Roki Raketa | Zoran Malkoč
21
Sve ih je mrzio. Bila je to bezumna, divlja mržnja koja je graničila s ludilom. Gledao je u nebo, sivo i mračno, s razbacanim krpama oblaka, od kojih je jedan izgledao kao golemi probušeni balon naboden na šiljak grobljanske crkve. Vjetar ga je divlje raznosio na sve strane i uskoro je od njega ostao samo komadić poderane zastave. Ispod pazuha je osjećao hladnoću metala i ona ga je smirivala; odijevajući se za očev pogreb, automatski je na sebe stavio futrolu s revolverom, ne razmišljajući zašto to čini. Sad je sebi čestitao na toj odluci. Pogled mu je zakovan za nebo i za oblake, bit će tako još neko vrijeme jer mu to stvara čudno zadovoljstvo, ali kad ga spusti, počet će pucati. Ubit će najprije tog debelog, pokvarenog svećenika s kojim je jučer vodio onaj nedostojni razgovor u njegovu uredu iznad crkve, pretrpanom kutijama s posuđem Zepter što ih je ovaj uvaljivao ženama iz svog stada, i koji mu je na kraju još prodao ručnik, ne propuštajući priliku zaraditi bijednih sto kuna iako je znao da je ovdje običaj da se ručnici uzimaju od pogrebnika. Otac ga nikad nije volio i, što se toga tiče, Lucijan ga sigurno ne bi zvao i sam bi održao govor kojim će ispratiti oca, ali tetke nisu htjele niti čuti. Sad neka im bude, sad će ga spremiti u grob zajedno s ocem. Zatim će pobiti razbojnike koji su uništili očevu firmu i poigravali se s njim kao s djetetom, generalnog direktora koji upravo drži patetičan govor iz kojeg se razlijeva kiseli zadah gemišta, kao i dvojicu njegovih pobočnika, od kojih je jedan izigravao velika očeva prijatelja i sto im je puta dolazio u kuću žderati i piti. Za kraj će ostaviti kurvu koja je zasjela na očevo mjesto. Tako je pravedno. I tako će biti. Kad spusti pogled.
Spustio je pogled, činilo mu se da to traje užasno dugo, spustio je pogled na sva ta lica koja je mrzio. I u trenu je shvatio da nitko od njih ništa ne razumije i da nikad neće razumjeti. Pred njim se odvijala predstava čiji su glumci igrali svoje uloge jadno i najbolje što umiju, ali nemajući blagog pojma da ih igraju. U tom se trenutku njegova mržnja zgusnula i nije više vladala njime, on je sad postao njezin gospodar, a ona je bila poput psa kojemu se može narediti da legne ili da napadne. Zahvaljujući toj preobrazbi, mržnja je sjedila poslušno pokraj njegovih nogu, a on se samilosno smiješio generalnom, koji mu je prilazio izraziti sućut.
Neće proći ni dvije godine, a on će isto tako sućutno gledati generalnog, a zatim i tehničkog direktora bivše firme njegova oca. U razdoblju od nekoliko mjeseci četvero njihove djece bit će pokopano na tom istom groblju. Ni jedan ni drugi neće znati da je njihovu smrt skrivio on, Lucijan Lucić, jer su ih upravo njegovi ljudi navukli na heroin. A kurvina šesnaestogodišnja kći AIDS-om će zaraziti urologa koji je mjesecima liječio očevu prostatu. Nakon toga će tu malu, koja je neko vrijeme obećavala da će postati vrhunskom prostitutkom, poslati u Srbiju, gdje će se za dvadeset kuna jebati po srednjoškolskim igralištima. Kad dođe dan njezina pogreba, opet će vijenac obitelji Lucić biti najveći i najraskošniji. A Lucijan će prići uplakanoj materi, poljubit će je dvaput u obraze i pitati može li kako pomoći. Njegov glas bit će čvrst i pun utjehe. Sve će biti savršeno odigrano. Osim njega, nitko drugi neće čuti kako uz njegovu nogu laje pas mržnje.
Mačka je na kolodvoru čekao vlak za Zagreb, po stoti put prolazeći u glavi nevjerojatnu vijest, u koju je ipak morao vjerovati jer ju je čuo od pouzdanog čovjeka, bivšeg suborca koji je sad radio u SIS-u, vijest da je Lucijan Lucić zvani Fanatik u nepunih šest mjeseci preuzeo sve kriminalne poslove u regiji, nemilosrdno se obračunavši s konkurencijom. Koliko god bio šokiran, on je nakon kraćeg razmišljanja zaključio da to ipak nije tako iznenađujuće i da je Lucijan, kojemu njegov novi nadimak savršeno odgovara, to vjerojatno uvijek imao u sebi, pa i onda kad ga je Mačka promatrao dok piše za stolom, ulazeći u svoj tekst na način o kojem glumac može samo sanjati. S druge strane, bilo je to gadno, vrlo gadno. On se s nelagodom sjeti one razglednice koju mu je poslao i nije mu baš bilo drago zbog toga. Morat će se u budućnosti čuvati takvih izljeva nadahnuća.
Petstotinjak metara dalje nalazilo se groblje na kojem su upravo pokapali Lucijanova oca. Mačka je to znao i još je jučer namjeravao otići na pogreb, možda mu izraziti i sućut, ali je nakon ovih vijesti zaključio da to nije dobra ideja. No Roki Raketa mu je pomrsio planove. Dok su njih dvojica čekali vlak na peronu (Mačka je čak stavio crne sljepačke naočale u slučaju da mu ne dopuste da uđe sa psom), ovaj se odjednom otrgne i odjuri niz prugu, u smjeru groblja. Nimalo nije pomagalo Mačkino bjesomučno dozivanje. Skinuvši naočale, Mačka krene u potragu za psom.
Kad se već izredala beskonačna kolona ljudi koji su mu izražavali sućut, Lucijan spusti pogled dolje i tamo ugleda sukus radosti u obliku jednoga psa: zaista, nikad on nije vidio tako veselo stvorenje kao što je bio taj čupavi četveronožni mudrijaš, kojemu je odmah uspjelo pripitomiti njegova psa mržnje. Odjednom je više nije osjećao, odjednom se osjećao vraški dobro. To ga prestravi. I tad, pobojavši se za svoju mržnju, on zlobno poviče na njega:
– Marš! Gubi se! Marš!
Pas nakrene glavu, kao da se začudio, zamaše repom, pa jurnu poput rakete, nestajući u šumi nogu. A Fanatiku se vrati njegov pas. Zajedno s njim krene prema parkiralištu, desetak metara iza duge povorke.
Kasnije, za vrijeme dugih i mučnih karmina, Lucijanu je sto puta dolazilo da ustane i ode, ali ga je nešto neprekidno zadržavalo. Tek u ponoć, kad je eksplodirala žarulja u kuhinji, točno nad njegovom glavom, Lucijan osjeti kako mu se nešto otkida iz utrobe, zabije glavu u zid i napokon zaplače.
Nakon toga je napustio tu kuću, u kojoj se više nigdje nije moglo pronaći oca.
