Roki Raketa | Zoran Malkoč

55

Na dvorištu je veliki starinski krevet. Dva metra ispred njega i malo udesno, bliže publici, nalazi se slikarski štafelaj s razapetim platnom. Počinje mala predstava sa slikanjem, ljubljenjem i sisanjem u izvedbi grupe AK-69.

Na scenu, dolazeći iz kuće, stiže Aneta, noseći drvenu stolicu, boje, kistove i slikarsku paletu. Iz suprotnog smjera, iz Loebeove barake, dolazi visok muškarac, odjeven u dugačak crni kožnjak, ispod kojeg očito nema ništa jer mu se vide dlakave bijele noge. Zaustavlja se neodlučno kraj kreveta, napravi korak-dva prema Anteti, vraća se natrag. Po cjelokupnom držanju vidi se da mu je neugodno.

– Kako si ono rekao da se zoveš?

– Karlo.

– Imaš lijepo ime, Karlo. Ja sam Aneta. Želim te slikati. Skini se i legni na krevet.

– Mrzim svoje ime. To je ime za čudovište.

– Pa zašto ga nisi promijenio? Ili t i možda jesi čudovište? Požuri se malo, Karlo, skini taj mantil, nemamo cijeli dan.

– Jesam, ja sam čudovište – reče Karlo skidajući mantil, ali pazeći da ništa ne otkrije, najprije lijevi rukav, pa desni. Kad je to učinio, sjeo je na rub kreveta, prebacivši mantil preko nogu

– Da nisam, ne bih dobio takvo ime.

– U svakom slučaju, to je baš zanimljivo. Nikad prije nisam slikala čudovište. I još tako lijepo. Građen si kao antički bog. Nemaš se čega stidjeti. A koji ti je podlac dao ime?

– Ćaća. Dao mi je ime po tom Karlu.

– Slušaj, Karlo! Nećemo moći ovako. Ti ovo nisi prije radio?

– Ne.

– Zašto si se javio na oglas?

– A zašto? Trebaju mi pare.

– E slušaj onda: nema skidanja, nema para! Baci taj mantil i izvali se na krevet. Tako. Raširi noge, izgledaj bestidno. Makni tu ruku, moram vidjeti tvoj… Oh!? Baš si obdaren, Karlo! A po kojem si to Karlu dobio ime? Karlu Velikom? Ta on baš nije bio čudovište.

– Ne po njemu. Nije ovaj bio velik. Zapravo, nije ni bio čovjek.

– Ruku sad podbaci pod glavu, desnu nogu malo podigni u koljenu. Što je onda bio taj Karlo?

– Bio je štakor.

– Ali zašto si tako stidljiv?! Hoću od tebe strast, bestidnost, požudu! Reci, Karlo, jesam li ja lijepa? – reče ona, približivši mu se korak i okrenuvši se oko sebe nekoliko puta – Jesam li ja lijepa?

– Prekrasna si – reče on tiho, više za sebe. – Prekrasna si! – naruga mu se Aneta, ponavljajući ironično njegove riječi – Što to znači? Pitam te, želiš me? Zar ne želiš gurnuti tu kurčinu u mene? Čudno si ti čudovište, da znaš. Uostalom, nikad nisam čula za štakora koji bi se zvao Karlo.

– Nikakvo čudo. To je iz serije Nepokoreni grad. Ti se tad vjerojatno nisi ni rodila.

– Pa pričaj mi o njemu.

– Nisam ni ja to gledao. Rođen sam u doba kad se prikazivala. Uglavnom, taj Karlo je bio u ustaškoj službi.

– Štakor ustaša? Da to ipak nije iz nekog stripa?

– Ne. Iz serije. Malo se nespretno izražavam zato što mi je neugodno. Nisam naviknuo ležati gol pred drugima i još pričati o takvim stvarima. Taj Karlo im je zapravo služio za dobivanje informacija od zarobljenih ilegalaca. Ustaše bi stavili Karla na trbuh ilegalca i počeli zagrijavati poklopac pod kojim se nalazio. Kad bi mu postalo prevruće, on bi počeo tražiti izlaz.

– A taj je bio?

– Jedini mogući. Kroz ilegalčev trbuh. Počeo bi ga gristi i zavlačiti se unutra.

– Jezivo! Ali nikad nisam čula za to.

– Bilo je to davno. U to je doba Karlo bio vrlo popularan. Svi su pričali o njemu. Poslije su tako pričali još samo o Lauri Palmer. O tome tko ju je ubio.

– Svejedno, ne vidim kakve veze ti imaš s ustaškim službenikom, štakorom Karlom.

– Ja sam četvrto dijete u obitelji, prije mene su se rodile tri sestre. Moj je otac silno želio sina. I kad sam se napokon rodio ja, bio je izvan sebe od sreće. Sve dok me nije vidio u rodilištu. Pao je u nesvijest od užasa. Došavši sebi, rekao je da me ne želi vidjeti i da sam isti Karlo, iste odvratne nožice i ručice, ista grabežljiva njuška kojom ću mu izjesti srce kao što Karlo izjeda ilegalčev trbuh… – reče Karlo, spustivši glavu.

– Karlo, čuješ li me? Otac ti je bio budala!

– Nije on bio budala! Evo, pogledaj! – vikne on odjednom okrenuvši joj stražnjicu – Pogledaj ovaj štakorski rep! I onda reci je li bio budala!

Aneta je opčinjeno gledala u debeli, moćni rep, ništa manji od onoga što je Karlo imao sprijeda.

– Naravno da je bio budala. Imaš prekrasan rep.

– Imam rep! Odvratni štakorski rep! Ja sam čudovište. Nakaza.

– A ja ga želim slikati. Želim slikati tvoj prekrasni rep. Okreni se tako da ga mogu vidjeti.

– To ne dolazi u obzir! Ustvari, ja odlazim odavde. Nije ovo za mene – reče Karlo uzimajući mantil.

– U redu, Karlo. Ali prije nego što odeš, odgovori mi na pitanje. Misliš li da sam ja čudovište?

– Ne. Ti si prekrasna. Otkud ti to da si čudovište?

– Pričekaj – reče ona prilazeći mu. Okrenula se licem prema publici i skinula gaćice. – A sad? Jesam li čudovište? I ja imam rep, vidiš? Jesam li onda i ja čudovište?

– Ne. S njim si još ljepša. Nikad nisam vidio nešto tako lijepo.

– I ti si sa svojim repom još ljepši. I znaš što, daj donesi ovamo boje i kistove. Slikat ćemo zajedno. Slikat ćemo po našim stražnjicama. Ja ću oslikat tvoju, a ti moju.

– Ali ja ne znam slikati.

– Nema veze. Slikaj kao da sa mnom vodiš ljubav.

Lucijan je neko vrijeme pozorno pratio predstavu sa slikanjem, ljubljenjem i sisanjem, kao i mnogi u dvorištu koje se u međuvremenu dupkom ispunilo, ali ni ljubljenje ni sisanje nije vidio jer je od nekog trenutka počeo više promatrati Mačku. Njegovu iznenađenju nije bilo kraja kad je shvatio da slikarsko-performerski duet AK-69 čine Aneta i Karlo, djevojka u koju je nekad bio smrtno zaljubljen, i njegov bivši zaposlenik Karlo. Iskreno se radovao i nije im zamjerao što su ga napustili. Učinili su to, rekla je Aneta, najviše zbog toga što se Karlo bojao da će Srećković na onom sastanku nečim ucijeniti Mačku i prisiliti ga da mu preda Anetu.

– Dobro ste učinili. Karlo, hvala ti! Nemate pojma koliko mi je drago što se s vama sve dobro svršilo. A ti, Aneta, nikad nisi bila ljepša – govorio je Mačka, zovući piće i za njih i za sve u dvorištu. Lucijanu nije promaklo da su i Aneta i Karlo odahnuli nakon takve njegove reakcije. Oboje su bili šokirani kad su vidjeli Mačku među publikom.

– Pa ima li što prirodnije nego da posjetim mjesto gdje sam odrastao, a? Vidite kako su naši putovi povezani i isprepleteni? Ta vi ste moja djeca, ja sam vas spojio i ništa vam ne zamjeram! Baš se radujem što zajedno radite. Umirem od želje da vidim tvoje nove slike, Aneta. Unaprijed znam da ću uživati u vašem performansu. Ha, tko zna, možda se i pridružim! Ha-ha! Samo se šalim!

I sve je bilo dobro do onog trenutka kad je Karlo pokazao svoj rep. Mačka je počeo ispuštati čudan zvuk kroz nos, što je bio siguran znak da mu se raspoloženje pogoršava. Istodobno je sve žešće pio.

– Kakva gnusna stvar, kakva odvratna repina! Što je ovo, Luciću, neki pornić za slijepce!? Ta kako ovi kreteni mogu to gledati? Je l’ to slikarstvo? Koji je to kurac?

– Smiri se, Mačka, meni je baš lijepo. I želim to odgledat do kraja. A vidi ljude, pogledaj ekipu, pogledaj Loebea, dirnuti su do suza. A Aneta je čudesna…

– Šta ti znaš! Ona je moja! Samo moja! Jebo sam je. Nemaš ti pojma, prokleto piskaralo!

– Možda je bila tvoja – reče Lucijan mirno – Iako se meni čini da za nju nitko ne bi mogao reći da je njegova. U svakom slučaju, sad je s Karlom. A ti se smiri, nemoj da to moram ponavljat. Ne kvari ovaj dan.

– Kakav dan da ne kvarim? Ovaj dan? Je l’ to dan kad je Lucijan Lucić zvani Fanatik napokon završio svoju prvu, jedinu i zadnju knjigu? – vikao je Mačka bacajući bijesne poglede na krevet u dvorištu, gdje su se Aneta i Karlo zavlačili jedno drugome u međunožje i međusobno se mazili velikim kistovima – I znaš šta ću ti reći? Serem ti se na knjigu! Siguran sam da je govnarsko sranje, čim se svidjela tvom milom Rokiju! Cijeli život ti je sranje! Posut leševima i krvlju! I misliš da će knjiga nešto promijeniti? Neće! Sranja se ne ispravljaju knjigama, ma što mislili ti i tvoje prokleto smrdljivo pseto! Nego ovim! Bio je u pravu Srećković! – vrisne Mačka pomahnitalo i ščepa veliki kuhinjski nož, koji je tu ostavio Loebe nakon što je sjekao meso.

– A kamo si ti krenuo s tim? – upita Lucijan.

– A što misliš kamo? Idem napravit ono što sam odavno trebao. Idem im otfikarit one proklete repove! A onda ću vas sve poizbacat odavde. Sve! Ovo je moja djedovina, majku vam jebem! Ostat će jedino moj ortak Loebe! Loebe i ja pravit ćemo pivo. Je l’ tako, Loebe, da ćemo nas dvojica praviti pivo?

Iako je sjedio za susjednim stolom, Loebe nije odgovarao, nesvjestan gužve što ju je započinjao Mačka zato što je bio potpuno zaokupljen onim što su izvodili AK-69. Aneta i Karlo sad su se približili publici i šetali su gore-dolje ispred njih tako da svi mogu vidjeti njihove oslikane stražnjice. Na Karlov rep nadovezivao se realistično naslikan štakor, prikazan tako kao da mu je gornja polovica tijela zavučena u Karlova leđa. Dok je koračao za Anetom, na čijoj je lijepoj guzi njegovom nevještom rukom bio nažvrljan drhtavi cvijet, tijelo mu je odisalo silnom snagom, mišići su se napinjali i grčili u naporu da se suzdrži i ne pojuri za njom. Kad ju je napokon sustigao, njih dvoje se vrate na krevet, gdje su sa sebe skidali stare slike i opet slikali nove.

Ljutit i bijesan na sve, Mačka se ustremio na Loebea, uvjeren da ga ovaj namjerno ignorira. Bio je na korak od njega, s podignutim nožem. Ali Lucijan je bio brži. Skočivši preko stola, oteo mu je nož i zakucao ga čelom od masivni drveni stol. Mačka ostade nepomično ležati. Loebe jedva da je bio svjestan što se događa. Ali zato su neki pomislili da nije loša prilika da se obračunaju s Mačkom, pa su poput zombija bauljali prema njemu. No Lucijan prijeteći podigne nož.

– Odbij! Nitko ga neće pipnuti. Svima se ispričavam zbog ovog incidenta, ali moj prijatelj je već neko vrijeme ozbiljno bolestan. Nas dvojica sad odlazimo. Gospodine Loebe, bio bih vam zahvalan ako biste pozvali taksi.

– A zašto taksi, pa ja ću vas odvesti. Samo recite kamo.

– Na kolodvor.

Vozeći se kasnije kroz pusti noćni grad, s tim blagim, sretnim pivarom, Lucijan se sasvim smirio. Mačka je spavao na zadnjem sjedalu, tek se povremeno čulo njegovo mrmljanje:

– Ko ih jebe, Luciuse! Ko jebe Loebea i njegovo pivo! To je ionako piće za navijače i budale. Mi ćemo, prijatelju, praviti vino. Ja ću nam kupiti otok. Samo za nas dvojicu. Ti ćeš pisati, a ja ću voditi bar. Čuj, voditi, kao da će takav bar trebati voditi! Bit će to bar samo za nas dvojicu. A možda bismo mogli ukrasti Anetu. Uz nas bi ona ponovno postala umjetnica. Vidiš i sam da je u krivom društvu. Što Loebe zna o umjetnosti!? Onaj prokleti nezahvalnik Karlo pretvorio ju je u pornoglumicu.

Tako je povremeno mrmljao sve dok se nije sasvim utišao. No tišina nije dugo potrajala. Mačka poče ječati kao da trpi jake bolove.

– Luciuse, gdje si, Luciuse?

– Ovdje sam.

– Nešto se čudno događa. Reže mi u glavi, čujem ih, tu su!

– Strpi se još malo, uskoro ćemo stići, bit će ti bolje na zraku.

– Ali postaje sve glasnije, puknut će mi glava, jebote! Čitav čopor je tu, ja to ne mogu izdržat! Zar ih ne možeš utišati?

– Daj mi ruku. Je l’ bolje?

– Je, kao da je. Sad ih ne čujem. Ali osjećam njihov smrad, i dalje su tu, Luciuse, ne ostavljaj me, čuješ li!?

– S tobom sam, prijatelju, neću te ostavit. Pokušaj još malo odspavat.

Držeći njegovu ruku u svojoj, Mačka upadne u neki polusan, iz kojeg se nije budio ni kad su stigli na kolodvor. Loebe mu je pomogao da ga iznese i smjesti na klupu pustog perona, najudaljeniju od prometnog ureda. Zatim se oprostio s Loebeom i zamolio ga da prenese njegove i Mačkine najljepše želje Aneti i Karlu. Njegove riječi muklo su odzvanjale na pustom peronu iako se on trudio da zvuče što toplije. No čini se da Loebe nije primjećivao tu muklost.

– Više neću imati zadovoljstvo vidjeti vas, zar ne? – reče Loebe.

– U pravu ste. Obojica idemo na putovanje s kojega se nećemo vratiti. Naši su poslovi na ovom mjestu završeni. Vaši, naprotiv, tek počinju. Želim vam puno uspjeha. I, prije svega, da ostanete sretni. Zbogom, Loebe.

Ostavši sam s Mačkom, Lucijan pogleda na sat. Imao je još četrdesetak minuta do polaska vlaka. U tom vremenu odigrat će se zadnji čin između njih dvojice i on odluči dati malo predaha i sebi i Mački. Sjeo je kraj usnula prijatelja i sklopio oči. Nije se brinuo. Znat će što učiniti kad trenutak dođe.

Iz slatka drijemeža grubo ga prene Mačkin krik, koji se bučno razli peronom.

– Luciuse, gdje si, Luciuse?! Mene razdiru! Što se to događa!?

Lucijan ga primi za ruku i pogleda u oči.

– Jesi pri sebi, prijatelju, razumiješ li što ti govorim? Jako mi je stalo da budeš svjestan.

– Svjestan sam, svjestan sam, ali me boli, boli neizdrživo!

– Izdrži, izdrži još malo! Ovo je kraj, tvoj kraj, Mačka! Ja… Nisam završio knjigu! Nema knjige, razumiješ?

Mačkino lice zgrči se od bola, on grčevito stisne kapke i spusti glavu, držeći se za trbuh kao da će mu utroba ispasti. Zatim se na trenutak smiri i pogleda Lucijana sa strašnom mržnjom.

– Znači, zato se ovo događa? Zato mi se ovo događa, prokletniče!? Namjerno si me izdao, pizdo!

– Da, zato! Ali nisam te izdao i neću te napustiti. Neću dopustiti da tako završiš, razumiješ!? Ja sam ti zahvalan što si mi dao priliku da sve to iznova proživim i naslutim putove koji su mogli biti drukčiji. Ali to je, nažalost, sve. Meni nije dano da ih uobličim. Netko drugi će to učiniti. Znam da hoće. Samo što to nama ne može pomoći. Ni tebi, ni meni. Zapravo je nevjerojatno kako smo si upropastili živote, prijatelju. Ali ja sam to učinio manje-više svjesno, naivno pretpostavljajući da će mi ipak ostati vremena za popravak. Ti si srljao u sve sa srcem i ja bih ti, da je do mene, oprostio. Dao bih ti još vremena.

Lucijan ustane s klupe i posegne u ruksak za revolverom, onim kojim se ubio njegov otac. Tad Mačka učini neočekivanu kretnju. Premda s mukom, i on se digne s klupe, pa primi Lucijana za podbradak. Iz njega pokulja pjenušava bujica riječi o tome kako su njih dvojica napokon stigli na novi početak i kako ih čeka mnogo toga lijepog, spominjao je Mediteran, plivarice i robinzonski turizam i zahodske školjke sa specijalnim lopaticama za one koji ne podnose smrad vlastitih govana. Sve te besmislene riječi Lucijan, uostalom, nije slušao. Ali zbunila ga je i osupnula Mačkina molba tijelom, koje je znalo da mu je stigao kraj i nastojalo ga je odložiti, ta drevna, homerska kretnja koja je tko zna kako došla Mački.

Tad ugleda svjetla vlaka. Iz prometnog ureda izađe sanjivi prometnik. Lucijan pričeka da se vlak sasvim približi, a zatim čvrsto zagrli Mačku, koji je još uvijek sipao riječi, i ispusti metak u njegovo tijelo. Ovaj se samo svali natrag na klupu, a Lucijan se okrene i otrči u vlak.

S prozora je još jednom pogledao Mačku. Čak i mrtav, znao se dočekati kako treba. Glave spuštene na prsa, izgledao je kao umorni putnik koji je malo zadrijemao dok čeka svoj vlak. Bilo je nekog savršenog spokoja u tom prizoru.

Ali tad se još netko, stupivši iz mraka na svjetlost perona, ugura u tu sliku. Ljubica Kontejner. Sjeo je na klupu pokraj Mačke i zagledao se prodorno u Lucića na prozoru. Gledali su se nekoliko trenutaka, a zatim Ljubica izvadi mobitel i poče razgovarati s nekim, ne skidajući pogleda s njega. Lucijan mu mahne, zatvori prozor i potraži prazni kupe. Bio je zadovoljan. Stvari su se posložile baš kao što je zamišljao. Gotovo da je u jednom trenutku ponovno postao pisac. Ali ipak nije. I on je, baš kao i Mačka, tek lik. Lik čiji su dijalozi iscurili i kojemu je preostalo svega nekoliko redaka.