Roki Raketa | Zoran Malkoč

2

 

Stigavši u Zagreb, shvatio je da se život sasvim lijepo može odvijati i bez njega. Koliko god bila normalna stvar da ljudi jedu, piju, seru, druže se i razgovaraju i kad tebe nema među njima, ipak je to bilo šokantno saznanje. Sanja, djevojka s kojom je hodao gotovo pet godina, radila je u nekoj srednjoj školi kao zamjena. Jedne večeri kod njih se okupilo omanje društvo, sastavljeno pretežno od njezinih prijateljica. Jedini muškarci bili su on i Robert, njegov prijatelj još iz srednje, s kojim je više godina bio cimer i zajedno su promijenili nekoliko stanova. Robert je netom diplomirao na Muzičkoj akademiji i bio pripadnik tzv. Umjetničke satnije. Pilo se dosta i bučno razgovaralo, svi su bili vrlo veseli i spontani, osim njega, koji je neprekidno osjećao potrebu da nešto kaže svima njima, ali nije to mogao artikulirati, pa je umjesto toga pio puno više od ostalih. Razmišljao je kako sigurno nije prvi put da se oni ovako sastaju, piju i pričaju, i da su to vjerojatno činili i dok je on bio pod paljbom i granatama, u vodi i blatu do grla. U jednom je trenutku Robert počeo pričati o ratu, o Šušku i Hercegovcima, istresao je par viceva o Tuđmanu, vrlo duhovitih, uostalom. Nije to bilo nešto što on sam ne bi mislio, Tuđman mu je bio jednako mrzak, ali tad ga to strahovito uvrijedi. Ustavši, podigne Roberta zajedno s foteljom i istrese ga na pod. Zatim mu prignječi grlo nogom, s takvim ubilačkim pogledom da su se svi smrzli.

– Govno jedno, ti nemaš baš nikakvo pravo pričati o tome! Nikakvo!

To ludilo, za vrijeme kojeg je bio spreman zgnječiti mu grkljan ako se ovaj usprotivi, potraja trenutak, a onda Lucić skloni nogu i odjuri u drugu sobu, gdje počne urlati i razbijati. Kad se smirio, u sobu uđe Sanja.

– Ti se moraš odlučiti, dečko. Moraš odabrati – reče ona uzimajući ga u nekakav paradoksalni zagrljaj. Ali bilo je dobro biti u njemu. S njezina ramena mogla se vidjeti lijepa provalija.

– O čemu ti to?!

– Ili ćeš živjeti sa mnom, ovdje ili negdje drugdje, i bit će nam baš lijepo, ljepše nego što smo uopće zamišljali… Ili ćeš se vratiti tamo odakle si došao i gdje ti se očito sviđalo. Ali nećeš to sranje donositi ovamo, nema šanse da ti to dopustim!

Najesen je Sanja prestala raditi u školi. No ta je lijepa i samo naizgled krhka djevojka bila genij praktičnih stvari; već nakon nekoliko dana preko nekih rođaka našla si je posao u Italiji. Saznavši za to, Lucijan se preobrazio u najnježnijeg ljubavnika, kuharskog virtuoza, fantastičnog pjesnika utopista; ljubio ju je, mazio i lagao do beskraja. Kuhao je raskošna, senzualna jela čiji su se mirisi mogli lizati s njihovih tijela. Dok bi je hranio, snažnim i uvjerljivim slikama predočavao joj je kakav će sjajan život imati njih dvoje. A Sanji se činilo da je taj život već otpočeo, da ponovno osvajaju zlatno doba. Možda ni on nije mislio drukčije. No čim je otputovala, osjetio je golemo olakšanje. Ne radi se o tome da je nije volio; naprotiv, sad kad je bila daleko, kad nije vidio njezine zabrinute poglede i kad nije morao objašnjavati neobjašnjivo, sad ju je volio više nego ikad.

Zbog neke bezazlene stvari što ju je zamjerio gazdama preselio se u novi stan, u Utrini. Cimer mu je bio Robert, koji mu je oprostio ono gaženje, i to zato što ga je pekla savjest zbog svih onih jastoga što ih je požderao dok je bio pripadnik Umjetničke satnije. On mu je kao cimer savršeno odgovarao jer je zbog svirki često izbivao. Lucijan je provodio vrijeme sam sa sobom i psihička stabilnost mu se polako vraćala. U tome mu je najviše pomoglo pisanje, na koje se bacio svom energijom. Zbog novca se nije brinuo jer je imao nešto ušteđevine. Što će biti kad je nestane, o tome nije razmišljao. Bio je uvjeren da će vrlo brzo napisati nešto čime će se probiti, a s tim će, valjda, doći i pare. Zadovoljstvo što ga je pri tome osjećao ni s čime se nije moglo mjeriti. Zbog tog silnog zadovoljstva tad još nije primjećivao da od svih tih tekstova, priča, pjesama, fragmenata romana i skica budućih drama zapravo ništa ne završava. Sve je to spremao u kartonsku kutiju, gledajući potom dugo u nju s a strašnim pouzdanjem. Onda bi ponovno vadio rukopise i polako ih listao, premećući ih iz ruke u ruku bezbroj puta, voleći ih i obožavajući više nego što bankar obožava svoj novac.

Nije izlazio danima. Ni u susjedstvo. Jednom tjedno, kad bi se spustio sumrak, otišao bi do najbliže trgovine i nakupovao puna kolica namirnica, tako da neko vrijeme ne mora napuštati stan. Jedina veza s vanjskim svijetom bio mu je Robert, ako se to uopće može nazvati vezom jer ovoga osim klavira i nindža- romana sljubljenih s njemačkom filozofijom ništa drugo nije zanimalo. Bila je to neka vagnerovska furka i ni kurca od tih Nijemaca nije kužio. Kraj kreveta je imao naslagano brdo knjiga, koje je manijakalno kupovao, od Kanta do Wittgensteina i Heideggera. Uzeo bi tako u ruke Mišljenje i pevanje, umetnuo u knjigu nindža-roman pa čitao s napregnutim i dubokoumnim izrazom lica. Zatim bi dignuo glavu, otpio gutljaj piva i upitao Lucijana zna li da su pjevačice gluplje od gusaka i da to ima veze s razvijanjem dara za pjevanje: što neka ljepše i savršenije pjeva, postaje sve gluplja i gluplja. Idealna pjevačica bila bi ona kojoj bi otkazale sve intelektualne sposobnosti. To još nijednoj nije uspjelo, uvijek im ostane mrva mozga da zajebu pametnog čovjeka. Lucijanu se, slušajući ga, činilo da to ne vrijedi samo za pjevačice. Međutim, sve je bilo u redu dok bi tako trusili pivo i pričali bedastoće. Postalo bi gadno kad bi im se omakla stvarnost. Kad bi se ušuljalo nešto izvana. Tad bi Lucijan obično uzeo svoj omiljeni kamen, polovicu kamene sjekire iz neolita, i njome si rascopao glavu. Ne bi zapravo bio toliko pijan, ali u glavi mu je migoljilo nešto tako gadno da je to morao zaustaviti, razbiti, smrskati. Nakon toga bi se uvijek osjećao bolje.

Sa Sanjom se povremeno čuo telefonom, obično dvaput tjedno, a svaki dan je pisao pisma duga poput Balzacovih. Neka joj je i poslao. Jednom ga je nazvala i uzbuđeno rekla da je trudna. Nije mogao odrediti je li to uzbuđenje radosno ili ne, ali kad je shvatila da je njega ta vijest oduševila, i ona zazvuča zaista radosno. Tata, postat će tata! Prvi put nakon mnogo vremena osjećao se normalno. Te je večeri izišao, častio nepoznate ljude i vikao:

– Postao sam tata! Dobio sam sina, nazvat ću ga Lucijan Drugi, jer mi, znate, vučemo kraljevsko podrijetlo.

Ljudi su mu čestitali i tapšali ga po ramenima. Kasnije, kad ga je alkohol još više uzeo pod svoje, urlao je:

– Ej, ljudi! Šta pijete? Postat ću ćaća, dobit ću blizance, nazvat ću ih Antica Džej Ar Pavelić i Jožica Džej Ar Broz, da se ne izgube po svijetu jerbo mi se žena prijeti da će mi još nerođenu dicu odvest u Italiju!

I još kasnije:

– Ej, pičke! Šta pijete!? Žena mi javlja da ću postat ćaća! A recite vi meni, šupčine, kako ja mogu da budem ćaća!? Pa ja ne jebem uopće, ja ne želim jebati jer ovakvih šupaka ko što ste vi u ovoj prokletoj zemlji ionako ima previše!

Neko su ga vrijeme šupci mirno slušali, a onda su ga dobro razbili i nogama išutali iz birtije. Probudivši se ujutro na pločniku, pogledao je u veličanstveno praskozorje, s kojeg se cijedila velika krvava razbucana naranča, i zaključio kako su u pravu stari i mudri kad kažu da je tako malo potrebno čovjeku da bude sasvim zadovoljan. Dobra vijest iz tuđine i lijepe batine kod kuće, eto recepta za vječnu sreću.

Tjedan dana kasnije Sanja mu je javila da je bila kod ginekologa i da je riječ o lažnoj uzbuni. Zbog stresa je došlo do hormonskog poremećaja uslijed kojeg su joj nabrekle grudi i izostala menstruacija. Dobro, rekao je. Taj se put nije napio. Plakao je onako, nasuho.