Roki Raketa | Zoran Malkoč
51
Pastuović mu je ponudio svoj stan u potkrovlju klinike, tik iznad Mačkine sobe, pravi doktorski apartman za odmor, s barom, računalom i predivnim pogledom na potok i šumu. Iako mu ideja o pisanju romana u psihijatrijskoj klinici nije bila neprivlačna, Lucić se ipak odlučio za manje udobnu radnu okolinu. Smjestio se u jednoj od soba na gornjem katu ruševnog hotela koji se nalazio kilometar južno od bolnice. Soba je bila bez vrata i prozora, a imala je i rupu u podu kroz koju je čovjek mogao propasti u sobu ispod. Unatoč tome, bila je u boljem stanju od ostalih. Čitav hotel bio je veličanstvena razvalina, opljačkana za vrijeme rata, kad su u njemu boravile razne postrojbe, između ostalih i njegova, a nakon toga tu su se sjurili kokošari svih vrsta i počupali iz njega sve što se dalo utopiti, od vrata i prozora do podnih dasaka, štokova i štekera. No njemu se i takav sviđao, ranjen i još uvijek lijep, savršeno uklopljen u šume koje su ga okruživale, možda i više nego kad je bio u punom sjaju sedamdesetih i ranih osamdesetih, kad je hotelska terasa bila puna izletnika i kupača s obližnjeg jezera, oko kojih su se ljuljali pripiti debeljuškasti konobari. Ali unakaženi duh tog vremena još se skrivao na toj razvalini i ona mu se činila baš prikladnom za pisanje knjige o kojoj će, kako stvari stoje, izravno ovisiti sudbina dvoje ljudi.
Spavao je na podu, u vreći za spavanje. Budio se sa suncem, a zatim bi otrčao do bolnice, gdje bi preuzeo dozu kave za taj dan, i vraćao se u hotel raditi. Pisao je najčešće na terasi, za stolom koji je improvizirao od dasaka što ih je bilo na svakom koraku. Njegova debela bilježnica formata A4 ubrzano se punila, pa je od Mirte naručio još nekoliko komada. Ona je navraćala gotovo svakodnevno da vidi treba li mu što. Već prvog dana isporučila mu je kutiju punu sirove građe, audiomaterijale s Mačkinom ispovijedi koje je snimila u zagrebačkoj klinici, laptop s njegovim pokušajem pisanja knjige, izreske iz novina u kojima su se spominjali pisac Kristijan Mačić Mačka i njegov pas Roki Raketa.
Predvečer bi odlazio u kliniku na večeru, nakon čega bi posjećivao Mačku. Otkako je Lucijan pristao napisati knjigu, njegovo stanje kao da se sasvim popravilo. Tome je sigurno pridonijelo i obnovljeno prijateljstvo s njime. Unatoč tome što je već sve o tome znao, Lucijan je svejedno volio razgovarati s Mačkom o pojedinim detaljima, ne toliko zbog sadržaja, nego da mu vidi izraz lica kad bi o nečemu govorio, da uhvati nijansu i intenzitet emocija koje bi ga pritom obuzele. Osvajala ga je Mačkina strast i njegovo bacanje u život, gotovo uvijek na glavu, ponekad i na noge, ali nikad začepljena nosa. Ako je i zgriješio prema njemu, sad mu je vratio magiju. Stostruko mu je vratio. Za razliku od Pastuovića, on nije mislio da je Mačka bolestan. Vjerovao mu je svaku riječ.
– O, i ja mu vjerujem! – rekla je Mirta kad su razgovarali o tome – Ne bih došla ovamo da nije tako. Stajalo me to dosta napora. Svojim zadnjim ekscesima zamjerio se moćnim igračima.
– Onda ti je jako stalo do njega?
– Ne bih baš tako rekla. Naravno, ne bih voljela da strada, nikako ne bih voljela da strada… Jer to bi onda značilo da je naš projekt propao. Vidiš, Lucijane, ja sam pragmatična i beskrajno odana kad za to postoji opravdanje – reče ona sa savršeno nevinim osmijehom – I sad mi je više stalo do tebe.
– A zašto do mene? Ti me uopće ne poznaješ.
– Zato što si pisac.
– A ti se, bez uvrede, pališ na pisce?
– Ne u tom smislu. Mene zanima ovaj pisac. No, da me ne bi krivo shvatio, više od pisca zanima me knjiga koju piše. Da nema nje, da ona ne treba nastati, ne bi me taj pisac uopće zanimao. To nema nikakve veze s tim što bi mi se on mogao sviđati kao muškarac. Neću nijekati da je vrlo privlačan. Ali ja imam doma svog ludog malog jebača koji me potpuno ispunjava. Međutim, ako piscu nedostaje žena, ako mu to zaokuplja misli i ometa ga u radu, ja sam spremna udovoljiti njegovim željama. Samo neka zatraži, i dobit će kurvu koja će ga smiriti istog trena. U tome sam također vrlo vješta.
– U to uopće ne sumnjam. Ali mislim da to piscu ipak neće biti potrebno. Ovo što trenutno radi, da upotrijebim tvoj izraz, potpuno ga ispunjava. Mislim da bi tu žena samo smetala – odgovori Lucijan, kojemu se odjednom učini, kao nekoć Mački, da se njegova knjiga piše sama od sebe i da se sve to što mu se odnedavno događa, događa samo zato da završi u njoj. Pa i ta Mirta činila mu se jedva stvarnom, više je bila nalik na neku ledenu književnu heroinu koja je mogla ispasti iz komotne Mačkine mašte. Takvu bi on sigurno volio imati kraj sebe dok radi… Da je kojim slučajem pisac. Dolazila je tu s darovima, s materijalom i alatima kao da dolazi na gradilište romana, ponašala se kao nadzornica neke tajnovite i bitne gradnje. I ona se slagala s njegovim izborom radne okoline i svaki bi put dugo i zamišljeno zurila u hotelsku razvalinu, kao da razmišlja o tome kako da ga na najbolji način obnovi. A onda bi pogledala njega, pisca Lucića, i iz tog je pogleda shvatio kako su istinite bile one njezine riječi – da se može na mah pretvoriti u sofisticiranu kurvu. Lucijan se dan-dva zabavljao tom idejom, čak joj je, protivno svojima navikama, naglas čitao varijacije na tu temu. I morao je priznati sebi da – dok ga je ona slušala zabačene glave, u nekoj vrsti transa – osjeća stanovito zadovoljstvo. Nije bilo nikakve sumnje da joj se ti odlomci sviđaju, no on je već znao da tim smjerom neće otići, bio je to tek Mačka u njemu, kojemu je dao oduška dopustivši mu da se malo igra.
No istodobno ga je obuzimalo gađenje i stid što je dopustio da taština nadvlada, da osjeti zadovoljstvo zbog nečega što je bilo čista igrarija, žonglerstvo, ma kako vješto i virtuozno na prvi pogled izgledalo. Zar je on zbog toga sve napustio? Zbog dokonih književnih popodneva s lijepom ženom koju loša literatura pretvara u žaljenja vrijednu luđakinju? Luđakinju koja mu se sviđa i zbog koje bi on zapravo volio nastaviti s takvom proizvodnjom. Možda čak i zauvijek. Ne, njemu treba krvavi, usamljenički posao. To je jedini put.
Nazvao je Mirtu s mobitela koji mu je ostavila i rekao da više neće odlaziti u kliniku na večere. Tražio je da mu donese konzervi, suhe hrane i nekoliko boca pića koje će mu poslužiti umjesto kave. Zatim se posvetio svojim bilježnicama. Uzeo je prvu i stao je trgati, sustavno, metodično i s neobičnim zadovoljstvom. Terasa se zabijeljela kao ulice oko škole zadnjeg dana školske godine. Kad je završio s prvom, ušao je u hotel, gdje je nastavio s poslom, cijepajući na komadiće preostale dvije bilježnice. Razorenim hotelom, njegovim opustošenim sobama i hodnicima poletjeli su fragmenti bijelih, anemičnih rečenica, jalovih ljepotica čiji je neoprostiv grijeh bio u tome što su se htjele svidjeti. Propuh ih je dizao s poda i vitlao u svim smjerovima. Šamarale su ga po licu i lijepile se za znojno čelo i obraze, ali on je nastavljao s poslom. Istodobno se u njemu rađala osnova sasvim drukčije knjige. Fanatikove knjige. Izbijala je kroz potmule eksplozije u njegovoj nutrini i stajala mu u grlu kao galopirajući tumor, razarajući ga u potpunosti. S njega su padale sve maske, talio se oklop što ga je godinama gradio da bi mogao biti tigar, vladar šume, nepobjedivi. Sad je bio sasvim ogoljen, ne samo da nije imao oklopa, nije imao ni kože, bio je čovjek na čije krvavo meso svijet navaljuje bez prepreka. To nevjerojatno stanje zadavalo mu je enormnu bol i užitak. Ali još nije bilo novih rečenica. Njih će tek morati pronaći. No prije toga mora učiniti još nešto.
Kad je, nedugo zatim, stigla Mirta, osjetio je neku vrstu panike i neodoljivu potrebu da se sakrije. Zavukao se u tamu hotelskog podruma i motrio je odande, kroz pukotine dasaka koje su bile prikucane na prozor. Popela se na terasu prekrivenu papirima. Podigla ih je nekoliko i odmah shvatila.
– Što ovo treba značiti, Luciću?! – proderala se odjednom, a šume su primile taj uzvik i još ga dugo ponavljale. Ne odgovarajući, pustio ju je da viče. Uživao je u šumskim odjecima njezina glasa.
Na njezino lice padne nekoliko kapi sumraka. Ugledao ju je tamo samu, na hotelskoj terasi, na mjestu napuštenom od svih, pa i od njega, za kojim su još žudjele samo šume. Sve će to progutati vatra. Prekriti vegetacija. Iz dubina će izrasti bagra i hrastovi.
– Lucijane! Pokažite se, čovječe, znam da ste tu! – poviče Mirta glasom u kojem se osjećala nelagoda.
Ušla je u hotel. U razvaljenu palaču koja više nije bila njegova. Uspinjala se u potkrovlje. Mogao je čuti kako joj koraci postaju oprezniji. Ali nije se vraćala. Nije bježala. Volio ju je zbog toga. Njezinu ludost. Njezinu hrabrost. Mogao bi plakati u čast te hrabrosti.
Izišao je iz podruma i krenuo za njom, bešumno, lako, kao da ne korača, nego ga nose nevidljivi otisci njezinih koraka.
Bila je u njegovoj sobi, nagnuta nad onom rupom u podu. Ponesen iznenadnim impulsom, stvorio se iza nje prije nego što se stigla okrenuti. Bilo je dovoljno da ispruži ruku i da ona nestane s vriskom.
Ali prevario se. Nije ona bila od materijala koji umije vrištati, jedini zvuk koji se čuo, osim već dosadnog šuma papira što su letjeli naokolo, bio je prasak trulih dasaka. Probivši oba donja kata, pala je u prizemlje, u dvoranu gdje se nekad nalazio hotelski restoran. Lucijan se polako spustio dolje. Sad je zaista plakao. Zaista bi mogao voljeti tu ženu. Provesti s njom život. Čitati joj po cijele dane, hodati za njom nekim lijepim vrtom i draškati joj uho nepresušnim umilnim potokom riječi. Sve dok joj ne dosadi i dok ga ne otjera od sebe.
Ležala je na hrpi razlomljenih cigala, šute i polomljenih dasaka iz kojih virili veliki zahrđali čavli. Bez svijesti, ali živa. Bilo je to pravo čudo, s obzirom na sve te cenere koji su vrebali kao iz polomljene fakirove postelje. Tek joj je jedan probio list na lijevoj nozi. Lucijan objema rukama uhvati dasku i iščupa joj ga van. Zatim je uze u naručje i iznese na terasu. Položio ju je na improvizirani ležaj na kojem se ponekad znao odmarati. Tu će imati šanse da preživi. Barem jednake onima da pogine. Tako je pravedno. Uostalom, sama je to htjela. Ući u knjigu, u brlog gladne zvijeri. Ali podcijenila je njezinu glad.
Spustio se do podruma i tamo potpalio hrpu kartonskih kutija i madraca koja se nalazila na samom početku. Podrum se prostirao gotovo ispod čitave zgrade i bio je ispunjen starom kramom koja će dati hrane vatri. Osim toga, bio je spojen s kotlovnicom, u kojoj se nalazilo nekoliko kanistara nafte, i kuhinjom, pa će se odatle vatra proširiti na cijeli hotel. I dati mu ono što mu treba. Veliki, lijepi požar.
Vratio se natrag na terasu, sjeo za stol i grozničavo navalio na novu, praznu bilježnicu. Pritom je potezao iz boce. Grlo mu je bilo užareno, unutra je huktalo kao i ta vatra koja je žderala utrobu hotela. Mirta je i dalje nepomično ležala, ne budeći se. Gledao je čas u nju, čas u bilježnicu koju nije prestajao ispunjavati i netko bi, kad bi ga samo vidio, mogao pomisliti da je to slikar koji skicira njezin portret. Portret usnule žene koja je možda pred vratima smrti. No od jednog je trenutka knjiga postala tako živa da je više nije mogao pisati sjedeći. Gonila ga je da juri, da se kreće, da se bori s rečenicama koje su pljuštale poput vatrene kiše.
Ubacio je stvari u ruksak i s bilježnicom u ruci odjurio u šumu, ostavljajući iza sebe goreću buktinju hotela.