Roki Raketa | Zoran Malkoč

19

Jurio je uskom i vijugavom cestom prema gradu, bježeći iz sporog svijeta Posavine. Zmije više nisu imale šanse. Iza njega su se samo redale crne kožnate trake, zalijepljene za vreli asfalt.

No, kad je ugledao niske obrise grada, u njemu se naprasno javi golemi otpor prema kretanju, upravo suluda želja da se istog trena zaustavi i ostane na tome mjestu satima, danima, zauvijek. Trbuh mu je vrio, imao je osjećaj da će mu utroba provaliti na usta. Bilo je to izvanredno rijetko stanje, što ga je jednom već iskusio, i samo ga je živo sjećanje na taj događaj spriječilo u tome da se zaustavi i prepusti blaženoj nepomičnosti. Nije smio. Jednostavno nije imao vremena. Upravo sad, bio je uvjeren, njegov otac započinje borbu sa smrću i svim silama nastojat će je odložiti dok se on ne pojavi. Kao što je to nekoliko godina prije činio njegov djed, umirući u tijesnoj, zagušljivoj kuhinji, okružen babama u crnim marama koje su satima mrmljale molitve, premećući krunice po rukama. Umirao je u mukama. I baš je on, Lucijan, bio taj koji je produžio njegovu agoniju za nekoliko beskrajnih sati. Ne znajući ništa o djedovu stanju, ali obuzet istom željom za nepomičnošću, iskočio je iz vlaka koji se već kretao na peron u Kutini. Dovukao se do klupe i ostao ondje satima, kao oduzet, sve dok se po njega nije vratila Sanja, koja je bila ostala u vlaku, i autom ga odvezla kući. Ona mu je rekla da djed umire i da stalno pita za njega.

Ušao je u kuhinju, probio se kroz gusto posijane starice u žalobnim marama i sjeo na samrtnikovu postelju.

– Evo me, dida! – reče i potraži njegovu žilavu ruku, ali ona istog trena nađe njegovu i snažno je ščepa. Prestavši hroptati, djed otvori oči i pogleda ga neobično radosno i znatiželjno. I tad mu postavi najbesmislenije od svih pitanja, barem kad je riječ o onima sa samrtničkih postelja.

– Luce moj, reci ti svom didi, je l’ komuništi još drže naš Srijem?

– Komunisti? Valjda misliš na Srbe, dida?

– E, na Srbe.

– Drže, dida, drže.

– A! – reče djed, sklopi oči i izdahne. Odgovor teško da mu se mogao svidjeti, ali Lucijanu se svejedno činilo da je umro zadovoljan, spokojan, baš kao da mu je maloprije otkrivena tajna vječna života.

Tko zna kakvo će mu suludo pitanje otac uskoro postaviti?

No njegov ga je predosjećaj ovaj put prevario. Stari ne samo da nije bio na samrti, nego je izgledao puno bolje nego prošli put. Dapače, dok je prije ustajao samo zbog nužde, sad odmah siđe s kreveta i oni iziđu na hodnik, gdje je, zbog velikih prozora koji su gledali na bolnički vrt, bilo puno ugodnije. Pun neke vedrine, stari nije spominjao nedavnu svađu. Lucijan mu podnese izvještaj: izvadio je orah, koji ga je krvnički izmučio sa svim onim žilama, morao je kopati gotovo dva metra u dubinu i na kraju mu nije preostalo drugo nego odsjeći ih sjekirom. Ovaj je tjedan imao dosta posla, pa nije stigao učiniti ništa u vezi sa šupom, ali to će riješiti čim se vrati. Starog ta vijest veoma razveseli, kao da mu je rekao ne znam što, i još doda kako će mu možda i on moći pomoći.

– To se traži, stari! Baš se veselim kako ćeš mi solit pamet i prigovarat.

Otac mu stavi ruku na rame.

– A ti si možda u pravu.

– U vezi s čime?

– U vezi sa šupcima. Samo, nije to samo kod nas. Ima toga svugdje.

– Znači, stari, ne živimo mi u zemlji šupaka, nego na Zemlji šupaka? Bogaramu, ima nečeg u tome. Vidiš da ćemo se na kraju složit.

– A ja sam se, opet, cijeli život trudio ne bit šupak. Što je možda najbolji način da to postaneš.

– Nisi ti šupak, stari! Ti si najbolji čovjek kojeg poznajem. Samo što to nikad nije bilo na cijeni, a naročito ne danas. Zato ja moram odigrat pokoju ulogu gada, tek toliko da nas ne pojedu. Ali šupak neću postat, to ti obećavam.

Otac premjesti ruku s njegova ramena na vrat i lagano ga privuče k sebi, toliko da ga može poljubiti u čelo.

– Radi što moraš, sine. Vidimo se.

Sljedeći put ga je vidio u bolničkoj mrtvačnici. Stari se ubio sutradan, među gustim drvećem bolničkog vrta što su ga zadnji put zajedno promatrali s prozora. Neposredno prije Lucijanova posjeta saznao je da su se metastaze proširile do mozga i da mu ne preostaje puno. Znao je što će učiniti kad se oprostio s njim. Otud ona mirna vedrina kojom je zračio.

Lucijan plati čovjeku koji mu je odjenuo odijelo i zamoli ga da iziđe. Bilo je to zadnje odijelo koje je stari dao sašiti, za vjenčanje Lucijanove sestrične. Sad odlazi s njim. Lucijan ga poljubi u čelo i stisne mu ruku. Bio je zahvalan ocu što si nije pucao u glavu, nego je izabrao srce. Ono je i prije bilo ranjeno, a sad mu je barem lice vedro i spokojno. Za razliku od njegova, na kojemu je samo grč i na kojemu nema suza. Zato što ne može plakati. Zato što osjeća samo mržnju.

Kod kuće ga dočeka Mačkina razglednica, na kojoj se taj luđak kočoperio između dvije prilično zgodne žene. On okrene poleđinu i pročita: „Ja sam bog pisanja i nema drugih bogova osim mene! K. M. Mačka.“

– Kakav prokleti luđak! Kakav prokleti, jadni luđak! – otme se Lucijanu, ali mu Mačkina razglednica ipak uspije natjerati osmijeh na lice.