeljito ga preokrenuo.

Upravo je Krmelješević bio taj koji je iz njega iščupao krvavu piščevu žlijezdu i uvjerio ga da je ima. Nedugo prije toga došao je u školu predavati likovni, predmet koji se Lucijanu činio tegobnim, dosadnim i nadasve sporim, pa mu je Krmelješević predložio da riječima izrazi ono što su drugi pokušavali bojama i oblicima. No mladi buntovnik kojemu je pank već postao ćaća i mater i koji je iz dosade provaljivao u kioske i krao ploče po knjižarama, prezirno se uklanjao Krmelješevićevu nesvakidašnjem entuzijazmu. Bilo je, doduše, trenutaka kad bi sebi priznavao da mu se ovaj zapravo sviđa, ali i tad mu se Krmelješevićeva duga kosa činila nepremostivom preprekom. Nešto u njegovoj glavi, ošišanoj na centimetar, s kaotično razbacanim rupama kroz koje se vidjela lubanja, preko toga nije moglo prijeći.

– Ima li neko mjesto gdje bi panker sad radije bio? – upita jednom Krmelješević Lucijana, koji je zurio kroz prozor, preko krovova, dalek, gotovo autističan, dok se oko njega crtalo, slikalo, prskalo bojama, rezalo papir, pililo drvo i željezo. Veliki animator, Krmelješević je znao stvoriti radnu atmosferu. Sve se pušilo od stvaralačkog zanosa.

– Ima puno takvih mjesta. Svako je bolje od ovog. Tu sve zuji od muha, a na kraju će ispast – govno.

– To shvaćam – reče učitelj kojemu ovaj odgovor izmami smiješak – ali ja pitam: ima li neko posebno mjesto?

– Ima i to, posebno.

– Pa idi onda tamo! Šta čekaš, marš odavde!!! – izdere se odjednom Krmelješević.

– Vi to ozbiljno?

Krmelješević se i ne potrudi odgovoriti, nego ga zgrabi za ramena i izbaci iz učionice. Začudo, prvi poriv mu je bio da se vrati. Ali nije to učinio. Pomalo zbunjen, spusti se u hodnik i iziđe iz zgrade. Nije baš bio siguran shvaća li značenje tog događaja. Je li se to Krmelješević upravo riješio trule jabuke pa je sad i njega uspio staviti na listu svojih neprijatelja? Premda je bio solidan učenik, njegovi ekscesi u školi i izvan nje doveli su ga do toga da je nastavničko vijeće neprekidno raspravljalo o tome treba li ga izbaciti. Ovo bi ih napokon moglo navesti da se odluče.

Te ga misli nisu dugo držale. Čim je stigao do parka i kroz krošnje stabala ugledao zvonik Sv. Terezije, obuze ga uzbuđenje i nekakav neodređen, ali ugodan strah. Blizu je, njegov bog. Ne nalazi se, doduše, u crkvi, ni u tom lijepom zvoniku koji podsjeća na rubensovske ženske obline o kojima je pričao Krmelješević, nego u kontejneru za papir nedaleko od nje. Taj je kontejner Lucijan obilazio mjesecima, razmišljajući samo o tome kako da uđe u njega, što mu je prošlog tjedna napokon i uspjelo.

U kontejneru se nalazio brlog najopakije pankerske zvijeri u gradu, Zorana Raznožnika, koji je sam sebe prozvao Ljubicom zbog opsesivne ljubavi prema svim nijansama ljubičaste. Drugi su ga zvali Ljubica Kontejner ili samo Kontejner, ističući time ono što ih je kod njega najviše fasciniralo i čega su se zapravo bojali, njegovu zvjersku snagu, zbijenu u zdepastom, robusnom tijelu, s dugim snažnim rukama i kratkim vratom koji je bio poput panja i na kojem je okrugla mesnata glava izgledala kao nekakav višak. Imao je ružno i zdravo seljačko lice baje i lako si ga mogao zamisliti sa šeširom kako ti se smiješi s traktora, mogao si ga zamisliti kako svršava od zadovoljstva u polju i kako do iznemoglosti jebe ilovaču u apsolutnoj harmoniji sa zemljom i nebom, ali najteže ga je bilo prihvatiti onako kako je zapravo izgledao, s tim prezrivim usnama i uskim prorezima očiju koje neprestano jebu mater gradu i svijetu, s centimetrom vrišteće ljubičaste kose i istim onakvim rupama kakve je imao Lucijan, ali su one kod Ljubice još bile obojene u sivo i prošarane crnim isprekidanim crtama koje su trebale predstavljati raspuknute vijuge mozga. Ljubičasti nokti, bedževi, lanci i vilice koje su virile iz džepova, traperice i kožnjak, kao i vojničke čizme, poprskani ljubičastim autolakom koji se na mnogim mjestima ljuštio, upotpunjavali su izgled stvorenja koje je upravo došlo sa smetlišta civilizacije na kojem su svoje prnje ostavili i Screaming Jay Hawkins i crnački makroi iz New Orleansa i Johnny Rotten i Cigani s Mrcinjišta s kojima je Ljubica stjecao prva iskustva u tučama. Taj nemogući stil jednostavno je tjerao nevina promatrača na reakciju. A Ljubica je samo to čekao. Ništa mu nije bilo milije od reakcije. Savršeno oruđe destrukcije i iskonski prvoborac panka, obožavao je kad na njega navali četa provincijskih šminkera.

Pred rezidencijom pankerskog gurua stajala je grupica što pankera, što jataka i simpatizera koje je neodoljivo privlačila njegova karizma, ali još nisu bili sigurni jesu li spremni prkositi svima poput Ljubice, koji je raskošnu kuću svojih roditelja zamijenio kontejnerom. I to je bio dio legende, njegovo podrijetlo, mater mu je bila ravnateljica gimnazije i svakodnevno je prolazila kraj njegova kontejnera idući na posao, a ni otac mu nije bio daleko. Arhitekt, erudit, čovjek koji je zbog svoje pameti i blaga karaktera uživao gotovo status mudraca, u dva je mandata bio predsjednik općine. Početak drugog mandata poklopio se s vremenom u kojem je Ljubica od kontejnera napravio stožer pankerske revolucije. S prozora ureda imao je lijepi pogled na kontejner koji mu je parao dušu. Svakog se jutra pitao kako je moguće da je, pokraj svih dobrih stvari koje je učinio, u toj jednoj ipak omanuo? Kako je moguće da mu je vlastiti sin, unatoč dobrim i blagim genima, unatoč poticajnom intelektualnom okruženju i biblioteci od šest tisuća naslova u koju nije imala pristupa nikakva prekomjernost ili nastranost, ispao takvo čudovište?

Lucijan, koji je sebe oduvijek smatrao pankerom za svoj račun, ali je u grupi bio nov, hladno pozdravi ekipu i odmah produži do kontejnera. Promatrali su ga sa zavišću, pa i s mržnjom. Iako pridošlica, bio je jedan od rijetkih koje je Ljubica puštao u svoju kraljevsku rezidenciju. I još ništa za to nije morao učiniti, poput Babure, na primjer, koji se šest mjeseci morao makljati sa seljačinama i šminkerima, i to sam, bez ikog iza sebe. Sve što je taj drski klinac morao učiniti bilo je da ga Ljubica jednom pogleda u oči i pristup mu je bio osiguran.

Lucijan zalupa po kontejneru.

– Odbij!

– Ja sam, Lucijan.

– Ako si siguran u to da si to ti, onda uskači, Luče.

U kutu je sjedio Ljubica i nožem popravljao kazetofon.

– Hoću da im svima mozgovi prsnu, Luče! Nisu samo ovim našim seljačinama mozgovi masni od slanine i kulena, nema čovjeka u ovoj jebenoj državi kojemu mozak ne pliva u masti. Moj je zadatak da ih udaram u glavu dok ne progledaju – reče Ljubica, pljesne ga od dragosti nožem po obrazu, pa nastavi s izlaganjem svog dijaboličnog revolucionarnog plana. – Šta je rekao Marx, da je obitelj osnovna ćelija društva? E pa znači, odatle treba počet. Ja sam svog ćaću najprije propisno naguzio, a mater sam svezo i začepio joj usta pa je sve to morala gledat. A onda sam im reko – baj baj budale! Da, tako sam ja učinio. A šta ćeš ti učinit po tom pitanju? Ili si možda nešto već učinio?

– Po kojem pitanju?

– Po pitanju razaranja osnovne ćelije društva.

– Ne znam, što bih trebao učinit? Naguzit ćaću?

– Pa ne znam, Luče – reče Ljubica kroz smijeh – to je već stvar afiniteta. Meni se više sviđalo guziti ćaću nego mater. Ona mi nije… Ma ne sviđa mi se, ono, što kažu Bosanci, nije mi meračna. Ali tebi se tvoja možda sviđa?

– Ni meni se moja ne sviđa.

– A uvijek možeš ćaći pljunut u lice i reći mu da ga nabiješ na kurac! I riječ može bit oružje ako je dobro naoštriš i ubodeš kad treba.

– Ne znam baš. Moj ćaća je dobar čovjek.

– Vjerujem ti, Luče. I moj je dobar, svima je on dobar i mio. Ali ne radi se o tome! Radi se o sranju koje nam prodaju! Kako to, oni svi tako dobri i mili, sve sami anđeli, komunistički, katolički, muslimanski i ostali, a mi svejedno plivamo u govnima do grla?!

Lucijan ga je gledao i slušao, svog boga i boga svih ovih koji obijaju oko kontejnera, ali njegove su riječi danas teško dopirale do njega. Odjednom shvati da osjeća krivnju i da zapravo ne bi trebao biti tu, nego tamo otkud je upravo došao. Bilo je to pravo otkriće. Ljubica, primijetivši da se s njim nešto događa, upita u čemu je stvar. Lucijan mu sve ispriča.

– Koja si ti budala! Krmelj je legenda. On je veći panker od svih nas. I kažem ti, Luče, on te uopće nije izbacio, on te jednostavno poslao ovamo. To je velika razlika.

– Ali on je smrdljivi hipoš. Kakvu samo kosurdaču ima! – reče Lucijan, kojemu su ove riječi zvučale kao hereza. No Ljubici se nije svidio njegov komentar. U trenu se našao kraj njega i prislonio mu nož uz obraz.

– A šta smo ono rekli, di živi pank, je l’ možda u kosi? Di živi?!

– U srcu! – reče Lucijan, sjetivši se te lekcije iz Ljubičina pankerska katekizma.

– Tako je, u srcu! – reče Ljubica sklanjajući nož – A ja ti kažem, Krmelj ima goLEMO pankersko srce! Vidi, Luče moje, ja sam panker, ja sam pank, ja ga živim, ja sam uništenje, ja sam anarhija… I ja sam samo to, drugo ne mogu, drugo ne znam. Takva mi je priroda. Ali pank nije samo to, on je još mnogo toga, on je i stvaranje, za koje sam ja nesposoban. Ali Krmelj nije, a nisi, čini mi se, ni ti, iako je teško reći jer si još zelen… Uglavnom, danas te vraćam Krmelju, vidimo se za vikend!

Stigao je na početak drugog sata. Krmelješević nije pravio problem, samo mu glavom pokaže neka sjedne. Lucijan izvadi bilježnicu, otvori je i ponovno se zagleda kroz prozor. Ali više nije zurio besciljno, u njemu je sad vrilo nešto što je bezuvjetno tražilo izraz. Nakon nekog vremena zapiše: „Kad sam stigao na mjesto na kojemu sam tako žarko želio biti, nekoliko trenutaka sam osjećao zadovoljstvo što sam u tome uspio, a onda sam se uhvatio kako razmišljam o mjestu s kojega sam otišao. I shvatio sam da tamo želim biti. Sad idem tamo: iako to mjesto možda već nije ono prema kojemu sam krenuo.”

Iz nekog razloga Krmelješevića je taj kratki zapis toliko oduševio da je kleknuo i prekrižio se, a zatim skočio i poljubio Lucijana u čelo. Iako već naviknut na njegove ekstravagantne ispade, u kojima se spontanost miješala sa simpatičnom teatralnošću i, gotovo redovito, s izrazima neke nehinjene pobožnosti, taj čin mu je u to doba ipak puno značio. A kad se sljedeći put Krmelješević pojavio obrijane glave, Lucijan je bio potpuno poražen. Od tog trenutka bi za njega išao i u pakao.

– Okreni pobunu u sebe, taj gnjev i tu energiju koju imaš upotrijebi da iznutra eksplodiraš i riješiš se smeća koje su u tebe nabacali. I vidjet ćeš, drugi neće imati izbora, krenut će za tobom. Naravno, ako ti već treba takva vrsta podrške. Ali možeš ti i sam, a i bolje ti je… Samo piši, ali piši tako da ti se rečenica raspukne, rečenica bez pukotine ni kurca ne vrijedi, slijepa je i mrtva.

Satovi likovnog postali su mu omiljeni. Na njima je uglavnom razgovarao s Krmelješevićem, a ostatak vremena je pokušavao pisati raspuknute rečenice. Krmelj bi ga povremeno tražio da mu pokaže što je napisao.

– Da vidim! A je, jebo si joj mater, Luciuse, dečko moj! Svaka ti dala!

Naravno, nije bio uvijek zadovoljan. Jednom mu je oteo bilježnicu i tresnuo ga njome po glavi. Istrgnuo je iz nje list, a ostatak zavitlao u koš.

– Ne treba ti bilježnica! Koji će ti kurac bilježnica!? – vikao je – Evo ti papir, evo ti jedan jedini list! Ne treba ti bilježnica! Piši samo kad imaš što zapisat! Ne troši papir, ne troši sebe na gluposti! Tako će ti ovaj jedan list biti dovoljan. Ne kapiraš, je l’? Razrede, slušaj ‘vamo! Nas dvojica idemo van. A od vas tražim da mi naslikate budalu! Kad se vratim, želim da vidim pun razred budala!

Put ih je vodio do obližnje birtije, gdje je Krmelješević kresnuo rakiju-dvije, a nakon toga se smirio i nastavio s objašnjavanjem.

– Zajebi normu, Luciuse! Ja ti ne predajem hrvatski, a ne tražim od tebe ni da na mome satu radiš što i ostali. Reci pošteno, je l’ tražim? Ne moraš u mjesec dana napisati ni retka. Ali hoću da razmišljaš o njima, hoću da ih proganjaš, hoću da ih sačekuješ poput ubojice! I kad ti naiđu, budi priseban i vješt, zaskoči ih i prikolji! Je l’ sad jasno?! Pisanje je borba, ali nije samo to, ona je i traženje ili, jednostavno, čekanje – dostojna protivnika. Razumiješ?

Neuobičajeni stil predavanja, živopisni govor pun gestikulacija u kojem psovke nisu bile rijetkost i, naročito, izvanrazredna nastava s omiljenim učenikom kojemu nije ni predavao predmet za koji je bio plaćen (za što ga je optužila Lucijanova razrednica, nastavnica hrvatskog), stajali su Krmelješevića radnog mjesta i on je ubrzo otišao, ne odradivši ni tu školsku godinu dokraja. Gubitak učitelja i jedinog saveznika nije obeshrabrio Lucijana. „Čini što traže od tebe, ali tvrdoglavo misli i radi svoje.” – rekao mu je Krmelješević na rastanku i on se tog savjeta jednako tvrdoglavo pridržavao. Nametnuo je sebi disciplinu u učenju i, još više, u ponašanju, pa je godinu završio s odličnim, dopustivši sebi tek nijemi prezrivi osmijeh koji se ponirući u njega pretvarao u grohot upućen onima koji su na sva usta hvalili taj „kopernikanski obrat huligana”, kako se izrazio ravnatelj škole, ističući njegov primjer kao logičnu posljedicu kvalitetnog i požrtvovnog rada svih članova ustanove kojoj je na čelu.

No Krmelješević nije zaboravio Lucijana. Mjesec dana nakon njegova odlaska, dobio je razglednicu iz Vukovara kojom ga pozdravlja i obavještava da se vratio lađarskom poslu svojih predaka. U pismu poslanom iz Budimpešte objašnjava kako radi kao kuhar na riječnom brodu, piše o tome kako u kuhanje unosi žudnju za slikarstvom, koje mu nedostaje, pa je već uspio razmaziti nepca svojih mornara. Osim toga, piše poeziju, gotovo svaki prizor viđen kroz prozorčić njegove tijesne kuhinje pada na papir i postaje pjesma ili stih. Pisma i razglednice stizali su neprekidno, prateći ritam europskih rijeka i kanala. Rajna, Majna, Marna, Frankfurt, Amsterdam, Rotterdam. Iz ovog zadnjeg Krmelješević mu je poslao svježe otisnutu zbirku poezije, za koju je napisao da je masna i prljava poput kuharove pregače, ali se ipak nada da u njoj ima nešto i od moći i razvedenosti svih onih rijeka kojima je plovio. Sam Lucijan, progutavši zbirku u jednome dahu, smatrao je da je to nešto najbolje ikad napisano. Nekoliko mjeseci nakon toga od njega nije bilo ni retka, a onda se javio dugim pismom koje je počinjalo riječima: „Oprosti, baćuška, ali Rusija me jednostavno zgromila. Dugo nisam mogao ni govorit, a kamoli što napisati.” Ali zato se sad raspisao. Pisao je o Ukrajini i o Mahnovoj anarhističkoj državi, o Dunavu, Crnom moru, o Odesi, Babelju i Benji Kriku, o Volgi, Donu i o ruskim kurvama koje izgledaju kao slavenske valkire, a sve imaju po dva fakulteta.

Ta ruska pisma Lucijan je neprekidno nosio sa sobom i čitao ih kad god bi stigao. Imao ih je u rukama i onog dana kad je pred njim, na samom početku užarenog ljeta, osvanuo Krmelješević, kojega je maloprije zamišljao kako krampom razbija led prije nego što će skočiti u Volgu kod Kalinjina.