Roki Raketa | Zoran Malkoč
17
– A bilo nam je baš divno, zar ne, lijepi i zabludjeli moj!? Naš atelje postao je ploveća tvornica čuda kad si nam se ti pridružio. Nismo plovili, letjeli smo nad vodama poput pijanih riječnih duhova koji iskaču iz sebe, ludi od vlastita obilja! Ti… Ti i ne shvaćaš što si nam značio! Sjećam se, onog dana kad si prvi put došao…
– Zar misliš da se ja toga ne sjećam? Ti na palubi, lica umrljana bojama, u onoj smiješnoj haljinici, također ofarbanoj, divlje, raščupane kose, a ni ona nije bila bez tragova rada, jedino su na tebi bile čiste ove tvoje velike oči, Oči! Je, bilo nam je divno! Gotovo dvije godine živjeli smo u raju, iza zidina što smo ih sami podigli… – reče Lucijan i zastane, shvativši da joj je drago što se složio s njom. Zato nije rekao ono što je namjeravao, da su im ruke bile slabašne i da te njihove zidine nisu bile bogznašto, a u blizini su se već rojile horde koje će ih u prvom naletu razrušiti. Uostalom, on se u taj raj i došao skloniti, pobjeći od događaja koji su mu prijetili. Tjedan dana prije toga grupa gradskih šminkera potpalila je noću Ljubičin kontejner s namjerom da ga istjera i batinama privede natrag u čovječanstvo. Ali samo su probudili strašnog duha. Otrgnuvši letvu iz ograde oko crkve sv. Terezije, na kojoj su počeli radovi renoviranja, Ljubica je dvojicu ubio, zabivši im cener u mozak, još dvojicu ranio, od kojih je jednom vilicom izvadio oko, a ostali su se razbježali. Nakon što je iz njega izbacio nagorjeli karton, Ljubica se spokojno vratio na spavanje u kontejner.
Ujutro su radni ljudi i građani, među kojima se našao i Petar Raznožnik, Ljubičin otac, imali priliku promatrati spektakularni prizor. Prvo je odred milicije s dugim cijevima okružio kontejner, a zatim je načelnik milicije osobno preko megafona počeo pozivati Ljubicu neka iziđe s podignutim rukama. Oni krvožedniji među okupljenima, koji su se usrdno nadali da će Ljubica izvesti nešto što će isprovocirati miliciju da otvori vatru, ipak su ostali razočarani. Pankerski guru uopće nije pružao otpor, nije čak nikoga počastio pogrdom ili psovkom, samo je prezrivo strijeljao očima okupljenu gomilu, i to ih je možda peklo i smetalo više od ičega. Nakon tog uhićenja njihov se bijes okrenuo prema ostalim pankerima u gradu. Može se slobodno reći da je zavladala prava anti pankerska histerija, pa su se čak Komitet i mjesni župnik prvi put našli na istoj liniji, pozivajući jednodušno da se zlo iskorijeni. Nije samo milicija proganjala pankere. Gradom su kružile trojke i četvorke revnih građana u potrazi za njima. Lucijana se, doduše, više nije moglo ubrojiti u pankere, barem što se tiče izgleda, ali je kao Ljubičin prijatelj bio primamljiva meta i nekoliko je puta postao žrtvom pravedničkog cipelarenja. Zato je tridesetak kilometara udaljeni Davor, u kojem je živio Krmelješević, bio idealno mjesto za provesti ljeto dok histerija u gradu ne mine. No ubrzo mu je postao puno više od toga.
Tu je on, na Krmelješevićevu brodu „Urbata”, na kojemu je ovaj uredio atelje za sebe i za svoju iznimno darovitu dvanaestogodišnju kćer Anetu, za koju je tvrdio da ga je slikarski već nadmašila, konačno postao pisac. Apsolutno sve s njima nadahnjivalo ga je i gonilo da piše. Ludi, divni, nesebični Krmelj, kad sam ne bi slikao ili pisao, učio ga je upravljati brodom, kuhati fiš, peći šarana na rašljama i smuđa na žici, loviti ribu na sve moguće načine – štapom i mrežom, mamiti soma bućkanjem, vaditi ribu golim rukama kad Sava poplavi okolne šumarke, a šarani ti se zabijaju u bedra i koljena ili klize uz njih poput lijenih zmija, koristeći posredno tu poduku kako bi mu otvorio nove putove u pisanju. A tek Oči, kako ju je počeo zvati i Krmelj, prekrasna i čudovišna djevojčica koja se nikad nije igrala lutkama, senzibilna, sva ustreptala, pametna i načitana, vjerojatno načitanija od njih dvojice zajedno, prava mala žena, smiješna, ljupka i zapravo nevjerojatna u toj svojoj užurbanoj i radišnoj starmalosti. Navečer, nakon večere, oni su postajali njegova vjerna, ali zahtjevna publika. Čitao bi im tekstove što ih je tog dana napisao – ono što im se ne bi svidjelo, Aneta bi, ne bez očita uživanja, ribarskim nožem isjeckala na sitne komadiće i predavala rijeci. Ostalo je Krmelješević svakog jutra neumorno pretipkavao pa slao novinama i časopisima.
Jednom, na samom izmaku ljeta, kad se na „Urbatu” stala uvlačiti neka jedva primjetna tuga, pristali su u Brodu i Krmelj je otišao po namirnice potrebne za nastavak putovanja. Vratio se bez njih i bez daha, izvan sebe od oduševljenja. I odmah ih oboje postroji na pramcu.
– Oči naše, dobro pogledaj ovog našeg dragog dečka! Možda ti se on čini isti kao jučer, ali vjeruj Krmelju, uopće nije isti. Od danas putujemo s piscem koji je i službeno pisac! Jer njemu je sa šesnaest uspjelo ono što meni, jadniku, koji je sam sebi morao tiskati knjigu tamo u Rotterdamu, nije ni s trideset. Luciuse, sine, čestitam! Objavili su te! Evo ti, uživaj! – reče Krmelj pa izvuče odnekud iz hlača neke novine, zgužvane i vlažne od znoja s njegova trbuha. Bio je to novi broj „Poleta”, otvoren na stranici na kojoj Lucijan ugleda nekoliko svojih pjesama i dvije kraće proze što ih je napisao nekoliko dana nakon što je stigao na „Urbatu”. Gledao ih je grozničavo i s nevjericom, kao da ih prvi put vidi, kao da su tu dospjele iz druge dimenzije, neovisno o njemu i Krmelju, i vjerojatno ih ne bi ispuštao iz ruku cijeli dan da ih Aneta nije ugrabila i odjurila s njima u kabinu, gdje je stala čitati naglas, povremeno vriskajući od oduševljenja.
Taj prvi Lucijanov uspjeh, što ga je on sam smatrao njihovim zajedničkim postignućem, okrunio je čitavo ljeto i dao im potvrdu da ono što rade na „Urbati” ima vrijednost. Krmelj ih je izveo na slavljenički ručak, nakon kojeg su kupili namirnice i vratili se na brod. Bilo im je lijepo u gradu, ali svejedno im se žurilo natrag na „Urbatu”. Lucijan kresne motor i oni krenu dalje niz rijeku, k istoku.
– Dobra je ova naša lađa. Opet nam je sva prpošna i vesela! – reče Krmelj dignuvši čašu s vinom.
– Isjeckali smo tugu i prosuli je preko ograde. Neka ode daleko, do Crnog mora, i neka se nikad ne vrati. Ugasi motor, dragi. Ne želimo je sustići.
– Ne boj se tuge, Oči naše! – odvrati Lucijan, no svejedno ugasi motor, prepuštajući „Urbatu” moćnoj struji rijeke, i ona u tišini nastavi ploviti kroz sumrak.
– Stvarno, hrabri moji suborci, lađari duhovnih rijeka i ponornica, zašto smo se mi uopće bili rastužili? Zar zbog skorog rastanka s „Urbatom”? Ma kakvog rastanka!? Ona ne ide nikamo. Ni Oči ne ide nikamo, bit će tu u školi. Samo, morat će se dobro potrudit ako ne želi pasti iz likovnog.
– Daaa, a zašto? – namrgodi se ona.
– Zato što ti ove godine ja predajem!
Shvativši, Aneta mu poleti u zagrljaj.
– Znači li to, zli učitelju, da ne ideš na put?
– Upravo tako. Javili su mi danas za posao, ali sam to sasvim zaboravio zbog Lucijana.
– A on, a Lucijan? On će ipak otići… – reče ona i opet se rastuži.
– Pa zar je to daleko? Dolazit će vikendima i praznicima, a možda ga između toga još koji put ugrabimo. Nećemo se družit svakog dana, ali zato će bit još slađe i intenzivnije. I brzo će nam doći ljeto.
Krmeljev plan je odmah oraspoloži. Sjela mu je u krilo i rukama obujmila vrat. Njih dvoje razmijene dug poljubac. Otpustivši, zatim, lijevu ruku, držeći se desnom za Krmelja, ona se izvije prema Lucijanu, koji je lijeno ležao na palubi, gledajući ih snenim pogledom.
– Svejedno, htjela bih da se uopće ne razdvajamo, ni dana, ni sata! Vi ste… dvojica mojih najdražih muškaraca. Jesam dobro rekla? Jesam! A ja sam onda vaša luckasta mala žena. Htjela bih da ovako bude zauvijek. Mislim… Mislim da ću se sad rasplakat. Zato što sam sretna. Luciuse, dragi, dođi, i ti me poljubi.
On joj rukom pošalje poljubac.
– Bljak! To se ne računa.
– Imaj milosti, Oči naše! I prestani se tako izražavat, kao da smo u nekoj Sirkovoj melodrami.
– A što ću, kad ga volim! I Rainer Werner ga voli. Ipak me poljubi, dragi.
– Znam, ali riba u meni je teška, sva natopljena vinom, a tek vino, ono je još teže. Osim toga, baš mi vas je lijepo gledat. Jedva mogu zamislit da je još netko bio potreban da bi ti došla na svijet. Prije bih, u ovom trenu, povjerovao da si, poput Atene, iskočila iz te velike Krmeljeve glave…
– A ipak nisam iz glave, ludice! Ali iskočila jesam, iz pičke sam iskočila! Morala sam, prije vremena, nije mi bilo dobro tamo, bila je to strašna pička zle žene, pa nije nikakvo čudo što ju je tatica na kraju morao isjeckati, je li tako, tatice?
– Nasitno isjeckati – potvrdi joj Krmelj.
– A onda sam mu i ja pomogla. Puno nas je rastuživala. Pa smo je bacili u rijeku. Tako treba sa svime što te rastužuje. Sljedeći tjedan Lucijan se zbog škole morao vratiti u grad, no ponovno su se okupili već za vikend. „Urbata” je nastavila ploviti. Uveli su i neke novine. Krmelj je sad opet radio kao nastavnik i imao manju plaću nego kao kuhar na riječnom brodu, pa su svojim umjetničkim traganjima rijekom bili prisiljeni dati, kako se izrazio Krmelješević, „privremeni komercijalni karakter”. Češće nego prije, pristajali su uz obalna sela i gradove, gdje su priređivali prodajne izložbe slika. U početku je odaziv bio slab, pa se Lucijan dosjetio da bi svojim javnim nastupima mogao privući ljude. U međuvremenu, još nekoliko časopisa objavilo je njegove tekstove, Krmelj je s jednim izdavačem pregovarao o tiskanju Lucijanove knjige, uslijed čega mu je samopouzdanje silno naraslo te mu se ta ideja o nastupu uopće nije činila apsurdnom. Pokazalo se da i nije bila. Čim bi negdje pristali, Lucijan je iskakao na obalu s megafonom, posuđenim od djeda, i stao izvikivati svoje pjesme i tekstove. Nikad nije čitao, improvizirao je i često izmišljao na licu mjesta. I nikad nije ostajao na obali, išao je dalje, do prvog trga, do terasa i birtija, u selima je znao banuti i u nečije dvorište, sve dok se oko njega ne bi okupio dovoljan broj ljudi. Uskoro ga je počela pratiti Aneta, s timpanom rashodovanim iz limene glazbe koji je mnoge ispratio s ovoga svijeta, po kojem je udarala s rijetkom viđenom predanošću. Nakon nekog vremena stali bi se strateški povlačiti, a ljudi su, i ne primjećujući, išli za njima, kao štakori za zvukom sviračeve frule, sve dok ne bi stigli do obale i „Urbate”, gdje su ih čekale slike i elokventni Krmelj, iz čije mreže nije bilo lako pobjeći. Osim toga, slike su bile dobre i ljudi su ih malo-pomalo počeli kupovati, naročito one koje je naslikala Aneta, za koje su mnogi tvrdili da u njima, neovisno o motivu, izazivaju neodoljivu žudnju, zbog koje ih moraju imati.
Do sljedećeg ljeta „Urbata” i njezina mala posada postali su pravom atrakcijom i ljudi su ih, gdje god bi pristali, unaprijed čekali. Njihovo umjetničko traganje rijekom zadobilo je već sasvim komercijalni karakter. Krmelješević si to nikad neće oprostiti. Predbacivat će si da je zbog novca uništio jedan lijepi san što su ga još dugo mogli sanjati. Međutim, tomu možda ipak ne bi došao kraj da nije bilo drugih Krmelješevićevih poslova. On je, osim slika, ispod tezge prodavao numizmatiku, rimske, karolinške i starohrvatske mačeve i drugo oružje, oklope i fosilne ostatke, sve ono što je savski pijesak u sebi čuvao stoljećima. Istina, nije to radio radi sebe i ta mu je trgovina nanosila znatne duševne patnje. Činio je to radi svoje kćeri i Lucijana, želeći im osigurati nesmetano bavljenje umjetnošću u budućnosti. Ta trgovina obavljala se na obali, izvan naselja, i bila je redovito unaprijed dogovorena.
Lijepa djevojka koja ih je početkom kolovoza dočekala na obali između Orubice i Davora, nije, dakle, došla zbog slika. Došla je kupiti mamutov zub, koji će, kako je rekla, uručiti zaručniku stomatologu kao dar za otvorenje zubarske ordinacije. No tad je spazila sliku „Lucijana štuke jedu”, Lucijanov portret s dvije štuke koje otkidaju meso s njegovih obraza, što ga je Aneta naslikala nakon što se jednom naljutila na njega, a potom ugleda i samog Lucijana, koji se u zao tren iz rijeke penjao na „Urbatu”.
Mlada žena sasvim se zbunila, Krmelju to nije promaklo, no u očaj ga je bacio način na koji je Lucijan zurio u nju. Bilo je jasno da ništa drugo za njega ne postoji. Naslućujući katastrofu, Krmelj je samo stajao, nemoćno čekajući kakav će oblik ona uzeti. I nije morao dugo čekati. Napravivši nekoliko energičnih koraka, plavuša stane pred njega i reče, na njegov užas, da se predomislila i da je mamutov zub više ne zanima. To strašno uzruja Krmelja.
– Kako sad ne zanima? Vi ste naručili i ja sam nabavio. Kako sad ne zanima, kakva je to neozbiljnost?! Pa ne nalaze se mamutovi zubi svaki dan, bogaramu!? – žestio se Krmelj, grozničavo razmišljajući o svom sljedećom potezu. Odjednom, ugledavši taj golemi mamutov zub, uze ga s obje ruke i snažno gurne prema plavuši, od čega ona ustukne korak unatrag, refleksno hvatajući zub da izbjegne udarac u grudi.
– Slušajte, ako je u pitanju cijena, zaboravite na cijenu! Nema cijene! Ja vam ga poklanjam! Nosite ga i neka vam je sretno. I vašem zaručniku! – govorio je Krmelj gurajući je s „Urbate”.
– Gospodine Krmelješević!
– Zaboravite, rekao sam! Ja vam ga poklanjam!
– A ja sam vama rekla da ne želim prokleti zub! I evo ga, stiže natrag! – vikne ona povisivši glas pa krene u protunapad mamutovim zubom, koji zabije u Krmeljev pleksus. Izvela je to tako žestoko i snažno, kako to nitko ne bi očekivao od naizgled krhke djevojke, da je Krmelj nekoliko trenutaka imao ozbiljnih problema s hvatanjem daha. Novonastalu tišinu plavuša iskoristi da mu na miru objasni što je naumila.
– Dakle, gospodine Krmelješević, zub neću kupiti, ali nemojte misliti da vas neću obeštetiti. Želim kupiti ovu sliku – reče ona i pokaže na Lucijanov portret sa štukama – Mislim da je slika veličanstvena! I spremna sam je platiti dvostruko više od cijene što smo je dogovorili za zub.
Krmelj, došavši do zraka, zausti odgovoriti da slika nije na prodaju, ali tad mu pogled pade na Lucijana, koji jedva da je od uzbuđenja znao gdje se nalazi, pa na Anetu, koja je također zaneseno promatrala lijepu mladu ženu, kojoj se toliko svidjela njezina slika da je zbog nje odustala od poklona za svog zaručnika, te samo nemoćno odmahne rukom.
– Dajte, onda. Kako želite, gospođice. Kako želite.
Lucijanov portret je, dakle, kupila. A Lucijana je jednostavno ukrala.
– Da, bilo nam je divno – reče Aneta blistajući – ali nije ništa manje divno što smo ponovno zajedno, zar ne, dragi? Bila sam hrabra, o da, i pametna sam bila, a sve da bih te ponovno navela na svoj put. Na naš put, dragi! Sve ovo s Armandom, sve sam ja to zbog tebe! Znam, ti si sad strašan, predan, odan, dosljedan. Zovu te Fanatik, zar ne? Boje te se, o, i ne znaš kako te se boje! Ali dragi, to nisi ti, možeš ti biti i to, ali to nisi ti. Mi smo umjetnici, ti i ja.
– Neće to baš tako biti.
– I neće to baš tako biti! Zar misliš da ću ti samo tako oprostiti?! Puno smo patili, Krmelj i ja. A za sve je kriva ona izblajhana Sanja, koja je došla sa samo jednim ciljem – da uništi sve što smo imali, kao i sve ono što smo mogli napraviti. Zubarska zaručnica, izopačena zubarska pirotehničarka…
– Kakva zubarska pirotehničarka? – reče Lucijan kroz smijeh – I sama znaš da je ona inženjerka…
– Piroinženjerka zubarskih proteza!
– Ne lupetaj, Oči! Što ti je, uostalom, ona kriva?
– I nije! Ti si kriv! Kako si se mogao zaljubiti u nju?! U takvo jedno uštogljeno, napirlitano stvorenje, jednu običnu… lutkicu! Ona i nije žena!
– Otkud sad to? Pa baš si ti više puta rekla da je ona najljepša žena koju si ikad vidjela.
– Nikad ja to nisam rekla!
– He! A zar nije u mene pamćenje kao u Majakovskog? – reče Lucijan i naglo prikoči. S desne strane sad im se pružala rijeka, nabujala i moćna. Nalazili su se između Orubice i Davora, blizu mjesta na kojem se odigrao prvi susret između njega i Sanje, kad je odustala od mamutova zuba, kao i od zaručnika stomatologa.
Aneta mu se baci oko vrata, potvrđujući.
– Tako je, dragi! Tvoje pamćenje je kao poltavski drum. Svaka štikla u tebi ostavi trag. Svaka štikla! Prokletniče! I udari mu šamar.
– Bolje da krenemo dalje. Jedna stvar je ostala ista. I dalje nevjerojatno brzo mijenjaš raspoloženja – reče Lucijan vraćajući auto na cestu.
– Oprosti, dragi! Ali kad se već tako dobro sjećaš, onda se valjda sjećaš što sam ti rekla onog dana kad je ona kupila Lucijana sa štukama? Naravno, evo priznajem, bila je lijepa, i ja sam bila sretna što joj se moja slika toliko sviđa. Ali ubrzo sam prozrela njezin skriveni motiv jer sam primijetila kako te gleda. I rekla sam ti, dragi, pazi, ti se u nju ne smiješ zaljubit! Zar se ne sjećaš?
– Sjećam se.
– A ti si je još iste večeri odveo u rijeku i odjednom joj se sisa našla u tvojim ustima! – počela se ponovno uzbuđivati Aneta, sijevajući pogledima i mašući rukama oko njegove glave – Nemoj poricati! Vidjela sam!
– Pa što?
– Kako, pa što!? Tamo se trebala naći moja sisa! Ova, vidiš! – reče ona vadeći odjednom sisu iz košulje, rijetko lijep primjerak vrste, na kojemu Lucijan zadrži pogled puno dulje nego što je namjeravao. Onda prasne u smijeh.
– Oprosti, Oči, ali tad na tom mjestu nije bilo ničeg sličnog. A sad je spremi, molim te. Vidiš da vozim.
– Trebao si čekati, izdajniče! A ne se sjuriti u prvu koja je raširila noge! Pljunuti na sve i tako nas, bez riječi, ostaviti. To je besramno! Besramno! Iako ne mogu reći da tata nije predvidio takav razvoj događaja…
– IAKO NE MOGU REĆI DA TATA NIJE PREDVIDIO TAKAV RAZVOJ DOGAĐAJA!!! BAŠ JE VIDOVIT TAJ TVOJ TATA, JE LI!? – zagrmi odjednom Lucijan tako silovito da se Aneta prilijepila uza sjedalo. Auto se zaustavi uza škripu, gotovo udarivši u tablu s imenom mjesta. Ali kad se okrenuo prema njoj, crte lica su mu bile mirne i čvrste, jedino su mu riječi bile pune suspregnuta bijesa.
– Prvo, ja sam je volio, od prvog trena, tu koja je preda mnom raširila noge. Drugo, volio sam i tebe, volio sam te kao sestru, a možda i drukčije, nikad nećemo znati bi li što bilo od tih Krmeljevih ludih romantičarskih planova s tobom i sa mnom da se Sanja nije pojavila. Treće, ja vas nisam ostavio…
– Nisi? A kako bi ti to nazvao?
– Nisam vas tad ostavio! – vikne on lupivši šakom od krov auta – Niti sam to namjeravao. Ništa se između nas ne bi promijenilo. Ali kad sam se te večeri vratio na „Urbatu”… Ispustivši prigušeni krik, Aneta ga pogleda užasnuto. Shvatila je o čemu govori.
– Da, vidio sam kako se jebete! Oca i njegovu trinaestogodišnju kći u strastvenu klinču! E, onda jesam otišao! Tad vas jesam napustio! Zauvijek! Nisam mogao vjerovati da mi se sve to odvijalo pred nosom i da to uopće nisam shvatio, unatoč svim onim nježnostima i poljupcima što ste ih vas dvoje razmjenjivali, kojima sam tek tad otkrio pravo značenje. Eto, zato sam otišao, nisam vam više htio služiti kao paravan, niti biti dio vašeg seoskog folklora u kojem je takva aktivnost normalna, dapače poželjna. A i previše sam vas mrzio! Oboje!
– U pravu si! U pravu si što si nas mrzio! Ali, ja te molim, ne mrzi nas više – reče ona podižući prema njemu uplakane oči – Vidiš, ti to ipak ne razumiješ, ludice! Mi smo bili… Bili smo ljubomorni i ludi od boli, okrenuli smo se jedno drugome i pokušali naći utjehu. Nije to bilo, kako ti kažeš, jebanje, ne, bio je to zajednički plač, utapanje u rijeci tuge, koja je bila tako ogromna, tako moćna i nesavladiva! Bili smo uvjereni da si nas napustio! A tako smo te voljeli… Zato nas ne mrzi, molim te, ne mrzi nas. Mi smo tako čudna bića, neobična i sebi samima.
– Ne mrzim vas, ludice! Dođi! – reče on privlačeći je u zagrljaj, a ona se utisne u njega, sasvim ga prekrivajući svojom živom kosom – Uostalom, bilo je to tako davno. I sve je to sad mrtvo. Ali drago mi je što te ponovno vidim.
– Mrtvo!? – vrisne ona otkidajući se od njega – Nije mrtvo! Zar bih ja onako nešto učinila da je sve to mrtvo?! A danas sam i život riskirala, zar ne, sam si to rekao.
– Ne spominji mi to!
– Ne, ne, saslušaj me, molim te, saslušaj me! Ta ne misliš valjda da je meni stalo do one jadne kreature, Armanda? Sve sam ja to zbog tebe izvela. Ti sad hodaš naokolo s tim spravama za mučenje i masakriraš ljude koji, doduše, jedva da jesu ljudi, ali što imaš od toga, što pokušavaš dokazati? Svi ti noževi, te sajle i maljevi ranjavaju tebe više nego njih. Sam sebe osakaćuješ, dragi!
A mene to tako boli da se sva raspadam. Ti si snažan i možeš sam trajati, čak i takav osakaćen, nepotpun. Ali ja nikad nisam prestala, još odonda, biti mi. Nakon onog na „Urbati”, bez tebe, Krmelj i ja smo se udaljili, nismo više nalazili snage da nastavimo. Te sam jeseni upisala primijenjenu i otišla u Zagreb. On je ostao raditi u školi, postavši u međuvremenu normalan otac, brižan i dalek, šutljivi mrgud koji redovito šalje džeparac i plaća račune, ni po čemu se ne razlikujući od ostalih roditelja. Na „Urbatu” je odlazio rijetko, uglavnom radi ribolova, a isplovljavao nije nikad. Uskoro je i s tim prestao. Za ribolov mu je ionako bio praktičniji čamac. Nakon srednje sam otišla u Barcelonu, na akademiju. Zašto baš tamo, jedva da ti moram govoriti. Ti si me poslao u Barcelonu. Tvoje priče o Kamovu, tvoji snovi o crnoj utopiji anarhista, moja ljubav prema Gaudiju. Kao što sam četiri godine živjela s tobom u istom gradu ne susrevši te nijedanput, ali s prelijepom mišlju da se to može dogoditi svakog sljedećeg trena, tako sam sad učinila korak dalje i otišla u Barcelonu živjeti naš zajednički san. Provela sam tamo šest godina, četiri na akademiji, i još dvije, ispunjene divnim, luđačkim radom, koji me, da ti se pohvalim, učinio prilično poznatom u Španjolskoj. Imala sam tri samostalne izložbe u vrhunskim galerijama. Na dan otvorenja moje treće izložbe navršilo se deset godina otkako te nisam vidjela. A ipak, u tih deset godina, koliko god da sam radila, još sam više vremena posvećivala tebi, mislima o tebi, tebi prošlom, sadašnjem i budućem. Izgovarala sam naglas rečenice i stihove koje si napisao, o, znam ih ja sve napamet, kao i one za koje sam mislila da bi ih mogao napisati. Zamišljala sam te kako u nekom podrumu grozničavo i neumorno pišeš svoje remekdjelo. Bodrila sam te da ustraješ.
Na otvorenju te zadnje izložbe bila je i moja prijateljica iz Hrvatske, s kojom sam išla u primijenjenu i koja me prije nekog vremena kontaktirala moleći da joj pomognem pronaći bilo kakav posao u Španjolskoj. Ja sam to i učinila, našla sam joj mjesto restauratorice fresaka. Znala sam da joj se u Hrvatskoj, ona je tu iz Broda, dogodilo nešto strašno, ali ne i što, pretpostavljala sam da to ima veze s ratom… A onda je ona na mojoj izložbi doživjela živčani slom. Srušila se na pod i vrištala o čovjeku čiji su ljudi na jezovit način ubili njezina dečka. Samljeli su ga u mašini za meso. Gurnuli su mu ruku unutra i mljeli je do ramena. Iz njezinih nesuvislih riječi uspjela sam razabrati da je za to odgovoran čovjek čiji se lik opsesivno pojavljivao na mojim slikama…
– Sjećam ga se, bio je pravo govno – reče Lucijan i naglo pokrene auto, prođe pokraj table i sjuri se prema centru Davora – baš pravo govno bio je taj njezin dečko! Pretpostavljam da tvoja prijateljica nije histerizirala o tome kako je on u ratu silovao sedamnaest žena, od kojih dvije djevojčice i jednu sedamdesettrogodišnju babu!? A obogatio se prodajući meso HV-u. Većinu tog mesa pokrao je iz opustošenih sela i s bivših PIK-ovih farmi. U njegovim kobasicama nije bilo samo životinjskog mesa. Naravno, sve se to mene ne tiče. Ali, kad se već pokušao bosti s nama, ne nalaziš li naše rješenje primjerenim, čak umjetnički opravdanim, da ga ubije vlastita flajš-mašina? Zemlju iz koje je tvoja prijateljica pobjegla nisam ja učinio takvom. Možda je zapravo činim boljom, čisteći je od takvih…
– Ma briga mene za njega, za Armanda i za čitavu prokletu zemlju! Ali ona te jede, dragi! Kao što je već pojela Krmelja! Zato sam ja došla, da vas odvedem odavde, da vas izbavim! Mi se sad prezivamo Condalozzi, znaš? Tona Krmelješević postao je Antonio Condalozzi. I on se isto borio, kao i ti, dragi, vratio se iz rata nakon primirja i pokušao nastaviti živjeti, jesti, piti i razgovarati s ljudima, ali više ništa nije bilo isto, okus vina i hrane nije bio isti, ljudski pogledi, riječi, misli i pozdravi nisu bili isti. Jednog jutra se probudio i rekao sam sebi: „Io sono Antonio Condalozzi.” Istog mi je dana pisao i pitao me imam li što protiv da nam promijeni prezime. A što bih imala protiv? Svi su ga se odrekli, rodbina naročito, cijeli slavni klan Krmelješevićevih, obitelj s najviše kapetana, čiji su se preci borili u Tridesetogodišnjem ratu. I „Urbatu” su pokušali zapaliti, ali je kiša ugasila vatru, pa je samo malo nagorjela. Kuću ne diraju, ona je za sve Krmelješeviće svetinja.
Lucijan je sad sasvim usporio, manevrirajući ulicama u centru, koje su bile pune pješaka, uglavnom djece i baka čije su budne oči sumnjičavo motrile njihov prolazak. Suzdržavao se da ne prasne u smijeh zbog priče koju mu je ispričala. Krmelj zaista nije mogao pronaći bolji način da uvrijedi cijelo mjesto. Promijeniti slavno prezime Krmelješević u Condalozzi, odgovarati ljudima na talijanskom! I nikamo ne otići, nego i dalje živjeti s njima. Odjednom je snažno poželio vidjeti starog Krmelja.