Roki Raketa | Zoran Malkoč
23
Roki Raketa i Mačka krenuli su na probe. Ako se izuzme londonska epizoda kad je ono skakao sa stolice i derao se na engleske glumce koje nije razumio, Mačka je u tom pogledu bio sasvim neiskusan. Od nekog je čuo kako je stari Brešan dolazio na probe oboružan teškim kišobranom. Pročitao bi glumcima čitav komad, udarajući povremeno ritam kišobranom, nakon čega bi od njih zahtijevao da tekst izgovore točno onako kako im je pokazao. Mačka je odlučio nadmašiti Brešana. Kako nije nosio kišobran, poslužio se Rokijevim lancem i njime je mahnito udarao po stolu, objašnjavajući glumcima kako trebaju zvučati njegove krvave i strasne replike, pune smijeha i boli.
Završivši s čitanjem, uzeo bi Rokija u krilo i, milujući ga, rekao glumcima:
– Dakle, djeco, to je to. Ako budete slijedili moje upute i ne budete pravili probleme oko toga, izvrsno ćemo se slagat i napravit ćemo sjajnu predstavu. Onaj tko misli da to ne može, neka slobodno iziđe.
Nitko nije izišao.
– Kako je bilo? – upita ga nakon probe šef kazališta, vidjevši da glumci napuštaju kazalište u tišini, poput đaka u nekoj engleskoj privatnoj školi.
– Fantastično. Sjajno je raditi s ovim glumcima. Ovo mi je najbolja prva čitaća proba dosad – reče Mačka.
– Tako je to kad se glumci oduševe tekstom.
Ni Mačka nije mislio drukčije.
Dok su trajale te probe, Mačkin je ego, ionako ne malen, narastao do neba. Iz poslovnih razloga, da bude bliže kazalištu, napustio je svoj brodski stan, herojsko i mitsko mjesto s kojeg je krenulo njegovo ponovno osvajanje književnosti i teatra. Nije to prošlo bez emocija i suza; dok su dvije glumice, Prošlost i Budućnost kazališta, pakirale i iznosile stvari, Mačka se ljuljao po stanu, s bocom u ruci, pio je i ljubio zidove, milovao krevet pod ribarskom mrežom, slao poljupce pojasevima i kormilima. Ali što se može, svakom putovanju dođe kraj, a njega je njegov brod dovezao baš tamo gdje je htio.
Tad je iskrsnuo problem šunki i pršuta. Samo je za njih trebao poseban kombi. Ali to je riješila Prošlost kazališta, nazvavši svog poznanika Karla, trgovca svim i svačim, pa ih je on odvezao i još mu za to i platio. I Karlo je bio zadovoljan. Dobio je pun kombi mesa za nešto novca i jedne poderane hlače, koje mu je sredio Roki Raketa jer nije mogao prežaliti svoje šunke i pršute.
Preselio se u sam centar, u veliki stan na vrhu zgrade s kojega je mogao vidjeti čovječuljke na balkonu DKH-a. Vlasnik je isprva htio odustati kad je vidio da njegov novi stanar ima psa, ali je Mačka dodao sto maraka na ionako visoku najamninu. Nije ga to brinulo. Njegov um sad je bio predan umjetnosti i nije se mogao baviti takvim tricama. Osim toga, zaliha novca i robe bila je prilično velika, uskoro će početi pristizati novac od pisanja, a tu je i Rokijev nepresušni talent koji će, vođen Mačkinom čvrstom rukom, znati uskočiti ako zatreba. Naravno da je i Roki dobio svoju sobu, veliku i lijepo uređenu. U toj sobi često je boravio i Mačka, naročito kad bio umoran i iscrpljen, jer je primijetio da mu Rokijeva blizina vraća snagu i vedrinu, a ideje mu dolaze kao na pokretnoj traci.
Njih su dvojica jeli po finim restoranima, obilazili kazališne birtije, trendovske klubove i kafiće. Tu je Mačka skupljao građu za buduće tekstove, črčkao ideje po salvetama i računima. Često bi se znao grohotom smijati kad bi štogod napisao, ili bi, dirnut nekom svojom rečenicom, iskreno zaplakao. Konobari su ga obožavali jer je pravio velike cehove i ostavljao izdašne napojnice. Osim toga, baš je s njima bio naročito duhovit, učio ih je replike iz svojih drama, pa su se tako i pozdravljali. S Rokijem i Mačkom često su bile kazališna Prošlost i Budućnost, bilo je to ludo, glasno, veselo i svugdje rado viđeno društvo. Psu je dao sašiti ekstravagantno odijelce, žarke zelene boje pošpricane crvenim mrljama, a imao je i žutu kapu s naslikanom raketom koja polijeće u svemir, unikatni rad što ga je za njega napravila Mačkina prijateljica slikarica, ona ista koja je svojedobno zatočila Roberta.
– Sve je to poza, mali moj prijatelju – govorio bi Rokiju dok bi se spremali za izlazak – marketing! Bez toga ne ide s ovim budalama. Možeš biti jebeni James fakin Joyce, ali bez marketinga nema ničeg! De da te malo pošpricam ovim, nemoj se mrštit, pa bočica košta tisuću kuna, ej, pa Roki!
No Raketi se nije sviđao skupocjeni parfem, pa ga je svim silama nastojao otresti sa sebe.
Uskoro je bez Mačke i Rokija bilo nemoguće zamisliti bilo koji javni događaj, event, privatni party, otvaranje dućana ekskluzivnog branda, barova i klubova, svuda su ih pozivali i svugdje su bili najzapaženiji. Bez izvedene drame i bez objavljene knjige, Mačka je stekao slavu neupitnog i sveprisutnog genija koji hoda. Bio je jedini pisac kojeg su redovito opsjedali novinari emisija što su se bavile polusvijetom glamura i žutila, ali jednako tako zvali su ga i oni ozbiljniji, da komentira neki događaj, od pojave novog tehnološkog proizvoda do izgubljene utakmice nogometne reprezentacije. Za sve njih Mačka je imao spreman odgovor, uvijek smješten u širi, globalni kontekst, s iznenađujućim i lucidnim zapažanjima i povezivanjima kakva samo izuzetnima padaju na pamet.
I jedina rana koja ga je pekla dobila je lijek. Bila je to, naravno, ona zbirka priča koju je debeli urednik nazvao „nevelikom, ali najsmrdljivijom hrpom smeća”. Mačka je doživio više od zadovoljštine. Urednik ga je počeo proganjati s molbama da napiše autobiografiju, koju bi oni rado objavili u visokoj nakladi. Ponuđeni honorar iznenadio je čak i Mačku.
– A što je s mojom zbirkom? Još uvijek misliš da je to najsmrdljivija hrpa smeća koju si ikad vidio? Baš to je izjavio o mojoj knjizi, u kojoj sam ja, evo ovako – Mačka napravi pokret kao da si nešto čupa iz trbuha, obraćajući se Rokiju Raketi, Prošlosti i Budućnosti kazališta te dvjema novinarkama – iščupao dio svoje utrobe i bacio je psima i svinjama! I sad imaš obraza doći i tražit da pišem za tebe?
Svi se oni zagledaju u urednika tako optužujuće, a on je imao dojam da ga tako gleda i pas ispod svoje žute kape, da se nesvjesno povuče natrag u stolicu.
– Mea culpa, mea maxima culpa, priznajem! Ne znam što mi je bilo, Mačka! Ali i veći i pametniji od mene znali su se prevariti, pa pogledajte samo što je Matoš pisao o Kamovu! Sad mogu reći da mi je promakla genijalnost tog teksta, jednostavno su me odbile neke radikalnosti i smjelosti te zbirke, ja sam ipak čovjek svog vremena, a vaša knjiga, moram li uopće reći, zaviruje u vrijeme koje je daleko ispred nas. Zbirka, razumije se, također izlazi! Tempirat ćemo tako da izađe istodobno s autobiografijom.
Mačka je volio riječi „radikalno”, „smjelo”, „napredno”, naročito kad su blizu njegova imena. Okrene se svom društvu i upita:
– I što ćemo, hoćemo li onda oprostiti ovom bahatom čovjeku?
– Neeee! – poviču Prošlost i Budućnost kazališta.
– Ali on je ipak pokazao stanovitu dobrotu, kao i hvalevrijednu samokritiku. Možda bismo mu ipak mogli oprostiti? Evo, pitat ćemo Rokija i njega ćemo poslušat. Hoćemo mu oprostit? Ako hoćemo, zalaj tri puta, okreni se u zraku i skoči debelom u krilo!
A Roki Raketa zalaje tri puta, okrene se u zraku i skoči uredniku u krilo, okončavši time to pitanje. Jedina stvar koja je ponekad mučila Mačku, ali samo ponekad, bila je ta što zapravo ništa ne piše. Otkako je prestao raditi na romanu, osim onih zabilješki što ih je piskarao po birtijama i restoranima, nije uspio sastaviti ni karticu poštenog teksta. Zato mu je ova narudžba za autobiografiju došla kao naručena, bit će to dobar trening za nastavak rada na romanu. Zaključivši to, Mačka odluči otići na neko vrijeme u Dalmaciju, gdje će se posvetiti autobiografiji. Imat će za to dovoljno vremena jer Prošlost i Budućnost kazališta ostaju u gradu. One su, zahvaljujući popularnosti koju su stekle kao Mačkine družice i muze, dobile angažmane u nekoj sapunici, pa su radile punom parom.
Još je netko radio punom parom. Bili su to dvojica ghost-writera, koje je angažirao debeli urednik da temeljito preurede Mačkinu zbirku priča. On je, naravno, i dalje mislio da se radi o smeću, ali kako su gazde pošto-poto htjele luđakovu životnu priču, naumio je napraviti nemoguće i od toga napraviti pristojnu knjigu. Planirao ju je dijeliti besplatno uz autobiografiju.
