Roki Raketa | Zoran Malkoč
32
Bio je to pogreb o kojem se kasnije godinama pričalo, ne samo zbog toga što je pogrebna povorka poprimila dimenzije invazije, a groblje se zacrnjelo kao da su ga zaposjeli gusti rojevi humanoidnih skakavaca s velikim, gladnim i, barem na početku ceremonije, pretežno zluradim očima. U gustom i tamnom zraku, teškom od neke neobjašnjive močvarne vlage, zelenkasto se sjajila napetost, koja bi jače zaiskrila pri prelasku s tijela na tijelo. Suza je bilo malo, osim u onom središnjem krugu, oko rake, gdje se nalazila Tromblonova uža i šira obitelj, kao i njegovi vjerni suradnici. Za većinu sudionika grobljanske invazije Armando Kečavac bio je propalica i ništarija, ali propalica i ništarija s prinčevskom pozlatom, koju mu je davalo dugogodišnje kraljevanje njegova oca. Ta pozlata i sjaj, kao i želja da se vidi hoće li se kralj još više uzdići ili će, naprotiv, konačno pasti, i jest bilo ono što ih je privuklo u tolikom broju. Čak ni Manda Kečavac Brešina, od koje je svaki Kečavac računao vrijeme zato što je njezina plodna pička Kečavcima napučila zemlje i kontinente, ne bi privukla toliko publike koliko ju je na svoj posljednji ispraćaj privuklo to govno, to bosansko smeće, taj lijepi i nesretni dečko, car i legenda, kako ga već sve nisu nazivali, ovisno o tome kojem su klanu ili grupi pripadali, s koje strane Save su bili rođeni.
Nikome od njih Tromblon nije ostao dužan. Nije, doduše, održao govor koji je bio najavljen nakon što je svećenik završio obred. Pokušao se, ipak, riječima oprostiti od sina, no svima je bilo jasno da je monumentalna, srednjovjekovna tuga potpuno smlavila onog strasnog govornika u njemu. Iz njega izlaze samo nerazumljivi krici. Njegove ruke krše se zrakom, čupaju kosu i bacaju je u otvorenu raku. U jednom trenutku Tromblon se stropoštao na tlo i počeo puzati prema raci, orući rukama i koljenima vlažnu, blatnjavu zemlju.
Lucijan je stajao u prvom redu sa strane, među Kečavcima iz Njemačke i Švedske, pozorno motreći Tromblonovo napredovanje prema grobu. Nijedna crta lica nije mu se pomaknula, no iznutra se tresao od neobuzdana smijeha, ne sasvim čistog od tragova divljenja prema paradoksalnom Bosancu koji je prije nekoliko dana od njega naručio ubojstvo vlastita sina. U međuvremenu su dvojica Tromblonovih suradnika, isprva neodlučnih, priskočili i pokušali ga podići. No Tromblon se otimao svim silama, koje nisu bile male, pa je blato frcalo na sve strane, prskajući odjeću i lica onih koji su se natisnuli oko njega. U jednom trenutku činilo se da se Tromblon izmirio sa svojom divljom tugom, stajao je bez opiranja i zurio prazno u tamno nebo, a ona dvojica su ga držali za ruke, šapućući mu na oba uha riječi utjehe. No bio je to samo intermezzo pred veliko finale.
Tromblon se otrgne i vine u zrak, pa tresne dolje u raku, s glavom prema naprijed. Začuo se tresak i jauk, a onda se nad svima podigao huk zaprepaštenja, koji se u valovima prenosio s reda na red, sve do vanjskih rubova pogrebnog auditorija. Vijest o tome da je otac izveo skok na glavu u sinov grob morala je nevjerojatno brzo doći do najudaljenijih ušiju jer je Lucić uskoro osjetio kako ga povratni žamor gotovo gura u leđa.
Nad raku se nadvila rodbina, na čelu s Tromblonovom ženom i braćom, i svi su ga uglas molili neka iziđe iz groba, naričući i mašući rukama kao da sa sebe trgaju odjeću. Nisu ga uspjeli smekšati. Lupajući čelom od sanduk, vikao je da ga ostave na miru i da želi biti pokopan zajedno sa sinom. Onda kao čigra skoči na noge, a iz groba izviri njegova okrvavljena glava, koja zareži na jednog od grobara:
– Zatrpavaj! Zatrpavaj, kad sam reko!
Pa legne natrag u raku.
Nakon kraćeg razmišljanja, Vrbanić, grobar kojemu je bila upućena naredba, pljune u šake, zgrabi lopatu i stane zatrpavati jamu. Iako se nije trijeznio od svoje dvanaeste, nadimak Bager nosio je s punim opravdanjem i bilo je dovoljno svega nekoliko trenutaka, koliko je trajala opća zbunjenost, da zemlja potpuno prekrije Tromblona.
– Šta to radiš, majmune!? Živoga mi brata saranjuješ! – poviče najstariji Tromblonov brat i pojuri da će grobaru oteti lopatu. Ali oteti je od Bagera nije bilo lako i malo je nedostajalo da još jedan Kečavac završi u raci.
Lucić, koji se teška srca odlučio prekinuti tu komediju nad otvorenim grobom, kimne Ljubici Kontejneru, koji s leđa priđe Bageru i onesposobi ga snažnim udarcem u bubreg, nakon čega prihvati njegovu dragocjenu lopatu te je odmah proslijedi drugom grobaru.
– Brzo, dovedi ga, inače će ovaj luđak sam sebe zakopat – šapne Lucijan Ljubici, bacivši pogled u raku, gdje se više nije moglo vidjeti Tromblona.
Ljubica se vratio, vodeći sa sobom dvojicu policajaca. Oni su, pak, u lisicama doveli nikog drugog do Srećkovića, glavnog Tromblonova protivnika i bivšeg najbližeg suradnika, koji je, kako se pričalo, u nastupu osvetničkog ludila, autodizalicom zatukao Armanda Kečavca, svoga nesuđenog zeta. Dogodilo se to prije tri dana na parkiralištu u centru grada.
Ljubica doslovce rastjera ljude okupljene pred grobom, ne mareći puno o kome se radi, pa je tako odgurao i Tromblonovu ženu i brata, nakon čega dovuče Srećkovića do samog ruba rake.
– Mikrofon je vaš – reče mu.
Omaleni, okrugli Srećković, nalik na burence, zaljulja se nad rakom i, kako nije uspio vidjeti Tromblona, stane govoriti zemlji. Govorio je o zločinu što ga je počinio i izražavao sućut i žaljenje, priznavao je svoju mržnju prema Tromblonu i Armandu i kajao se zbog nje, molio za oprost i nizao svoje beskrajne grijehe i mane, uz koje je simetrično postavljao nebrojene vrline svog protivnika. Njegove rečenice tekle su kao spora, ali moćna rijeka. Glas mu je bio topao, slavonski razvučen i nekako nevjerojatno ugodan. Dok ga je slušao, Lucijan je razmišljao o kontradikciji između onoga što Srećković govori i ugode koju izaziva boja i toplina njegova glasa. Taj bi mogao ići naokolo i ljudima priopćavati najstrašnije vijesti, a oni bi ga molili da govori još i da nikad ne prestane. Lucijan registrira taj rijetki talent i pospremi ga nekamo u memoriju, iako baš nije bilo vjerojatno da će ga ikad iskoristiti, sve da mu i zatreba. Mnogo će vremena Srećković provesti iza brave.
Sama pojava Srećkovića, s rukama u lisicama i u pratnji policajaca, bila je događaj za grobljansku publiku, naročito za brojne pripadnike slavonskog klana, koji su odbijali povjerovati da bi taj blagi čovjek koji je oduvijek živio po kršćanskim principima mogao počiniti takvo divljačko umorstvo. Postavši rano udovcem, nije se ponovno ženio, nego se potpuno posvetio brizi o svoje dvoje djece, radi čije bi se dobrobiti s osmijehom dao razapeti na križ. Oboje su naslijedili očevu čudnu, na trenutke fanatičnu i na hrvatski način iskrenu pobožnost, kći mu je postala vjeroučiteljicom i radila je u školi, a mlađi sin tih se dana trebao zarediti. Upravo je on bio izvor njegove najveće radosti, ali i križ što ga je morao nositi. Premda u svemu uzorit i prosječan, kakav i treba biti istinski kršćanin, mladić je kao srednjoškolac doživio strašnu tragediju kada je očevim BMW-om pokosio i usmrtio dvije mlade djevojke. Imajući u vidu mladićevu neosuđivanost i rijetko viđenu bezgrešnost, činjenicu da je nakon nesreće ostao prikovan za invalidska kolica, kao i neke nejasnoće vezane za okolnosti nesreće – mladić je, naime, tvrdio da je na pločnik skrenuo zato što je pred njim iskrsnuo golemi crni pas – sudac mu je dosudio tek simboličnu uvjetnu kaznu. Nakon tog događaja otac se još više vezao za sina, pazeći na njega kao na neku rijetku i nježnu biljku, uvjeren da i ta nesreća mora imati neku naročitu svrhu u Božjem planu.
Srećkovićeve riječi upijale su se pomno i prenosile šaptom s usta na usta, od reda do reda, sve do zadnjeg sudionika pogrebnog auditorija. Povremeno bi se čuli uzdasi koji su odavali duboku potresenost. Onda zavlada tišina. Ali nije to bila obična tišina, bila je to tišina puna žarke želje. Svi su sudionici pogrebnog događaja, koliko god da ih je bilo, kojoj god strani pripadali, žarko poželjeli da Srećkoviću bude oprošteno. Ležeći u grobu, ispod pet centimetara zemlje, Tromblon je nepogrešivo osjetio bilo naroda.
– Oprošteno ti je! – grune odjednom iz groba tako gromko da Srećković ustukne korak-dva unatrag, a na njegovo mjesto doskoči Tromblon s čudesnom lakoćom, kao da ga je iz rake podigla nadnaravna sila, vraćajući njegovu krvavu patničku glavu natrag u život i svjetlost – I ti imaš djecu i radi djece ti opraštam! Ne zbog tebe! Ne zbog sebe! Ti si meni moje oteo, ali ja ti sad pred svima kažem, ja tvoju djecu volim ko da su moja. Volim ja svu djecu! Djeca nisu samo naša, ona pripadaju svima nama. Žalim što si ti to u jednom trenutku zaboravio, ali ti svejedno opraštam. Ko sam ja da ti sudim!? Ko sam ja da mu sudim!?
Srećković, kršeći ruke u lisicama, crvenih uplakanih očiju na blijedom licu, živa slika očaja, baci se u blato pred Tromblonove noge i poviče glasom koji je, izgubivši odjednom svu svoju toplinu i ugodnost, postao piskutav i histeričan:
– Ali ja te molim da mi oprostiš!
Tromblon zatrese glavom i zaokruži pogledom po narodu, koji je ponovno postajao njegov i samo njegov, pa položi ruku na Srećkovićevu glavu.
– Oprošteno ti je, nesretni moj Srećkoviću! Idi sad u miru.
– Ali ja te molim da mi stvarno oprostiš! Kečavac! Čuješ li, oprosti, budi čovjek, ja sam svoje učinio, a ti budi čovjek, budi čovjek i oprosti! – vikao je Srećković već sasvim histerično, parajući tom vikom uši i izazivajući opće negodovanje.
– Oprostio ti je, šta još hoćeš!?
– Vodite ga!
– Ubio mu sina i sad bi još da mu skine lisice!
No Srećković je jednako tupio po istome, ponavljajući neprekidno ono o oprostu i gledajući u Tromblona kao da mu želi ukrasti nešto iz očiju, okrećući ljude sve više protiv sebe. Lucić je pažljivo pratio rast ogorčenja i kad je procijenio da je ono doseglo željenu razinu, da znak Ljubici neka odvedu Srećkovića.
Onaj koji sve oprašta, pa i ubojstvo vlastita sina, čovjek široke i duboke duše da bi u nju mogla propasti Rusija, ostao je sam na poprištu, ogrnut dostojanstvenom tugom, no ne i slomljen, nego snažan, moćan, sav nekako uzvišen. Sve ga je u tom trenutku činilo uzvišenim, i krvava glava, i blatnjavo odijelo. Gledao je masu oko sebe kao da im kaže, da, brinut ću se za vas, brinut ću se za sve vas i za svu vašu djecu. Jer vas volim. Jer volim vašu djecu.
Prišavši supruzi, Tromblon je uhvati pod ruku i oni stupe na stazu koja je vodila prema izlazu. Ljudi su se razmicali i propuštali ih, upućujući im poglede pune sućuti, poštovanja i podrške. Lucićev plan ispunio se do zadnje pojedinosti i on protrne od zadovoljstva zbog savršenstva režije čitavog zamršenog nauma, čija se delikatna, filigranska krhkost svakog trena mogla raspasti, od ideje da Armanda zatuče upravo bezgrešni Srećković do toga da ga se dovede na pogreb, gdje će od Tromblona morati tražiti oprost.
Samo je on u potpunosti razumio Srećkovićevu histeriju i očaj nakon što mu je Tromblon dao oprost, znajući da nikakav oprost taj nesretnik nije dobio. Oprost kakav mu je Tromblon pružio, on nije ni trebao niti bi ga ikad tražio, barem ne za sebe. Ali Srećković je tražio oprost za sina, kojeg je ugrabio Lucić i držao ga u psećem boksu, gdje mu je društvo pravio golemi crni pas što ga je Ljubica Kontejner dobio križanjem nekoliko ubojitih i krvoločnih pasmina. No Srećković, uvjeren da mu je Tromblon i samo Tromblon oteo sina, ništa nije znao o Luciću. U tome i jest bila jeziva ljepota prizora koji se odvijao na Armandovu grobu. Sav je posao išao preko Sebastijana, koji je Srećkoviću bio poznat kao čovjek od najvećeg Tromblonova povjerenja. Sebastijan je bio taj koji je Srećkoviću prikazao video s čudovišnom gozbom.
– Mali ti se baš zasro, a Srećkoviću? A vidiš, ćuko ga još nije pravo ni počeo jesti, osim malog prsta na nozi i ovog križića na čelu, dečko je još čitav. Nekako mi se čini da ga više užasava činjenica da se taj golemi crni pas, za kojeg se po gradu priča da ga je tvoj sinčić, jebi ga, izmislio samo zato da se lakše izvuče iz govana, ponovno pojavio u njegovu životu, drugi put… Ili će to ipak biti prvi put?
– Zvijeri prokleta! Okani se tih poganih riječi, moj sin je svetac! On ne laže! Ali kako bi ti to mogao razumjeti!
– Ni da bi riječi, Srećkoviću! Bilo kako bilo, prvi put, drugi put, crni pas je tamo i vrlo je stvaran. Tromblon ti poručuje da će ga za sat vremena ponovno početi jesti i da će ga ovaj put živa pojesti, pazi, Srećkoviću, živa, žderat će ga od nožnih prstiju naviše… Od te ga sudbine jedino ti možeš spasit. Ovog trena ćeš otići na parkiralište u centru i ondje ćeš pričekat Armanda. Kad se pojavi, zatuci ga autodizalicom. Razmljeckaj mu glavu. Tuci po njoj dok od nje ništa ne ostane. Jesi razumio, Srećkoviću?!
Sat vremena prije Armandova pogreba Sebastijan je došao po njega u istražni zatvor i odvezao ga na groblje. Dok su se vozili, učio je tekst što će ga izreći na Armandovu grobu. On će od Tromblona pred svima tražiti oprost za mučko ubojstvo, tumačio mu je Sebastijan, a Tromblon ne samo što će mu ga dati, nego će mu se i zahvaliti za to što je učinio, dat će mu garanciju da će ispuniti svoj dio pogodbe i da će njegov sin biti pušten u jednom komadu.
– Naravno, ovo zadnje ti neće moći izreći – rekao je na kraju Sebastijan.
– Pa kako će mi onda reći?!
– Očima, Srećkoviću! – odvrati Sebastijan nasmijavši se – Pa koliko ste se vas dvojica samo tako dogovarali na onim vašim sastancima!? Čitave ste knjige očima ispisali.
No ma koliko se trudio, ništa utješno Srećković nije uspio pročitati iz Tromblonovih očiju. Nikakvu garanciju. Sve da je i htio, Tromblon mu takvo što nije mogao pružiti zato što nije znao ništa o tome kako je Lucić prisilio Srećkovića na Armandovo ubojstvo. On čak nije ni znao da će se Srećković pojaviti na pogrebu, ali je spremno iskoristio priliku koja mu se pružila, davši mu oprost koji je tražio. Dao ga je ne samo njemu, Srećkoviću, nego i svima onima na groblju koji su bili izgubili vjeru u njega. Lucijanu nije promaklo koliko je upravo ta lakoća u davanju oprosta užasnula Srećkovića, koji je dobro poznavao Tromblonovu tvrdoću i nepopustljivost, kao što je znao da riječi za Tromblona ne predstavljaju ništa više od oružja i sredstva koje će se upotrijebiti i odbaciti, i da je to olako razbacivanje oprostom samo predstava za grobljansku publiku. Taj trenutak kad je Srećković shvatio koliko je bilo beznadno očekivati od čovjeka koji je u stanju žrtvovati vlastita sina da će poštedjeti njegova, bio je najosjetljiviji dio čitava plana i lako se moglo dogoditi da Srećković pukne do kraja te otkrije svima što ga je nagnalo na njegov suludi čin, no Lucijan je upravo u tome uživao, namjerno produžujući napetost do krajnje granice. I dogodilo se upravo ono što je očekivao, Srećković je svoju ulogu odigrao vjerno, ne mijenjajući tekst što ga je naučio od Sebastijana, ponavljajući ga kao automat, i to kao automat koji se pokvario.
Na izlazu iz groblja stvorila se gužva jer su mnogi htjeli stisnuti ruku Tromblonu u znak sućuti i podrške. Lucijan se našao blizu njega, s izrazom dosade i prezira motreći lica koja su se izmjenjivala. Bilo je među njima loših ljudi i dobrih ljudi, pametnih i glupih, radnika i profesora, ali svi su imali nešto zajedničko. Sve su to bili slijepci. Zar je moguće da baš nitko ne vidi Tromblonovu nakaznost i monstruoznost svega što se na groblju događalo? S kakvom su se samo lakoćom i brzinom okrenuli protiv Srećkovića!? Da su samo mogli, zakopali bi ga živog u onaj isti Armandov grob samo zato što im je smetao očaj u njegovu glasu, zato što su smatrali da je izrekao riječ više onome koga su ponovno priznali za vođu.
Za razliku od njih, Lucijan je vidio. On, koji je promišljeno i planski koristio tog čovjeka, uništavajući ga pritom do kraja, prepoznavao je njegovu iskonsku dobrotu i smatrao ga je, uostalom, ne samo zbog te dobrote, nego i zbog vizije i brojnih drugih kvaliteta, idealnim kandidatom za gradonačelnika, daleko boljim od Tromblona. U mnogočemu ga je podsjećao na njegova oca i često se tih dana sjećao onog poslijepodneva kad je u bolničkoj sobi ostavio revolver kojim se otac kasnije ustrijelio. Autodizalica što ju je tutnuo u Srećkovićeve ruke samo je drugi oblik tog istog revolvera. Ali, za razliku od njegova oca, Srećković je imao izbora. Bio je to težak izbor, ali je postojao. Problem je u tome što je i Srećković bio prokleti slijepac. Dobri slijepac, koji vidi, ali zatvara oči. Da nije tako, napravio bi pravu i tešku stvar i odbio bi ucjenu. Morao je učiniti upravo ono na što je Tromblon bio spreman: morao se odreći sina. Lucijan mu je dao tu mogućnost. Upravo zato odlučio se ugrabiti sina, a ne kćer. U slučaju kćeri, koja je unatoč gluposti i vezi s nekim kao što je Armando, bila bez mrlje, izbor bi bio potpuno jasan i Srećković bi bez razmišljanja krenuo na Armanda. Ali u slučaju malog klerika, mislio je Lucijan, Srećković je jednostavno morao staviti stvari na vagu. Mali klerik je bio kvaran. Ubio je dvije djevojke, ne kajući se nimalo, razmišljajući samo o tome kako da se spasi. U tu je svrhu izmislio crnoga psa – i počeo je vjerovati u crnoga psa. Ne, nije bio nevin, bio je to kvaran mali fanatik. Osim toga, nije bio invalid. Na videu što ga je Sebastijan prikazao Srećkoviću, lijepo se vidjelo kako momak iskače iz kolica i, brži od vjetra, pokušava pobjeći iz boksa, što dalje od Ljubičina crnog Demona, kojeg je tog trenutka doveo psetovođa. Srećković je to vidio. I nije ga baš iznenadilo. Znači da je znao. Sve je vrijeme znao da mu je sin lažljivac i ubojica. Pa ipak je odlučio spasiti ga. Ubiti drugoga i spasiti svoga. Ne samo da je pogazio svoju dobrotu, nego se odrekao svih svojih planova, prepustivši budućnost grada Tromblonu, unatoč tome što je takav ishod prije proglašavao katastrofom.
A da je donio pravu odluku, ništa se od svega toga ne bi dogodilo. Lucijan bi pustio malog klerika, kao što ga je i ovako pustio, u jednom komadu i prilično neoštećenog, čak i s onim malim nožnim prstom, što ga je navodno pojeo Demon. Kao da bi se Demona uopće moglo natjerati da poždere njegov odvratni prst! Jedini suvenir koji je ponio sa sobom, bio je mali križić na čelu, što ga je sam sebi urezao zato što je u svom poremećenom fanatizmu pomislio da mu je takva zaštita potrebna protiv Demona. Armanda bi riješio netko drugi, a Srećković bi još bio bogato nagrađen, i to s punom kutijom materijala vezanog za sve moguće Tromblonove prljave radnje i radnjice, pa tako i za ovu posljednju, s Armandom. Da je bio pametan i da je imao Tromblonova zdrava muda, mogao je ovoga spremiti u zatvor za sva vremena i onda pokušati napraviti nešto od grada. Ali, eto, nije!
Eto šta rade ti dobri! Kako je ono rekao Harms? Sve dobri ljudi, ali ne da im se da puste korijen.