Roki Raketa | Zoran Malkoč

24

A slavni pisac se za to vrijeme bavio svojim radostima. Upravo je završavao pripreme za dugo ljetovanje što ga je obećao sebi i Rokiju. Kao naručen, tih se dana u Zagrebu održavao sajam nautike, i on se tamo prošetao sa svojim psom, zadivljeno gledajući brodove, penjući se na palube, isprobavajući kormila, opipavajući jedra i užad. Premda je vrlo ozbiljno i elokventno razgovarao s dealerima, brod ipak nije kupio, ali je zato hrpu novca potrošio na ronilačku opremu, sve same vrhunske komade, od peraja, maski i boce za kisik do noževa, ronilačkog sata i podvodne puške. I za tu se svotu, ruku na srce, mogao kupiti manji polovni brod. Teška srca napustivši paviljon, s Rokijem je sjeo na piće, osjećajući u duši neku pustoš, kao da mu je netko nešto na prevaru oteo. Lupivši šakom od stol, reče:

– Ma moramo to, Roki, jednostavno moramo! Kud puklo da puklo!

Vrati se unutra i kupi solidan gumenjak za nešto manje od dvadeset tisuća kuna. Na poklon je dobio kapetansku kapu, koju odmah stavi na glavu. Nakon toga nije više osjećao pustoš. Ali pojavio se novi problem. Dok su radnici donosili kupljene stvari u njegov stan, on najednom shvati da ih nekako treba dopremiti i na more. Pa ne može sve to vući sa sobom u vlaku! A tu je još i gumenjak. Morat će kupiti auto. To je zapravo bio taj problem: za solidan je auto novca bilo, ali hoće li solidan auto biti dovoljno dobar za imidž kakav je on marljivo gradio? Bolje je ići pješice, kao dosad, nego lošim izborom automobila poslati krivu poruku svijetu. U tome mu je opet pomogla Prošlost kazališta, odnosno njezin poznanik Karlo, trgovac svim i svačim, koji mu je po razumnoj cijeni prodao land rover. Bio je to auto koji je zadovoljio njegove kriterije, naročito nakon što je proučio njegovu povijest, saznao tko ga je sve vozio i kakve su podvige njime izvršili britanski komandosi i pustolovi.

Land rover je izdržao do Splita, gdje je predao meč. I premda je dijagnoza bila da mu može pomoći samo novi motor, to nije pokvarilo Mačkino dobro raspoloženje. Ostavivši auto majstoru na brigu, on se posveti tome da upozna grad sa svojom osobom. Doduše, tu je ponešto prilagodio izgled i ponašanje lokalnoj klimi i običajima, pa su i on i Roki izgledali kao stari morski vukovi, naizgled zapušteni, ali znalačko je oko moglo vidjeti da ono malo krpa mornarskog dizajna, nemarno nabačenih na njih, nije nešto što si svatko može priuštiti. Za tih tjedan dana, koliko je trajao popravak auta, Split – ili barem njegov šankerski dio – zavolio je ludog pisca s mediteranskom dušom od vjetrova i soli gotovo jednako koliko je on zavolio Split. Tu se Mačka i zaljubio.

Čitav život sanjao je Mačka o rasnoj Dalmatinki, zamišljao je po svim pravilima ideala, koji je onda još prepravljao i dotjerivao za pustih sati dokolice, zbog čega je možda i postao nesposoban vezati se za neku od brojnih djevojaka s kojima je bio, pa su one redovito gubile bitku s Mačkinim idealom. Nije se on u tim maštanjima bavio samo izgledom, pažljivo joj je birao podrijetlo, zamišljajući je kao Splićanku, otočanku ili, najradije, kao Splićanku s otočkim podrijetlom, najbolje s Visa. Otac joj je kapetan duge plovidbe, a djed ribar čiji je, opet, djed isprašio Talijane pod Tegetthoffom. I sve tako do Teute i Ilira. A s materine strane – kalafat do kalafata. I mater je, razumije se, prelijepa, ali Mačku još više oduševljava njezin duh. Tankoćutnosti u nje ima u izobilju, kao i strasti, njezini fini i senzibilni živci često se znaju užariti od emocija. Tad bezglavo juri na otok, gdje na kamenoj terasi njihove kuće piše poeziju za ribe, rakove i mekušce s golemim očima – sve te pjesme završe u moru netom što budu napisane.

Kao što je bio detaljan u građenju lika, osobina i rodoslovlja svoje idealne, vilinske Dalmatinke, koja je morala biti pjesnikinja, slikarica ili se barem baviti nečim kao što je izrađivanje unikatna nakita, tako je marljivo razrađivao moguće scenarije njihova susreta, pri čemu nije bježao od romantike i općih mjesta kao što su more, barke, rive opustjele pred oluju… O tome ne vrijedi trošiti previše riječi, ali sasvim je sigurno da ga nikad nije zamišljao onako kako se taj susret zapravo dogodio.

Mačka je izletio iz Buže predvečer, nakon naporna dana što ga je proveo pijući od ranih jutarnjih sati, s ekipom koja se izmjenjivala i u kojoj je tih dana samo on bio stalan i nezamjenjiv. Van ga je izveo neodoljivi nagon za povraćanjem, koji nije trpio odlaganje. Mali trg pred Bužom zbog olujna je nevremena bio pust, pa je Mačka počeo povraćati odmah desno od ulaza, metodički ispuštajući dušu na uglačani kamen. U uklanjanju tragova sudjelovali su kiša i Roki Raketa, koji je iz tamnocrvene rigotine nepogrešivo vadio još neprobavljene Fifine fileke. Premda je, nema tome ni dva sata, pojeo pune dvije porcije, nije ih se mogao nasititi.

– Je l’ vam dobro? A, je l’ vam dobro?

Nekako istodobno, Mačka i Roki podigoše glave iz rigotine, poput nestašnih vampira uhvaćenih na nedjelu. I ostadoše tako nekoliko beskrajnih trenutaka, kao zamrznuti u vremenu. Roki je stajao ukočeno, ispuštajući potresan zvuk između cviljenja i zavijanja. Mačka nije bio daleko od toga da mu se pridruži. Pojavivši se niotkud, nad njim je stajala neusporediva ljepotica, koja ga je s visine strogo gledala užarenim crnim očima. Mačka je bio zgromljen, uništen, oduzet. On, koji više nije imao kamo vješati ženske skalpove, koji bi zbario i Djevicu Mariju, sad je samo besmisleno mljackao usnama na kojima su se riječi osušile, puštajući da ga šamaraju rubovi njezine tanke haljine, natopljene kišom i solju, s jednom jedinom željom, da se izgubi u tim ogromnim očima, da ga ponese sa sobom u tim prelijepim crnim rupama kad bude odlazila. Jer, u to nije sumnjao – da će otići, da će otići i nestati zauvijek, žena-snoviđenje superiorna svima iz Mačkine mašte, koja je izabrala najgori mogući trenutak da se pojavi i nađe ga takvog, ispovraćanog i zasranog vlastitom bljuvotinom, u mornarskoj majici zaflekanoj vinom i kratkim bijelim hlačama za koje nije bio siguran da nemaju mrlja od mokraće. Odjednom je poče mrziti.

– Ti, ti, glupačo! Nemaš nikakva osjećaja za tajming… – procijedi Mačka ogorčeno dižući prema njoj stisnutu šaku.

– Ah! Tako znači, ne samo što si pijandura, nego si još i bezobrazan! – odvrati ona raspalivši ga bijesno po ruci, koja žalosno potone natrag u rigotinu – Imaš sreću šta nisi ostao bez nje! Kretenu!

Zamahnuvši moćno glavom, stavivši u pokret nevjerojatnu grivu kose, ona se okrene i ode, tjerajući Mačku u plač. Bilo je užasno bolno gledati tu kosu kako odlazi, vijoreći se na vjetru kao da maše vječni zbogom. Ne samo Mački. Trgom se odjednom prolomi žalosno zavijanje, koje ne samo što je nepoznatu ljepoticu natjeralo da se okrene, nego je iznenadilo i samog Mačku. Bilo mu je nepojmljivo da Roki Raketa, koji ipak nije bio velik pas, može izbiti iz sebe tako snažan i potresan zvuk. Ali mogao je Roki i više. Naslutivši kakva se duševna borba vodi u Mački, odlučio je nešto poduzeti i osigurati mu još jednu priliku.

– Šta je tom tvom psu? – upita ona.

– Tuguje za tobom! Zato što te voli! Samo ga podragaj i vidjet ćeš da će odmah prestat – vikne Mačka, kojemu se vratila hrabrost kad je shvatio da u ovome ima vjerna i lukava saveznika. Roki uistinu nije gubio vrijeme. Prestavši zavijati, napravio je nekoliko koraka prema ljepotici i zastao na pola puta, motreći je odande nakrivljene glave, uporno, tužno, zavodnički, sve dok ona nije učinila ono što je htio i pozvala ga k sebi. Tad izvede svoj čuveni trostruki okret i odjuri do nje, gdje se predano posveti njezinim golim prstima što su izvirivali iz sandala. Lizao ih je polako i nježno, jednog po jednog, izmamljujući iz nje zvonki, grleni smijeh. U jednom trenutku, ona se sagne i podraga po glavi. Tek što je to učinila, Roki se izvrne na leđa, nudeći joj trbuh, tražeći još milovanja.

– Nezasitan si, je li, dečko!? Ali si sladak, tako si sladak da bih te pojela! – reče ona, škakljajući ga objema rukama po trbuhu i rebrima, na što je Roki lajao od zadovoljstva i mlatio nogama na sve strane. – A kako ti se zove ovaj ljepotan, a?

– Roki Raketa, punim imenom i prezimenom! – reče Mačka strateški se primičući zaigranom paru – A ja sam Kristijan Mačić Mačka, pisac… Dramski pisac… Možda si čula?

– Žalim, nisam – odgovori ona odsutno, i dalje zabavljena Rokijem, koji je Mački već lagano počeo ići na živce – Ali imaš divna psa, Mačka! Je li tako, Roki, jesi ti divan? Jesi divan!? Voliš kad te Aneta ovako dira, je li da voliš!?

– Aneta! – ponovi Mačka njezino ime, više za sebe, ali tako glasno i ushićeno da ona napokon obrati pozornost na njega. Pa ako ga dotad nije gledala, sad ga je motrila pažljivo, razgledavala ga kao da se radi o kipu, spustivši pogled na njegove gole noge u kratkim hlačama, pri čemu Mačka osjeti nelagodu, ne samo zbog prljavih hlača, te su noge bile jedino čega se pomalo sramio, podigni pogled gore, pogledaj mi torzo, ramena, ruke, glavu, moje divno visoko čelo, nemoj gledati u proklete noge! Ali ona se neobično dugo zadrža baš na njima, ne mareći previše za Mačkine neizrečene želje. Osjećaj neugode nije, međutim, postao ništa manji ni kad je Aneta podigla pogled, potanko proučavajući one dijelove na koje je Mačka bio ponosan, trbuh, prsa i ramena koja su se raširila do krajnjih granica. Te su Anetine užarene oči znale gledati hladno poput mikroskopa.

– A može se reći da si lip muškarac – presudi naposljetku Aneta, kao da se čudi, zagledavši se u njegove lijepe zelene oči, na koje je Mačka bio posebno osjetljiv – ako izuzmemo par stvari koje su posljedica tvog današnjeg stanja. Zašto te onda zovu Mačka?

– Zato što sam gibak! I zato što imam devet života, ne može me se ubit, nemoj mislit da nisu pokušavali…

– A i bolje zvuči nego da te zovu Mačić, je l’ tako? E pa dobro, momci, bilo mi je drago, ali sad Aneta mora dalje – reče ona i drugi put toga dana se okrene da ode. Ali Mačka je ovaj put bio spreman. Pokazalo se, na njegovu žalost, da je ta spremnost bila za nijansu pretjerana.

– Ne ideš ti nikamo! – reče, zgrabivši je čvrsto za ruku.

– Kako!? Pusti ruku, idiote! – vikne Aneta, zamahnuvši slobodnom rukom prema njegovoj glavi. Mačka je, doduše, uspio blokirati udarac i uhvatiti je za zapešće, ali je s gorčinom shvatio da je opet krivo odigrao. Ni Roki Raketa nije odobravao njegov postupak. U trenu promijenivši stranu, stao je uz Anetinu nogu i odatle režao na Mačku.

– Oprosti, Aneta, oprosti! Evo, pustit ću te, ali saslušaj me, molim te! Nije mi uopće krivo što je sad i Roki na tvojoj strani jer, vidiš, i ja sam na tvojoj strani! Svi smo na istoj strani! Ne voli te samo on, moj pas, i ja te volim! Znam da nismo dobro počeli… Mislim, ja nisam dobro počeo! Ali kad bi ti znala koliko sam ja samo sanjao o tebi, koliko sam te dugo čekao…

– Ma jesi ti neki manijak?! Prvi put me vidiš! Puštaj mi ruke!!! – vrisne ona prodorno i Mačka ponovno reče da će je pustiti, ali se nikako nije mogao odlučiti da to zaista i učini zbog straha da mu ne izmakne zauvijek. Aneta tad munjevito odapne nogom, smještajući svoje koljeno u dubinu Mačkina međunožja.

– Ovo je kraj… – izusti Mačka i skljoka se na pločnik, sav se skupivši u sebe. Tako je propustio Anetin trijumfalni odlazak. Međutim, kad je nakon nekog vremena otrovna mučnina iščezla iz njegove utrobe, Mačka skoči na noge i pažljivo se opipa po jajima. Uvjerivši se da je sve na mjestu, zavjerenički namigne Rokiju, koji je sve vrijeme vjerno stražario nad njim.

– Kakva žena, a, prijatelju!? Istina, malo je nagla, pa i gruba, ali svejedno sam je danas uspio nagovoriti da mi pomiluje jaja.

Te su noći u Buži svi morali slušati o njihovu susretu s tajanstvenom ljepoticom, koju je Mačka pred njima živo oblikovao riječima, gotovo da su je mogli vidjeti kako lebdi u dimu ponad šanka, pa su solidarno uzdisali i pili u čast sunčana dalmatinskog krša što rađa takvu ljepotu. Međutim, kako je noć odmicala, Mačku je uzimala tuga i sve se češće ogledavao oko sebe, tražeći neki skriveni kut, koji je u tom skučenom ćumezu bilo nemoguće naći, gdje bi na računima mogao črčkati pjesme, za koje je nekoć mislio da ih nikad neće pisati. Dolazilo mu je da plače, pa bi istrčavao van na kišu i ljubio tlo na kojem je tog predvečerja stajala kobna Aneta.

No sutradan, otrijeznivši se, Mačka pregrize svoju tugu kao muškarac, baci gumenjak u vodu, nakrca ga opremom i isplovi na more. Gonjen snažnim motorom, čamac je uskoro prošao Brač. Isprva mu je plan bio pronaći neko zgodno mjesto za ribolov i ondje isprobati novu podvodnu pušku. No kad je pomislio na mir ispod površine, taj mu se učinio pretužnim, ribe dosadnim i grotesknim stvorenjima, a ribolov mizernom i idiotskom aktivnošću. Život je prestao biti luda, opojna poema i postao tugaljiva, bolećiva elegija. Zato se besciljno vozio, uživajući još samo u pomisli da će se prednji kraj gumenjaka, koji se sve više podizao, podići do kraja i poklopiti i njega i Rokija i čitav taj besmisleni život. I baš kad je to pomislio, kljun čamca se vrati u normalu. Kakve je sreće, još će ga dovesti u Italiju.

– A koji ćemo kurac nas dvojica u Italiji? Ona nije tamo! Ona je ondje! – poviče odjednom Mačka pokazavši rukom u smjeru Splita – Razumiješ?!

Naravno da je Roki razumio. On je jedva dočekao da Mačka dođe pameti i zaokrene prema Splitu. Čim su se vratili, organizirali su potragu za Anetom. Naravno da stvar neće biti laka, Split ipak nije selo, a ni ona, na kraju krajeva, nije morala biti iz Splita. No, kad se jednom odlučio na potragu, Mačka nije mario za prepreke. U ekipi iz Buže našao se tip koji je povremeno radio fotorobote za policiju i ljudi su se s njegovim crtežom rastrčali na sve strane. Istina, Mačka tom crtarijom nije bio zadovoljan, ponio ju je samo zato da ne uvrijedi autora i entuzijazam čitave ekipe, ali ga prilikom raspitivanja nije vadio, nego se pouzdavao u plastičnost svoga opisa. Međutim, ništa od toga nije dalo rezultata i peti dan Mačka je objavio društvu da obustavlja potragu. Tog je ranog popodneva u Buži zaključio da je pojava tajanstvene Anete imala jednu jedinu svrhu, da osakati njegov duševni mir, da ga rani i učini senzibilnijim kako bi mu se otvorili novi putovi u umjetnosti. Na um su mu već počele padati fantastične replike, odmah je zamislio čitavu dramu u stihovima, s tragičnim i krvavim završetkom, kad ga Roki Raketa počne gristi i vući za nogavicu.

Roki Raketa je, naime, vršio potragu na svoju ruku.

– Što je, prijatelju?

Mačka shvati da ga Roki nekamo poziva i, premda nevoljko, krene za njim. Put ih je vodio kroz labirint strmih uskih uličica, koje su se redale jedna za drugom na njemu neshvatljiv način, nekoliko puta mu se učinilo da su već prošli istim putem i on pomisli da ga je Roki namamio na to planinarenje samo zato da ga odvuče od šanka. No tad se pas zaustavi pred malom galerijom i pred njom skoči u zrak, izvede trostruki okret, pa zalaje isto toliko puta, pucajući od ponosa. Uzdahnuvši, bezvoljni i umorni Mačka uđe unutra. Tu ga odjednom prostrijele Anetine duboke oči.

Gledala ga je sa slike, platna velikih dimenzija, gorućih očiju, još većih nego što su u stvarnosti bile, sa zaleđenim smiješkom na usnama. Sjedila je za masivnim drvenim stolom, a kosa joj je na čudan način vijorila unatrag, kao da se nalazi pod vodom pa je nosi snažna struja vode. Mačka protrne od zadovoljstva, tkogod da ju je naslikao, učinio je to majstorski, bilo mu je kao da je Aneta zaista tu, s tom značajnom prednošću što je mirna, što se ne buni i ne govori, pa može još nekoliko trenutaka neometano uživati u ljepoti čudesne kćeri Dalmacije.

Kad se nagledao Anete, Mačka svrne pogled na ostatak slike. I odmah nehotice opsuje, osjećajući kako ga obuzima rastuća nelagoda. Na toj slici prepunoj boja, koja mu se učinila vedrom, lepršavom, senzualnom, erotičnom, puno toga nije bilo u redu. Nije to isprva zapazio jer je opsjednuto promatrao Anetu, pa čak ni nju nije vidio u cijelosti, nego je kao zadnji kreten zurio u njezino lice, gola ramena i otkrivene grudi, u onaj dio njezina tijela koji se nalazio iznad stola. Donji dio slike bio je, međutim, pravi horor. Anetine noge ispod stola visjele su u dronjcima od kože i mesa, jedva prekrivajući potkoljenice, koje su na mnogim mjestima bile oglodane do kosti. Po njima su plazili veliki crni rakovi i kliještima kidali žile i meso. Tih je rakova bilo posvuda, na podu popločanom ciglama, verali su se uz noge stola, visjeli s vinove loze koja je uokvirivala čitav prizor, neki su počivali na zelenim listovima loze, lijeno pasući poput dobroćudnih krava. U njihovu kretanju bilo je pravilnosti, svi su oni izlazili iz dvije velike nakupine u prednjem dijelu slike, lijevo i desno od Anete (ona sama nalazila se u udaljenom središtu kompozicije), u kojima Mačka prepozna dvije ljudske figure, njemu okrenute leđima i u potpunosti prekrivene opakim crnim stvorovima u grozničavom kaosu zastrašujućih kliješta, repova, očiju i ticala.

– Je li to vaš pas?

Mačka se prene, vrativši se iz slike natrag u stvarnost. Pred njim je stajao muškarac od dvadeset i nešto godina, ušminkan na neki pohabani način, s rijetkom bradicom i kačketom kakav je nosio Lenjin. Donja usna mu je podrhtavala od uzrujanosti. On ponovi pitanje, povisujući glas do piskutavosti.

– Da, moj je pas – odgovori Mačka nezainteresirano, jedva primijetivši njegovu uzrujanost. – Zanima me ova slika. Tko je autor?

– Nije autor, nego autorica. Druže! Ja bih vas lijepo zamolio da najprije tog psa izvedete odavde, a onda, ako vam bude po volji, možemo nastaviti razgovor o slici.

Mačka tek tad postane svjestan njegova nabrušena tona i htjede odgovoriti istom mjerom tom salonskom ljevičaru, ali Roki sam iziđe iz galerije, smjestivši se na samom ulazu, odakle je sad gledao galerista, kao da pita je li dovoljno daleko. Od tog psećeg pogleda ovome kao da postane neugodno, pa reče za nijansu ljubaznije:

– Dakle, ime ovog rada je Popodne s ljudima-rakovima i svojevrsni je autoportret Anete Condalozzi, naše…

– Anete Condalozzi… – ponovi Mačka – Nikad čuo za nju.

– To ide na vašu dušu, druže! Ja se time ne bih hvalio. Iako je kod nas još uvijek poznata samo u krugovima znalaca, u Španjolskoj je Aneta Condalozzi prava zvijezda. I nema nikakve sumnje da će se uskoro svjetske galerije otimati za nju.

– Onda si ti pravi sretnik što je imaš u ovoj svojoj butigi! – reče Mačka, prezrivo preletjevši pogledom preko mnoštva slika s morem i barkama, crkvicama, lukama i lučicama – Mislim, ipak je većina ovih mazarija obično smeće za turiste, zar ne, druže? Ali Aneta Condalozzi, to je nešto! Pričaj, pričaj mi o njoj, je li odavde, iz Splita? Talijanka? Ono, fetiva Splićanka, s korijenima još iz Salone! Ili je možda s nekog otoka?

Galeristova donja usna, a i čitava brada, ponovno poče podrhtavati, ovaj put zbog Mačkine primjedbe o smeću za turiste, s kojom bi se vjerojatno složio da je te slike naslikao netko drugi. Međutim, naslikao ih je baš on, i to kad se ne bi bavio pravom umjetnošću koja mu nije donosila nikakav prihod, pa je bio prisiljen štancati robu koja ide. Odmaknuvši se korak unatrag, odmjeravao je Mačku kao da traži slabu točku u koju će udariti.

– Prije svega, s umjetnicom me veže dugogodišnje prijateljstvo i ne radi se, dakle, ni o kakvoj sreći što se u mojoj galeriji nalaze njezina djela. Drugo, na njezin izričit zahtjev, ne dajemo nikakve informacije koje nemaju veze sa samim slikama. Uostalom, šta vi mene ispitujete? Dolazite mi u galeriju u gaćama, polugoli, i raspitujete se o slici koja je ionako iznad vaših mogućnosti. Sumnjam, dapače, da si možete priuštiti i nešto od ovog smeća. Doviđenja, druže!

– Slušaj ti, Uljanov! Zapakiraj tu sliku i naplati! Kod Mačke se i u gaćama nađe više nego kod tebe u banci – reče Mačka i u stilu ruskog milijardera poče iz kratkih hlača vaditi debele svežnjeva novčanica i bacati ih na stol – Uzmi koliko treba. A! I neću više da čujem ni riječ! Ni riječ!