Roki Raketa | Zoran Malkoč

41

Mačka je uskoro ponovno otišao u birtiju u kojoj je doživio odrješenje od strašne obveze prema Rokiju Raketi. Tog je dana, naime, osjetio kako mirnoća i lakoća što mu je podarena one večeri nestaje; počeli su ga obuzimati nemir i grizodušje, osobito kad bi u blizini ugledao kakva psa. Osim što je za to bila kriva njegova snažna mašta, nije on očito bio dovoljno beskrupulozan da sve samo tako zaboravi. Bila mu je potrebna pomoć. On se odmah sjeti neobičnog barmena Srećkovića. Pola mu je života prošlo u razgovoru s barmenima, ali morao je priznati sebi da takvog još nije sreo. One je večeri taj izrekao par jednostavnih rečenica s takvim uvjerenjem i sugestivnošću da su zvučale jedino ispravnima i logičnima. Ponavljao ih je sebi od riječi do riječi, ali sad mu nisu zvučale dovoljno uvjerljivo. Morao ih je ponovno čuti od njega. I ne samo to, prvi put u životu poželio je biti potpuno iskren, želio je tom nepoznatom momku ispričati cijelu svoju životnu priču, od početka do kraja, suočiti ga s pravom istinom o Rokiju pa ga onda pitati što o njoj misli.

Domagoja Srećkovića, međutim, tog dana nije našao. Dok se premišljao bi li ga trebao potražiti u obližnjoj crkvi, jer mu je rečeno da se vjerojatno ondje nalazi, Mačku privuče razgovor što ga je vodio par za šankom koji je odmah nakon njega ušao u birtiju. Još ih je tad primijetio i procijenio da nisu ljubavnici; mlada žena bila je prilično atraktivna, ali ju je Mačka odmah svrstao u razred hladnih poslovnih kučaka koje zanima samo karijera. Govorila je naizmjence hrvatski i engleski s muškarcem blijeda lica i kovrčave crvene kose, u ranim tridesetima, strancem koji se uporno trudio govoriti hrvatski i činio je to katastrofalno, radeći čudesa s padežima, ali neprekidno zahtijevajući od svoje sugovornice da ga ispravlja. Upravo je on nekoliko puta spomenuo ime Mačkina sela. Inače bi na sam zvuk tog imena pobjegao glavom bez obzira, ali kako ovi sigurno nisu bili otamo, on im se još više približi, naruči kavu i počne pažljivo prisluškivati. Osmijeh mu se širio licem kao pomrčina malenim planetom. Momak u skupom odijelu imao je problem koji zahtijeva hitno rješenje.

– Vi ćete mi oprostiti što se miješam. Ali čini se da sam baš ja onaj koga trebate – reče Mačka, uguravši između njih svoj impozantni torzo. Mladi muškarac ga iznenađeno pogleda, za razliku od žene, koja ga odmjeri nevjerojatno hladnim pogledom, iz kojeg Mačka nije mogao iščitati apsolutno ništa i pred kojim se počeo pitati postoji li uopće. Istog trena je požalio zbog ovakvog uleta, ali sad nije bilo povlačenja.

– Pa sjednite onda, uzmite onu stolicu – reče žena, a Mačka spremno posluša, sretan što se može izvući iz te situacije. No, kad je sjeo, našao se u još gorem položaju. Stolica na koju je ona pokazala bila je niža od njihovih, pa ih je sad gledao iz ponižavajuće nizine.

– I, recite onda, na koji biste to način vi nama mogli trebati? – upita ledena kučka, spustivši na njega svoj nepronični pogled. Naglo ustavši, Mačka šutne stolicu, dođe mu da najljepšim od svojih gipkih hodova veličanstveno odšeta otamo i prepusti ih njihovoj muci, ali se ipak svlada i najslađim riječima objasni zbog čega im je baš on potreban.

Već sutradan su Mačka i Nizozemac Paul Loebe otišli do Mačkina sela. Vozila ih je Mirta, kako se zvala Loebeova lijepa i ledena suradnica, koja je i dalje ignorirala Mačku, i to do te mjere da je ovaj osjećao neodoljivu želju da je išamara kako bi postala svjesna njega i njegove raskoši. Ta se njegova želja mogla opipati, ali Nizozemac je nije primjećivao. On je mislio samo na jedno. Savršeno je znao kamo idu, znao je koji komad zemljišta trebaju pogledati, ali to ipak nije rekao Mački. Bio je on direktor sladare u obližnjem gradu, čiji je vlasnik bila neka belgijska korporacija, no sebe je oduvijek zamišljao kao genijalnog i sudbinskog pivara i zapravo je, otkako je stigao, tražio odgovarajuće zemljište na kojem će podići pivovaru za svoj račun. Dok je Mačka piljio u Mirtin mirisni potiljak i lovio njezin pogled u retrovizoru, Loebe je strastveno pričao o tome kako je u gradu nekad postojala poznata pivovara čije su pivo obožavali i stanari Buckinghamske palače. Jedan od razloga za to je tamošnja voda, o kojoj kruže brojne legende. Premda nevoljko i zlovoljno, i Mačka se sjetio priča o toj pivovari, čiji su se bunari nalazili na mjestu današnjeg stadiona i koje su, navodno, partizani zatrpali tijelima neprijatelja novog režima. Loebe je beskrajne sate proveo na tom stadionu, snatreći, ali ga je potraga za vodom odvela dalje, na obronke planine iz koje ta čudesna voda izvire. Za razliku od mjesta na kojem se nalazila stara pivovara, gdje su sad bili stadion i škola, tu je bilo mnogo zemljišta koje se, tako se barem činilo, moglo jeftino kupiti. No problem je bio u tome što su to sve bili manji komadi, i svaki je imao drugog vlasnika. Ipak, započelo je dobro, Mirta je pronašla nekog pijanca, od kojeg je Loebe kupio veći komad čiji je sjeverni dio dopirao do samog vrha brda. No tu je i stalo. Komad što ga je kupio bio je poput otoka jer nije bilo prilaza cesti. Sljedećih je mjeseci bezuspješno pokušavao kupiti neko od okolnih zemljišta, nudeći dvostruko više od realne cijene, ali njihovi su ih vlasnici radije prodavali lokalnom moćniku, koji se za njih počeo zanimati upravo zbog Loebea. Loebe bi se svaki dan nakon posla dovezao do kamenog mosta u selu i otamo čeznutljivo gledao u svoj posjed, do kojeg više nije ni mogao jer je novi vlasnik okolnih zemljišta svud naokolo postavio ogradu. Bio je stranac u čudnoj zemlji, kojoj je želio pripadati, ali čiji mentalitet nije razumio. Osjećao se malen, izopćen. I nije mu to bilo prvi put. Jer koliko god ga lokalni gazda smatrao idealnom žrtvom iz koje će moći izmusti dosta novca, Loebe je bio daleko od toga. Zbog sna o pivovari ušao je u golem kredit koji mu je uzimao cijelu plaću, vrijeme je prolazilo, a stvar se nije micala s mjesta, prije bi se reklo da je nazadovala. Ponovno se osjećao kao Ludi Loebe, kako su ga zvali vršnjaci u amsterdamskom kvartu u kojem je odrastao. Sve je u tom kvartu bilo u znaku piva i pivovare u kojoj je kruh zarađivala većina njegovih stanovnika. Loebeov otac je u svojim mlađim godinama bio talentiran pivarski majstor koji je puno obećavao, ali ga je nešto labilno i krhko u njegovoj naravi gonilo da više uživa u ispijanju piva nego u njegovoj proizvodnji; od velike nade postao je pijanac i propalica bez posla a da nije ni shvatio što mu se događa. Malog Loebea vršnjaci su okrutno zadirkivali zbog toga, a on im je ozbiljno i pomalo svisoka objašnjavao da je njegov otac sam dao otkaz i to zato što je njegova obitelj vlasnik još veće pivovare nego što je ova njihova. Zbog toga su ga i prozvali Ludi Loebe, rugajući mu se i ismijavajući ga čitavo djetinjstvo. Prekriživši dječje igre, on se prestao družiti s njima, tješeći se time da ima nešto što nitko od njih nema. A to su bile priče što ih je slušao kod kuće. Izvor tih priča bila je njegova baba, koja je, doduše, bila nijema, šutljiva i opaka žena, ali samo od jutra do podneva; od podneva bi postajala čudesnom pripovjedačicom njihove obiteljske tajne; kasnije će Loebe shvatiti da je ta podnevna promjena raspoloženja dolazila od treće ili četvrte boce piva koje bi popila, ali ni to ga nije spriječilo da se toga sjeća kao najljepšeg dijela svog djetinjstva. Sve bi počinjalo babinim plačem, točnim poput signala točnog vremena, što je bio kao neki poziv njemu i njegovu ocu, koji je dotad doručkovao pivo u svom sobičku, da sjednu na ofucane fotelje oko njezina naslonjača i počnu je tješiti. A ona bi rekla:

– Ovo vam jučer nisam ispričala, nisam imala snage…

Junak tih uvijek istih priča, koje je baba svakodnevno obogaćivala novim detaljima, bio je Loebeov djed, njezin ljubavnik kojemu sudbina nije dopustila da joj postane mužem, lijepi i bogati nasljednik velebnog pivarskog carstva u nekoj dalekoj zemlji. Alina Loebe ga je upoznala kao mlada glumica kad je on, u samo predvečerje 2. svjetskog rata, došao pogledati Lamerovu bajkovitu predstavu o djevojci pretvorenoj u žalosnu vrbu zbog tuge za zaručnikom za kojeg je mislila da je mrtav. Došao je u društvu ekscentrične Engleskinje, s kojom je putovao po Europi, ali nije s njom otišao; Engleskinja je te večeri u suzama napustila varijete i sama nastavila put za Pariz. Jedan pogled na čarobnu Alinu bio je dovoljan da balkanski pivar i ne primijeti njezin odlazak. Bio je to onaj trenutak u komadu kad se stablo, nakon što ga je mladić u očaju obgrlio, pretvara u prekrasnu djevojku. Mlada i raskošna Alina, koja je, uostalom, bila jeziva glumica, nije imala ni riječ teksta, ali je zato njezino golo tijelo zablistalo u punoj raskoši. Mnogi su te večeri htjeli do njezine garderobe, ali to je uspjelo samo mladom pivaru s Balkana, koji nije štedio novac da to ostvari. Na veliku Alininu radost. Jer, on ne samo da je znao probuditi svu njezinu ženskost, nego će joj sljedećih mjeseci pokazati kakva je raskošna i sretna budućnost očekuje s njim. Bio je presretan kad je saznao da je trudna i, ostavivši joj znatnu sumu novca, otputovao je kući srediti stvari u vezi s vjenčanjem. Nekoliko mjeseci nije bilo nikakvih vijesti od njega, a onda se, uoči poroda, pred neuglednom i tijesnom kućom Loebeovih zaustavio kamion pun piva. Na tisuće elegantnih, duguljastih boca s egzotičnim etiketama i natpisima na nerazumljivom jeziku. Što je balkanski plejboj htio poručiti tim čudnim poklonom, ostat će tajna. Nakon toga od njega se više nije čulo ni glasa. Ali poklon će se čuvati godinama, zauzimajući najveći dio tavanskog prostora, sve dok Alina, na petogodišnjicu susreta, nije odlučila otvoriti prvu bocu. Pijući ga, razmišljala je o tome zašto se više nikad nije javio. Domislit će se svačemu. Da ga je spriječio rat, da je u njemu poginuo. Kasnije je čula da su u njegovoj zemlji zavladali komunisti, pa će za sve kriviti njih. Mrzit će ih iz dna duše.

Babine će priče usmjeriti Loebeovu budućnost. Dat će mu san o tome da postane vrhunski pivar, odvest će ga na fakultet, dovesti do magisterija. Doduše, na početku srednje škole on će odlučiti da prestane vjerovati u njih, potisnut će ih duboko u sebe. Kasnije će, kao student, prilikom besciljnog tumaranja internetom, slučajno naići na podatke koji će mu potvrditi da babina obiteljska mitologija ipak ima uporište u stvarnosti. Duh babinih priča oživjet će i otad će, premda izmijenjen i osnažen znanjima što ih je stekao, potpuno zavladati njegovim životom. Utvrdit će, doduše, da od daleke obiteljske ostavštine nema ničega, pivovara je odavno nestala, ali je nisu oteli komunisti, nego je propala još prije 2. svjetskog rata, i to ponajviše zahvaljujući njegovu djedu, koji je i tvornicu i recepture rasprodao da bi mogao nastaviti sa svojim raskalašenim životom. Umjesto da ga zauvijek ohlade od te priče, nova saznanja Loebea su samo osnažila u njegovim planovima. Jedini razlog zbog kojeg je prihvatio posao u belgijskoj kompaniji bio je taj što je ona imala sladaru u tom dalekom gradu gdje je njegov djed nekoć posjedovao pivovaru. Odbivši ponuđeno mjesto u sjedištu kompanije, perspektivnije i bolje plaćeno, on se zaputio u Hrvatsku. Ispravljati pogreške djedova. Živjeti svoj san.

San koji se gotovo bio prekinuo i kojemu je Mačka omogućio nastavak. Mačkino je zemljište zapravo bilo bolje od svih onih koja su Loebeu bila nedostupna i s onim, otprije kupljenim komadom, činilo je prirodnu i savršenu cjelinu. Ne želeći ništa riskirati, Loebe mu je ponudio fantastičnu svotu, koja je Mačku iznenadila s obzirom na cijene nekretnina u tom kraju, ali on ju je, vođen svojim novim čulom za poslove, još uspio povisiti. Tad se zapravo već igrao. Nije mu bilo do novca i, da je Loebe bio iskren s njim, možda bi ga dobio i besplatno, tj. za puko Mačkino zadovoljstvo da napakosti nekom od bivših sumještana.

Za ručkom, kojim su obilježili uspješno sklopljen posao, Loebe ga upita želi li što uzeti iz stare babine kuće jer će ona uskoro biti srušena. Mačka nije patio od sentimentalnosti i sve do tog pitanja nije imao želje da ikada više onamo vrati. Dapače, dok je ranije tog popodneva Loebe razgledavao teren, on se jedva odvažio ući u dvorište. No sad je, nakon nekoliko čaša vina i oraspoložen činjenicom da je napravio dobar posao, pomislio da je krajnje vrijeme da okonča tu priču kao muškarac, riješi to s Rokijem jednom zauvijek. Osim toga, na njegovo iznenađenje, Mirta se ponudila da ga odveze. Mačka nikako nije htio propustiti priliku da joj objasni neke stvari.

– Prijatelju, Loebe, vraćam se brzo! Gazda, dođi kod ja! – vikne on vlasniku restorana, mršavom i skliskom muškarcu velikih klempavih ušiju, koji se stvori kraj njih neobično žustro – Bocu najboljeg vina za mog prijatelja! I pripazi da mu ne bude dosadno dok nas nema.

Kad su stigli gore, Mirta izrazi želju da razgleda kuću iznutra. To donekle Mački poremeti planove jer je on namjeravao obaviti samo konačni rastanak s Rokijem, pa je u tu svrhu pripremio pravi mali govor. No nije ju odbio, naravno. Uostalom, pokazat će se to sasvim dobrom odlukom. Mirtu je mala babina kućica potpuno raznježila. Očito je u njoj vidjela nešto što Mačka nije mogao vidjeti.

– Da je moja – reče Mirta – preselila bih je kompletno na drugo mjesto, ciglu po ciglu, gredu po gredu, i sve te divne stvari koje su u njoj. A vi? Što ste vi mislili ponijeti?

A Mačka, koji zapravo nije namjeravao ponijeti ništa, bez oklijevanja odabere lijepu starinsku škrinju, u kojoj su bili stolnjaci, tabletići i posteljina, u nju ubaci još ono malo fotografija što ih je baba imala i to je bilo sve. Nije imao pojma što će s tim, učinio je to zato što je mislio da će se to dojmiti Mirte.

– Kad bih morala birati, i ja bih isto odabrala. Hajde, pomoći ću vam da to odnesete.

Nakon što su škrinju smjestili u prtljažnik, Mačka reče da još nešto mora obaviti. Dodatno oraspoložen promjenom njezina ponašanja prema njemu, zaputi se do oraha obaviti svoju tešku dužnost.

Mirta ga je promatrala iz auta. Gipkim, živahnim hodom došao je do oraha. Tamo je odmah počeo govoriti, brzo, strastveno, na svoj način iskreno. Zagrlio je stablo i poljubio ga.

Osjetio je mir. Činilo se da mu je Roki oprostio. Da je razumio. Ali ostao je još tren, sklopljenih očiju, kao da želi osluhnuti glas iz dubine, kao da se želi uvjeriti da je novi pakt između njih nepobitan i vječan.

Tad začuje glas.

– Gledaj, Mačka, gledaj i drhti! Po tebe su došli! Po tebe!

Uz neugodni drhtaj, Mačka otvori oči. Ali bio je to samo njegov susjed, kipar. Visio je s prozora i zlobno se cerio.

– Po tebe su došli! Po tebe! Ha-ha-ha! Kažnjavatelji! Kažnjavatelji!

Mačka pogleda gore na brdo i ugleda prizor kojemu se prije nekog vremena smijao. Sad ga je prestravio. Tamo je, usred krvava Sunčevog zalaska, još uvijek stajala kipareva kompozicija. Ali sad je golemi svemirac, koji je upirao rukom ravno u njega, oko sebe okupio čitavu vojsku beštija, četrdeset-pedeset divljih psina od krvi i mesa, čiji su uzdignuti repovi vibrirali u crvenkastome zraku poput zastava paklene vojske.

Mačka se sjuri do auta i uleti unutra potpuno izbezumljen.

– Baš ste vezani za ono stablo, a, Mačka? – reče Mirta pomalo ironično. Spuštene glave, Mačka nije odgovarao. Kad je napokon podigao prema njoj svoje lijepe zelene oči, izgledao je toliko ranjivo i isprepadano da joj se takav namah smilio. Ona ga privuče sebi i poljubi.