Roki Raketa | Zoran Malkoč

4

Krajem ljeta vratila se Sanja i oni su ponovno počeli živjeti zajedno. Mački je rekao da se iseli barem dan prije njezina dolaska, no ovaj je stvar izveo tako da joj je baš on otvori vrata i još su ga morali seliti.

Sanja se promijenila. Fizički mu je sad bila ljepša i privlačnija nego ikad, ali postala je još zabrinutija, mračnija i zahtjevnija. Još ga je voljela, ali sve je češće postavljala sudbinska pitanja, koja su bila tako daleka od njega. On je od njih bježao u papire, koji su već gotovo ispunili cijelu kutiju, ponašajući se kao da rješava sudbinu svijeta. Kako su oboje bili bez posla, Sanja je zaključila da moraju srezati troškove, pa su se preselili u manji stan na Remizi. Ubrzo je našla posao, ne u struci i ne s diplomom, nego u nekoj cvjećarnici u blizini i dolazila bi kući umorna, izbodenih i natečenih ruku. On bi je dočekivao s večerom. Ponekad bi se osjećao krivim što ništa ne zarađuje, ali to bi ga brzo prošlo. Kad ne bi, iz ladice bi uzeo novac, koji je sad više bio njezin nego njegov, i otišao se napiti, najčešće s Mačkom. Kad bi mu ona prigovorila, ne zbog toga što ne radi, nego zato što ne poduzima ništa u vezi s faksom, on bi teatralno uzeo svoje papire i rekao:

– Možda ti u to ne vjeruješ, ali ovo će sve riješiti. A jebeni faks može pričekat.

Mačka je našao stan u blizini i posjećivao ga svaki dan, kad bi Sanja bila na poslu; odlazio je neposredno prije nego što bi ona došla na vrata i redovito ju je sretao na ulici. Činio je to namjerno, znajući koliko ga mrzi. I inače je Mačka u svom ponašanju postajao sve otresitiji, o sebi je već govorio kao o piscu i ponekad je znao reći da Lucijan, unatoč nesumnjivu talentu, vjerojatno nikad ništa neće završiti. A on se zaista opet našao u nekom vakuumu, gušeći se, opet su ga spopadale depresije i nevjerojatna malodušnost. Nije pisao: samo je zurio u onu kutiju kao da će iz nje iskočiti čudo. Želeći se izvući iz toga, pokušavao je zaraditi nešto sa strane. U to su se doba svi bavili nečim što su zvali kamatarenjem. Nije to bilo nalik onom pravom kamatarenju, većina tih poslova svodila se na to da posudiš lovu od nekoliko ljudi, za nekoliko dana im vratiš i dodaš nekoliko stotina maraka fiktivne zarade, a onda opet posudiš, ovaj put mnogo više, i nestaneš na neko vrijeme s parama, nadajući se da će oni to nekim čudom zaboraviti. Jedan od tipova koji su se time bavili prodao je Lucijanu priču u birtiji. Ovaj mu je dao tisuću maraka. Momak se pojavio nakon nekoliko dana i isplatio mu dvije. Tad je Lucijan otišao u stan, uzeo gotovo svu lovu što su je imali i dao je tipu.

Ubrzo nakon toga Sanja je pitala gdje je novac.

– Ne brini se, uložio sam u jedan posao. Dobit ću ga natrag za nekoliko dana. S kamatama – odgovori on.

Kako se tip nije pojavljivao ni kod Lucijana ni u lokalu gdje se inače sastajao s „klijentima”, ovaj ga odluči potražiti u gradu iz kojeg su obojica bili. Prije nego što je otputovao, uzeo je, opet bez njezina znanja, ono malo para što im je ostalo. Namjeravao se vratiti za dan-dva.

No otad su se stvari nizale u neprekinutom, mračnom nizu. Čim je stigao, saznao je da je momak kojem je posudio pare otputovao na Novi Zeland. Prije toga obradio je još njih desetak. Našao se s prevarenima jedne večeri da rasprave što učiniti. Ništa nisu zaključili. Tužno društvo sjedilo je oko stola u birtiji, svatko sa svojom mukom, natapajući je pivom i gledajući kako kiša neumorno potapa grad nagovještavajući tešku i sumornu jesen.

Sanja ga je zvala svaki dan postavljajući pitanje na koje nije imao odgovor. Ali ipak je odgovarao, uvijek isto: dolazi sutra, čim riješi to s parama. Sutradan bi joj rekao da se nešto izjalovilo, ali da sigurno dolazi sutra. Neko je vrijeme to prolazilo.

Većinu vremena provodio je u Teni, nekoć ušminkanoj birtiji s masivnim stolovima od hrastovine i Kulmerovim grafikama na zidovima, koju je prijašnji vlasnik pretenciozno nazivao konobom i koja se sad, uz urlanje Henryja Rollinsa iz faze Black Flaga i šizofreno gitarističko režanje Stevea Albinija iz Big Blacka, naočigled raspadala poput većine njezinih gostiju. Tu je, uz pivo, rakiju i tablete, u društvu još luđih i depresivnijih od sebe, imao barem iluziju da nešto rješava. Smišljao je gomile načina kako da se dokopa para, ali ništa od toga nije upalilo. Više nije pomišljao na pisanje, nije čak ni vadio rukopise iz kutije, premda ju je bio ponio. Sad mu se gadila. Nije u njoj više vidio neki kapital.

Sanja je zvala sve rjeđe. Više nije pitala kad će doći, nego bi samo nešto promrmljala i počela plakati. A uskoro nije ni plakala, samo bi rekla promuklim glasom:

– Ostavio si me bez kune, gade.