Roki Raketa | Zoran Malkoč
9
Lucijan je dobio razglednicu iz Londona, s fotografijom poznatog londonskog kazališta. A na poleđini je stajalo, pisano nervoznim Mačkinim rukopisom:
Helou, neuspješni pišče koji se opijaš vlastitom nesrećom! Sjedim ovdje u pubu u kojem su pili Joyce, Elliot i Ezra Pound, po 33. put počinje padati kiša, ali meni to, za divno čudo, uopće ne smeta. Bit će da je to zato što sam pretrpan poslom. Moram završit neke preinake u drami za Royal Shakespeare Theatre i prilagodit je ovdašnjoj publici, i to vrlo brzo jer već sutra postavljaju panoe s pogodi čijim imenom. Baj-baj od uspješnog pisca!
Londonski projekt, koji se, naravno, nije radio u kazalištu što ga je Mačka spominjao, nego u nekom malom privatnom teatru na West Endu čiji je vlasnik bio ljubavnik Mačkine ljubavnice koja je obožavala da je Mačka povremeno izgrize do krvi, ipak je završio neslavno. Nakon nekoliko proba redatelj se posvadio s Mačkom, koji engleski uopće nije govorio, ali je svejedno želio sudjelovati u radu i stalno mu se miješao u posao vičući: „Aj em d jebeni fakin pisac! Aj em d autor! D autor!” Vratio se iz Londona prilično osiromašen, ali s dovoljno novca da još neko vrijeme živi u Zagrebu, gdje je najprije namjeravao provjeriti gdje je zapelo sa zbirkom od šest priča što ju je poslao jednom izdavaču, a onda postaviti nesuđenu londonsku dramu u nekom od zagrebačkih kazališta. Osjećao se sjajno, još bolje nego prije Londona, a njegova je arogancija narasla do neba. Imao je jedinstvenu i čudesnu sposobnost da na poraze gleda kao na pobjede i činjenica da je u nekom malom londonskom kazalištu nekoliko dana sjedio, skakao i derao se na glumce tumačeći im kako da interpretiraju njegov tekst, izgovarajući ono svoje fakin i anbilivbl na beskrajno različit broj načina bila je jedino što je pamtio, sve ostalo je zaboravio, pa i to da je redatelj na kraju demonstrativno poderao tekst na komadiće vičući „Rubbish, rubbish, rubbish!”, da bi nakon toga i pobjegao iz kazališta. I s tim je svojim pamćenjem Mačka osvanuo u kulturnoj prijestolnici Hrvata ponašajući se kao da je zvijezda s Broadwaya. Odjeven u talijanske dizajnerske čizmice, crvene hlače i crni kožnati sako koji se sjao kao tisuću sunaca, s dugom kosom i bradom i prezrivim pogledom genija, on je krstario kazališnim birtijama i foajeima iščekujući navalu redatelja koji će se pred njim potući do krvi da uopće dobiju njegov tekst. To se, na njegovo čudo, ni nakon mjesec dana nije dogodilo. Ni to ga nije zabrinulo, previše je uživao u tome da se pokazuje i bude pisac pred drugima, naročito pred ženama. Premda Mačka nikad nije bio bez žena, nikad prije nije mu se događalo da one izgovaraju bedaste, ali nadasve ugodne rečenice poput ovih:
– Mačka, hej Mačka, ma jesi ti siguran da si pisac?
– AHHGRRR!!! Ja sam jebeni fakin genij, bejbe, ja sam jebeni bog pisanja i nema drugih bogova osim mene!
– Ali ja nikad nisam srela tako zgodnog i tako dobro građenog pisca, zato te to pitam, Mačka, macane…
No uskoro mu je dosadila ženska publika. Sa ženama je lako, jebiga. Barem da tako lako može obraditi i nekog drugog. Onog prokletog urednika, na primjer. Dobro, ne baš tog. Nakon što mu se neki dan popišao na stol, na sve one rukopise na kojima radi i na sve one knjige što ih je ove godine objavio, to bi zaista bilo teško očekivati. Ali kako da mu se ne popiša, čovječe, kako da mu se ne popiša na tu gomilu sranja nakon što mu je rekao:
– Slušajte, gospodine Mačić…
– Kristijan. Ili, još bolje, Mačka! Divlja mačka, jebeni fakin spisateljski tigar!
– No dobro, gospodine Mačak…
– Mačka! Samo Mačka! Kad onda izlazi moja knjiga?! To me jedino zanima jer imam gomilu poslova i obveza. Nekidan sam došao iz Londona, gdje sam imao probe u Royal Shakespeare Theatreu, ovih sam dana završio pregovore o postavljanju drame tu u našemu malome mistu, sad moram natrag u London i još me samo ti zadržavaš ovdje!
– O, pa što se toga tiče, možete vi odmah u London.
– Znači, riješeno?
– Riješeno.
– Kad izlazi onda?
Urednik ga pogleda s neizrecivim čuđenjem. Zatim vrisne:
– Nikada! Nikada! Jeste me razumjeli, Mačka? Nikada! To je, doduše, nevelika, ali najsmrdljivija gomila smeća koju sam ikad vidio! A sad, molim vas, dajte odmijaučite, moram se baviti ozbiljnim poslom.
– Ozbiljnim poslom, a!? Misliš na ovo, a? Misliš na ovo? E, pa ja ću ti uštedjeti trud! – reče Mačka raskopčavajući hlače.
I onda se popišao.
Prepričavao je taj događaj društvu uspješnih pisaca, pripovijedajući tako živopisno i duhovito da su se ovi polijevali pićem i tresli od smijeha. Nije se smijao samo jedan od njih, iako mu se priča baš svidjela i divio se stilu Mačkina pripovijedanja, ali taj se i ne bi mogao zvati uspješnim. Napisao je tridesetak knjiga, ali nitko mu ništa nije objavio. Mačka u jednom trenutku ulovi njegov vječno tužni pogled i reče:
– E moj nevidljivi čovječe, ne tuguj! Vidiš da se to i nama uspješnima događa!
To navede uspješne pisce na još jednu salvu smijeha, u čemu je prednjačio Mačka svojim grohotom. No kad je te noći napustio društvo, nije mu bilo do smijeha i spopadne ga čamotinja. Bio je prazan, prazan kao birtija ponedjeljkom navečer u onoj rupi iz koje je pobjegao. Uhvatio ga je paničan strah da više nikad ništa neće napisati. A jednaka je praznina vladala u njegovu novčaniku. Jedva će se naći za sutrašnji ručak.
