Roki Raketa | Zoran Malkoč

54

Stigavši u kliniku, Lucijan je tražio od Pastuovića da mu prepusti apartman na nekoliko sati kako bi završio knjigu. Ovome je laknulo kad ga je vidio. Većina razloga zbog kojih je pristao na čitavu tu ludost otputovala je zajedno s Mirtom prekjučer u Zagreb. Nakon što je pobjegla od Ljubice, uletjela je u njegov ured i tražila da pozove kirurga koji će joj sanirati ranu na nozi. Pastuović je bio zaprepašten stanjem u kojem je bila – sva nekako crna i crvena, poderane odjeće i kože, izubijana, mokra i s tom rupom u nozi. Ali ni riječi o tome što joj se dogodilo. Nakon što je kirurg očistio i previo ranu, ona reče samo da su njezini poslovi tu završeni i da odlazi.

– Kako završeni? A što je s Lucijanom? I s knjigom?

– Ma briga me za tu budalu, pogriješila sam, nije on taj! Ali jedno ću ti reći, dobit će on što zaslužuje, u to budi siguran.

– A Mačka? Što ću ja s Mačkom!?

– Pa zar nisi psihijatar? Izliječi ga ako možeš. Ni on više nije moja briga. Adio, doktore!

Pastuović još nije došao sebi od tog šoka kad se u njegovu uredu pojavio Ljubica Kontejner. Poznavao ga je po čuvenju, i to, naravno, ne dobrom. Ali da mu se ovaj strašno prijeti, da na njega vadi nož i govori mu da će ga zaklati ako mu ne preda Mirtu, tako nešto nije očekivao. Jedva ga je uvjerio da ona nije tu.

Nakon toga su mu javili za požar. Naravno da požari ne bi trebali biti njegova briga i on je samo naložio sestri da nazove vatrogasce, ali se onda sjetio da je u tom hotelu boravio Lucijan, a i palo mu je na pamet da bi onakav Mirtin izgled baš mogao biti posljedica takva požara. Povrh svega, bio je tu i…

– A kako je Mačka? – upita Lucijan nakon što mu je sve to Pastuović ispričao u jednom dahu. Njegovo se lice izobliči.

– Slušaj, Lucijane, ne spominji ga, ja ću poludjeti! Jedno ti mogu reći, on više nije bolestan, barem ne u onom smislu. Ali je lud! Ludo naporan! U ured mi dolazi pedeset puta dnevno. Ovih dana spavam tu zbog svega ovoga što ste mi priredili, pa mi dolazi i noću! Kad ne dolazi, zove me na mobitel i non-stop priča o tebi! A kad to ne radi, obilazi pacijente, šara po kartonima i mijenja im terapiju. Slušaj, uzmi tih par sati, uzmi si cijeli dan, ali neka to bude posljednji dan. A ja ću mu reći da si skoro gotov. A onda se obojica čistite odavde! Nemoj mi ništa objašnjavati, ne zanima me što se dogodilo, jesi li ti zapalio hotel, Mirta ili onaj luđak Kontejner, hoću samo na miru voditi ovu kliniku! Je l’ to jasno?

Lucijan mu stavi ruku na rame.

– Smiri se, prijatelju. Upravo sam to i namjeravao. Uskoro će tvoje muke završiti.

Lucić je otišao u apartman, a Pastuović se zaputi do Mačkine sobe da mu kaže kako se Lucijan vratio i da će vjerojatno već danas moći napustiti kliniku.

– O, mogao sam ja to i jučer, moj doktore! I prekjučer! Ma onog istog dana kad je on pristao pisati! Vidiš što se zbiva kad on piše, gore hoteli, izgaraju šume! Zapalit će taj čitavu zemlju! Što je to njemu, kad ga i paklene psine slušaju. Sitnica!

– A ti, što ćeš ti sad? – upita Pastuović – Sad kad si zdrav.

– O, pa ja ću sad… SVE! Mogao bih mu, na primjer, biti agent. Menadžer! No, vidi, mislio sam, za početak, ostati ovdje i pomoći ti u vođenju ove ustanove. Imam dosta dobrih ideja. Osim toga, nekako mi se uz Luciusa ponovno javlja želja… za pisanjem! A nije ovo loše mjesto za pisanje, čak je prilično inspirativno. Ne, ne brini se, pokušat ću, možda, ali samo možda, onako više za sebe, pa ako nešto bude od toga – super. Mislim, ne očekivati ništa, ali tko zna, je li, Pastuše? Možda sam ja trebao proći čitavo ovo iskustvo da bih na kraju postao pisac. Na kraju krajeva, nema pisca bez iskustva, ali nekim piscima treba posebno iskustvo, inače se može dogoditi da njihov talent nikad ne dođe do izražaja. Možda se na kraju pokaže da i ja mogu pisati kao Lucius, pa i bolje.

– Mačka, hej, Mačka! – poviče Pastuović, kojemu je sve to postalo previše.

– Da? – reče ovaj blago.

– Ti nisi pisac! Ali si opsjednut Lucijanom. I nećeš ostati u klinici ni sat više nego što je potrebno!

– Naravno da neće! Nas dvojica upravo odlazimo – reče Lucijan, koji se pojavio na vratima sobe. Na ramenu je imao ruksak, a u ruci je čvrsto stezao debeo snop papira, svezan sa sve četiri strane špagom. Na prvom je listu krupnim slovima pisalo: Roki Raketa.

Mački je bilo kao da je ugledao boga.

– Završio si je, je li? Osjećam se sjajno, znam da si je završio!

Ajmo se spustit do grada i proslavit. Koliko dugo nismo pili zajedno, a? Dvije vječnosti, a za tebe bih život dao. Nedostajao si mi. Reci, ajde reci, jesam li ja tebi nedostajao?

– Eh, Maco! Pust i čemeran mi je život bio bez tebe. Ali sad je tomu kraj.

– Da! Tomu je kraj! Zahvaljujući tebi. Napisao si je, napisao si prokletu knjigu. Još uvijek ne mogu vjerovati, ja sad opet mogu otkrivati život. Idemo, idemo to proslavit. Hoćeš s nama, Pastuše?

– Vrlo rado, dečki, ali čeka me brdo posla. Drugi put.

– Pa zar je nećeš pogledat? Bar baci pogled – reče Lucijan pružajući mu rukopis. Ali Mačka ustukne unatrag kao vrag od križa.

– A ne! To ne! Ali pomoći ću ti da je objaviš. Još danas ću kontaktirat izdavača. Čitat ću kritike i uživat u njima. Izrezivat ću tvoje intervjue. Ali prokletu knjigu ne želim čitat! Previše mi je to bolno, razumiješ? Dovoljno mi je što sam dobio natrag svoj život. Ali baš svoj! Svoj! Jebote, Luciuse, u životu sam htio biti svašta, i kako sam to žarko želio! Samo, nisam to bio ja, nisam uopće! Ja sam ti ultimativni hedonist. I samo sam to trebao biti, bez krinki i pretvaranja, a baš sam to najmanje bio. Kakav je to hedonist koji se zlopati!? Htio sam krive stvari. Htio sam biti pisac više nego što je to ikad itko htio biti i uživao sam u tome više od ikog, a ispalo je, eto, da ja nisam pisac uopće. Zato sam morao platiti. Postao sam poslovni čovjek, uspješan i bogat, ali ne svojom voljom, nego zato što nisam imao izbora. Ta ja mrzim poslovnjake, gade mi se ti papci! A sad neću biti ništa, to jest jednostavno ću biti što jesam, nitko i ništa, ali nitko i ništa koji silno voli uživati. A što meni treba? Bocun vina, svježa riba, barka, sobica za prespavat i to je to. I dobro, tu i tamo koja ženska, a to sam uvijek znao naći. Ustvari, kad bolje razmislim, baš bi mi sad trebala jedna.

– Pa što onda čekamo? Je l’ pacijent treba što potpisat? – upita Lucijan Pastuovića.

– Sve je riješeno. Pričekajte trenutak, sredit ću vam prijevoz do grada.

Uskoro su se s nekim pogrebnikom, koji je došao po tijelo preminulog pacijenta, vozili prema gradu. Unatoč takvu prijevozu, Mačkino raspoloženje raslo je iz trena u tren. Pričao je o tome kako, iako nije pisac, ima opaku maštu i da je sposoban uživjeti se u bilo koje stanje do maksimuma. Možda bi trebao biti glumac?

– Možda! Hej, pa nije li ono tvoja bivša kuća? – reče odjednom Lucijan.

– Vidi, stvarno! Topaloviću, stani! Slušaj, Luciuse, imaš što protiv da malo bacimo pogled?

Pogrebnik ih je iskrcao na cesti i njih dvojica uđu u dvorište. Mačka, koji je na tom mjestu očekivao velebnu pivovaru, s čuđenjem je gledao oronulu babinu kućicu. I Rokijev orah je još uvijek tu. Čini se da Loebe nije daleko odmaknuo sa svojim planovima. Ali nekih je promjena bilo. U dnu dvorišta bila je sklepana oveća baraka, a pod krošnjom oraha nalazilo se nekoliko drvenih stolova i klupa. Za njima je sjedilo pet-šest spodoba, ni živih ni mrtvih. Jedan od njih podigne glavu, odmjeri ih obojicu prezrivo, pa reče:

– Ćukci!

A onda se vrati onome što su svi radili, odnosno onome što nisu radili, kljucanju i preživanju u hladovini. Bilo ih je zapravo lijepo gledati, zavaljene tako poput lavova i nilskih konja, Mačka je to sebi morao priznati, ali ga je kopkalo ono što je onaj rekao.

– Misliš da je on to nama rekao? Da smo ćukci? – upita Mačka dok su sjedali za slobodni stol.

– Baš nama – odgovori Lucijan nasmijavši se.

– I tebi je to smiješno?

– Smiješno. Ali je i tužno.

– Mene zanima što oni rade u dvorištu moje babe! – naljuti se odjednom Mačka.

– Ti si dvorište svoje babe prodao.

– Da, istina… – reče Mačka zamišljeno – Stvarno, gdje je taj Loebe? Hej ti, da ti! Gdje je Loebe?

Dugo je trebalo da ovaj digne glavu. A kad je to učinio, procijedi:

– Ćukci!

Mački je to bilo previše. U dva koraka se nađe pokraj njega, ščepa ga za dugu kosu i povuče mu glavu natrag. I ponovi pitanje. Ali ovaj reče da tu nema nikakvog Loebea.

– Kako nema!? Paul, Paul Loebe, on je valjda gazda! U njegovu ste dvorištu.

– Misli na Pavu. Pava je tamo – reče drugi pokazujući palcem iza sebe, u smjeru barake, iz koje je baš izlazio dugokosi muškarac koji je nosio veliki drveni pladanj i na njemu mnoštvo vrčeva. Njegova pojava izazove neobičnu vrevu i aktivnost među društvom. Jedan po jedan su ustajali i odlazili mu ususret te ga lišavali tereta vrčeva što ih je nosio. Bili su to fini keramički vrčevi s poklopcem, kojima su oni počeli škljocati, igrajući se poput djece.

– Pava, care! – vikali su i pili.

– A za vas nema. Ćukci! – reče onaj prvi, okrenuvši se prema njima.

– E sad mi ga je dosta! – reče Mačka i ponovno ustane. Ali pred njim se stvori dugokosi Pava.

– A jeste vi i vaš prijatelj za vrč piva? – upita – Ma… Ma jeste to vi, Mačka?!

Mačka zastane iznenađeno. Jedva je u tom zapuštenom i zaraslom muškarcu prepoznao onog uglađenog i finog Paula Loebea.

– Pa to ste vi, Loebe! Kvragu, pa naravno da smo za pivo! Sjednite s nama, popit ćemo. Baš vas i tražim.

Loebe sjedne s njima za stol. Netko iz društva mu dovikne da ne sjedi s ćukcima jer će ga ugristi, ali se Loebe i Lucić nasmiju, a Mačka ovaj put samo odmahne rukom. Potom se zagleda u Loebea, u njegove kratke hlače svijetle boje s bezbroj mrlja, u njegovu bradu i kosu izraslu do guzice, i nije mogao da ne upita:

– Pa prijatelju Loebe, dobro, što se dogodilo?

A Loebe, kojega je Lucić neprekidno motrio sa zanimanjem i nekim tužno-radosnim pogledom u kojemu je bilo i nešto zavisti zato što dugo, možda i nikad, nije vidio tako veselog čovjeka, veselog samog sa sobom i u sebi, podigne vrč i reče:

– Prijatelju Mačka! Dogodilo se ovo! Dižite vrč!

Tri vrča se sudare u kristalnom Sunčevom popodnevu, proizvodeći zvuk koji se Lucijanu učini najljepšim oblikom radosti što ga je ikad čuo. Nakon toga se čulo samo klokotanje tekućine koja se slijevala u grlo. Sva su trojica iskapili vrčeve do dna.

– Uh!

– Ah!

– Jebate, prijatelju Loebe – reče Mačka kad je došao do daha – pa ovo je božanski napitak!

– Je l’ de? – reče Loebe.

– Pa da, je li Luciuse?

– Bolje nisam pio. Mogli bi i ponovit.

Loebe ode u baraku po novi pladanj, a Mačka počne nekako čudno namigivati Lucijanu. Kad se ovaj vratio, ponovi se scena od maloprije. Najprije društvo oslobodi Loebea njegova tereta, a on s preostalim vrčevima dođe za njihov stol. I oni ponove svoju radnju. Dok je pio Leobeov eliksir, u Mačkin se život vraćala ljepota i neko vrijeme od njega nisi mogao čuti riječ, samo se smješkao i ispuštao zvuk nalik predenju. Zatim se duboko zamisli, lupi vrčem o stol i reče:

– Ovo se dogodilo, kažeš? Pa što onda nema pivovare? Što još uvijek radi tu ova straćara moje babe? Šta čekaš, šta ne pokoriš svijet?

Loebe otpije dugi gutljaj, škljocne onim poklopcem, na što oni sa susjednih stolova također počnu škljocati i smijati se. Bila je to neka njihova igra koju Mačka baš nije razumio.

– A ništa, propalo. Banka mi na kraju nije dala kredit. A i bolje je ovako. Točim pivo dobrim ljudima, uživamo u njemu i veselimo se. Nema ekscesa, nema problema, samo mir, spokoj i pijuckanje. Radost, prijatelju Mačka. Kad sam mamuran, što je rijetko, odem tamo do potoka, stanem pod slap i osvježim se. Lijepo je ovdje. S vremenom ću nešto uštedjeti, pa ću renovirati ovu staru kuću i pretvoriti je u pravu pivnicu. Možda ćemo imat i kuhinju, znaš, ono što ide uz ovaj naš napitak. Grah, kobasice, čvarci…

Mački se ote sarkastičan smijeh, koji iznenadi i njega samog, pa pomiluje Loebea po ruci.

– Oprosti, prijatelju Loebe! Ali čvarci! Ko će ti ovdje plaćati čvarke? Ovdje svi prave čvarke!

– A ne brinem se ja. Dolazit će ljudi. A tu je i AK-69. Vidjet ćeš, baš danas…

– A-ha-ha! Vidi ti Holandeza kako je nabrijan! On bi goste kalašnjikovom animiro! Samo, nije AK-69 nego AK-47.

– Ne, ne, AK-69. To ti je…

– AK-47, prijatelju Loebe! Vjeruj, to mi je neko vrijeme bila najbolja prijateljica, ha. Dok je nisam prevario sa snajperom, ha-ha- ha!

– A – reče Loebe – ti misliš na pušku, a ja ne mislim na pušku! Iako i ova gađa, u srce, u oko, u dušu. AK-69, to ti je slikarska grupa, njih dvoje, genijalno nešto. Oni žive ovdje, u kući, sa mnom. Imaju atelje i sve. I baš danas, ko što sam htio reći, izvest će tu za nas malu predstavu sa slikanjem i ljubljenjem. Kažem ti, bit će baš lijepo, privući će ljude. Peći ćemo meso, pit ćemo pivo, lijepo, baš lijepo.

Mačka ga je gledao pijući lakomo, uvjeren da u životu nije sreo veću budalu.

– Ali snovi, prijatelju Loebe! Gdje su nestali snovi? Pa zar nisi htio proizvest najbolje pivo na svijetu? Zar nisi rekao da ćeš to učinit ovdje, baš ovdje? A ti meni pričaš o pivnici, o maloj predstavi sa slikanjem i ljubljenjem! Oprosti, ali to su gluposti, prijatelju Loebe!

Loebe ga pogleda s nekim blagim čuđenjem.

– Ali prijatelju Mačka! Ja jesam proizveo najbolje pivo na svijetu. To je bio moj san.

– Ma o čemu ti to, Loebe? – uzvikne Mačka, kojeg je ovaj odgovor izbezumio, a pogled mu postane ljutit, čak zloban – Jesi ti budala, ajde reci mi, jesi ti budala? Ne moraš odgovoriti, naravno da si budala! Napravio si jebeni eliksir, to ti jedino priznajem, ali dok ga ne bude pio cijeli svijet, to nije najbolje nego najgore pivo na svijetu! Jesi me razumio? Odbila te banka, kažeš? To su isto budale. Ja ću ti dati pare. Imam brdo para i ja ću ti dat pare. Postat ćemo ortaci. Idemo fifti-fifti! Evo ruke!

Gledajući Mačku, koji mu se činio sasvim drukčiji, kao da je u njega ušao demon, Loebe se nesvjesno odmicao od njega, ali je i dalje sjedio na klupi. Uzeo je vrč, podigao poklopac i prinio ga usnama. U tom trenu Mačka ščepa njegovu ruku, koju ovaj nikako nije pružao, i počne je divlje trgati.

– Evo, rukovali smo se. Dogovoreno! Fifti-fifti!

– Ali…

– Što „ali”?! – vrisne Mačka.

– Ja to ne želim – izusti Loebe jedva čujno – Sretan sam ovako.

Mačka ščepa Loebea za podlakticu, zabivši mu prste u meso.

– Ti ne znaš što želiš, Holandez! Ja ću ti to reći. Pa nisam ti dao svoju djedovinu da mi od nje napraviš birtiju! Ne, prijatelju Loebe, tvoju karijeru ja preuzimam u svoje ruke. Tvoj zanat i moje znanje i moj dar za poslove, pa da vidiš! He! – reče, a zatim mu se još više približi i nastavi mu govoriti na uho. Lucić ništa od tog nije mogao čuti, ali je po Loebeovim očima, u kojima više nije bilo ni traga od onog njegova veselja, u kojima se sad ogledao čisti strah, shvatio da to mora biti nešto strašno. Zato se nagnuo preko stola i čvrsto stegnuo ruku koju je Mačka zabio u Loebeovu nadlakticu.

– Prokleta budalo, ne kvari nam ovaj dan. Pusti čovjeka.

Mačka neko vrijeme nije popuštao stisak, ali se onda nasmije kao luđak i pusti Loebea. Okrene se prema Lucijanu, stisne njegovu ruku kao znak da je sve u redu i nekoliko puta mu nervozno namigne.

– Ma zaboravi, prijatelju Loebe! Nego, donesi nam još tog napitka. Moj prijatelj je danas završio knjigu, pa smo zato uzbuđeni. Je li tako, Luciuse?

– Tako je. Ispričavamo se, gospodine Loebe. Imali smo nekoliko zaista stresnih dana.

Kad su se kasnije kucnuli vrčevima, Lucić više nije čuo onaj zvuk kao prije. I premda se Mačka smješkao, neprekidno se šalio i govorio bedastoće, nije ga mogao zavarati. Nije to više bio onaj isti čovjek od prije sat vremena. Zvijer je ponovno došla po njega. Ali ovaj put napada podmuklije. Napada iznutra.