Roki Raketa | Zoran Malkoč

5

Mačka je osvanuo u gradu. Baš se bio vratio s mora, preplanuo, pun ideja, zdrav, blistav. Neprekidno je pričao o tome kako je napisao sjajne priče, da završava roman i da će, kako stvari stoje, Lucijan morati njemu prepustiti prozni obračun sa svijetom. Neka mu ostane poezija, njega to ionako ne zanima. On se sad druži s uspješnim piscima, reče, pa istrese nekoliko imena za koje Lucijan primijeti da mu ništa ne govore, što Mačku nije iznenadilo, ta Lucić je sad izvan svih zbivanja, a ima, he, i drugih problema o kojima je bolje ne govoriti. Uglavnom, ti su uspješni pisci oduševljeni Mačkinim pisanjem. Između njih rečeno, nisu samo oduševljeni, oni ga se i nasmrt boje, on je elementarna nepogoda koja je porušila njihovo sigurno malo dvorište u kojem su se dotad međusobno igrali, on je ludi vuk koji je preskočio ogradu i uletio među ovce. I sad je samo na njemu hoće li ih pojesti ili ne. A oni to jako dobro znaju, ipak su nekakvi jebeni pisci, a pisci znaju i osjećaju više nego drugi, je l’ tako!? Razumije se, neće ih on pojesti, on se ipak hrani drukčijom vrstom mesa, ali im to neće reći. Neka još malo strepe!

– A ja mislio da si ti mačka. Kad ono, vuk, i to literarni! – reče Lucijan, kojemu u njegovoj dubokoj depresiji nije bilo lako slušati tolike izljeve vjere u sebe i radosne pokliče Mačkina zdravlja, za koje je ipak osjećao da u sebi imaju nešto bolesno.

– Ako sam i mačka, onda sam divlja mačka. Tigar! Jebeni fakin spisateljski tigar! Ali ne očajavaj, prijatelju, i tebi će tvoj Mačka nešto srediti. Ajd, živio!