Roki Raketa | Zoran Malkoč

53

Ljubica Kontejner sjedio je u svom ljubičastom Gallardu i razmišljao o svoje dvije najveće ljubavi. O ratu i o Lucijanu. Rat ne samo da je bio njegov izbavitelj, koji ga je izvadio iz zatvora, u koji je dopao nakon doma za maloljetnike, nego mu je dao poligon gdje će se njegovi talenti moći razmahati u punome sjaju, a njegova žudnja za razaranjem utažiti, osobito u onom prvom razdoblju rata, prepunom improvizacije i anarhije. Ljubica je oduvijek ubijao prirodno, još je kao dijete počeo klati svinje, i to sam od sebe, nitko ga tome nije učio niti na to tjerao, u njegovoj obitelji klanja nisu bila običaj, kasnije se usavršavao na bikovima, konjima i psima, a od kontejnera je počeo i s ljudima, što mu je također išlo sjajno. Svjedoci kažu da je bila milina gledati ga. Ima, doduše, i onih koji tvrde da je Ljubica Kontejner potpuno izgubio kompas, ali oni prvi kažu za njih da su to ljudi koji kompasa nikad nisu ni imali, o čemu svjedoči već činjenica da su o tome samo izdaleka slušali jer nikako nisu mogli naći putove kojima se Ljubica kretao, čas tu, čas tamo, jezdeći ratištem kao božanski vjetar uništenja. U svakom slučaju, Ljubica je tad bio sretan. No zato ga je mir unesrećio ponovno ga vrativši među neprilagođene. Mrzio je sve, i državu, i trgovine i birtije u kojima opet moraš plaćati ono što uzmeš, gadila mu se vojska sa svojom novom stegom i hijerarhijom, prezrivo je odbijao savjete razumnih da uzme mirovinu i ode u Dalmaciju, gdje su mu nudili da se skrasi na nekom otoku. Upao je u kuću bivšeg kapetana i opasao je minama, pa je u njoj provodio vrijeme čitajući knjige kakve se već nađu po kućama, puste tomove Branka Ćopića, Zagorku, Zilahija, Remarquea, Matka, Mahlericu i Vasu Pelagića, mrzeći i njih sve odreda, ali ipak manje od onog što je vidio kad bi provirio kroz spuštene rolete, neprekidno žaleći što nije poginuo navrijeme, nego se i dalje zlopati i traje u usranom svijetu koji mu se čini još gorim nego prije.

Iz tog ga je stanja izvukao Lucijan, kojeg je volio još kao klinca dok je ovaj u Ljubici vidio svog pankerskog gurua. No kad ga je Lucijan, izbjegavši njegove minerske zamke, uhvatio na spavanju, kad mu je, držeći nož na njegovu grlu, upečatljivim riječima izložio svoj dijabolički plan o novom ratu protiv šupaka, kad je vidio neumoljivi pogled u očima svog bivšeg učenika, kojeg su već zvali Fanatik, Ljubica je shvatio da su se uloge izmijenile. Lucić je postao njegov bog. I taj je uskrsnuo duha destrukcije, podarivši mu svrhu i ljepotu. Započet će najljepše razdoblje Ljubičina života, koje će trajati sve donedavno. Do neobjašnjive Fanatikove odluke da se povuče.

Nije mogao shvatiti to povlačenje. Niti se, premda je upravo on postao Fanatikov nasljednik, s tim mogao pomiriti. Bez njega je sve to gubilo smisao, nije imalo ljepotu. Zato ga je neki dan potražio. Da ga pokuša nagovoriti da se vrati. Bilo je to onoga dana kad je Lucić zapalio rukopise i hotel i odjurio u šumu za svojom knjigom.

Privučen tim lijepim požarom, ostavio je svog ljubičastog ljepotana na sigurnoj udaljenosti i pješice otišao do goruće građevine. Volio je vatru i s užitkom je gledao kako je proždire. Približio se toliko da mu se koža zažarila.

Tad je na terasi ugledao ruku koja se podigla u zrak. Ništa drugo nije mogao vidjeti od dima, jare i zapaljenog lišća koje je letjelo na sve strane. Barem je on mislio da je to lišće. Ali bili su to Lucijanovi papiri. Ljubicu prostrijeli stravična misao, on baci pogled na nadstrešnicu, koja se svakog trena mogla stropoštati, pa bez razmišljanja pojuri na terasu. Pomislio je, naravno, da tamo leži Lucić i da je ono njegova ruka. Kad je ugledao obeznanjenu ženu koja se gušila u kašlju, prvi impuls bio mu je da se okrene i prepusti je vatri i smrti. Nije on tu zbog takvih stvari. Pa ipak se vrati, zgrabi je i odnese s terase.

Došao je s njom do ledine i spustio je na travu. Sad kad ju je spasio, nije znao što bi s njom. Nikad nije volio žene. Zatim se ipak odluči, ščepa je za ovratnik i, povlačeći je po vlažnoj travi, dopremi do potoka. Zagnjurio ju je u vodu i tako držao dok nije počela udarati rukama po površini jer joj je zaprijetilo novo gušenje, samo od drugog elementa. Držeći je za ovratnik, Ljubica je izvuče i grubo upita tko je ona i gdje je Fanatik. Na njegovo iznenađenje, ona reče:

– O, pa to ste vi, Ljubice! Napokon da i vas upoznam.

– A zašto bi ti mene upoznavala? I gdje je Lucijan, pitam?

– Uvijek jezgrovit, uvijek fokusiran! Je l’ tako, Ljubice!? Baš onakav kako mi vas je Lucijan opisao. Vi nemate pojma koliko mi je često pričao o vama. I moram reći, ja sam vama jednostavno oduševljena, iskreni sam poklonik vašeg lika i djela. I sigurna sam da će tako biti i s drugima…

– Šta to pričaš, kojim drugima? – reče grubo Ljubica, koji se već počeo kajati zbog svog dobrog djela. Do prije nekoliko minuta bila je pred vratima smrti, a sad ga već uvlači u neke svoje ženske igrice.

– Pa tako, drugima. Vi će biti zvijezda! Ljubica Kontejner! I u pravu je Lucijan, vama ime nipošto ne treba mijenjati.

– Pusti ti moje ime, ženo, nemam ja vremena za te tvoje igrice – reče Ljubica smrtno ozbiljno. A Mirta ga pogleda silno iznenađeno, kao da ne može povjerovati da on o svemu tome nema pojma.

– Ma… Ma daj, zezaš me!? Ne ljutiš se što ti govorim ti? Ta nije moguće da tebi Lucijan o tome ništa nije rekao! Ne, stvarno me zezaš, zar ne?

Ali Ljubici je već bilo dosta te komedije.

– Slušaj ti sad mene, ženo! Reci jasno, glasno i bez izmotavanja što je na stvari! Inače te iz ovih stopa vraćam tamo gdje sam te našao i bacam natrag u vatru – reče prijeteći, spreman da to i učini. Uskoro će mu biti žao što nije. Jer nije bio spreman na ono što će čuti. Bio je jednostavno preneražen. Još je dugo stajao u potoku, u vodi do koljena, nesposoban da se pokrene. Prenuo se tek kad je čuo zvuk Mirtina automobila. Nije čak ni primijetio kad je klisnula iz potoka.

– Trebao sam kuju ubiti odma! – reče sam sebi i polako se vrati do auta. Do ponoći je sjedio u njemu i čekao Lucića, a onda se odvezao kući i ubijao se razmišljanjem. Ipak, odlučio je ništa ne poduzimati dok ne razgovara s njim i ne raščisti tu stvar. Ta ga je odluka donekle smirila. Ali onda se dogodio poziv iz Zagreba. I više to nije bila stvar samo između njega i Lucića. Kad ga je ponovno otišao naći, nije ga tražio samo u svoje ime.

Lucić se stvorio kraj njega u autu.

– Postaješ neoprezan, prijatelju. Morat ćeš pripazit ubuduće. Nemoj da te ovakve igračke uspavaju i omekšaju. Tako su i Rimljani propali. Sjebo ih luksuz. Inače, kako poslovi?

– Dobro, dobro su poslovi… – odgovori Ljubica pomalo zbunjeno jer ga je Lucić uistinu uhvatio na spavanju i bilo mu je zbog toga neugodno. S druge strane, čim ga je vidio, znao je da bi za njega ponovno u vatru.

– Pa, onda? Čemu imam zahvaliti ovo zadovoljstvo? Umirao si od želje da me vidiš? Da popijemo piće? Bojim se da je moj privremeni dom u takvom stanju da te ne mogu pozvati unutra, ali svejedno te imam čime ponuditi – reče Lucijan vadeći iz ruksaka bocu rakije – Evo, popij.

– Uf, dobra! Di si nabavio ovo gorivo?

– A pojma nemam, to mi je donijela jedna prijateljica. Iskopala je to negdje, vraški je sposobna kad treba pronaći najbolje stvari. Bocu sam popio, još mi to ostalo.

– A tako – reče Ljubica, ponovno otpije, pa pogledom zaokruži po šumom obraslim padinama – Pa di je ta prijateljica? Da i meni nabavi. Samo, ja bih odmah trebao bure.

– A trebala bi biti tamo – reče Lucić pokazujući rukom na zgarište hotela. Ali ništa od tog, prijatelju. Ne može ona to više pronaći.

– Pa zašto ne može?

– Zato što je mrtva, Ljubice. Ubio sam je. Zapalio sam je skupa s ovim hotelom. I s još koječime, ali to tebe ne treba zanimati. To su moje stvari. Morat ćeš se zadovoljit s tim što je ostalo. Slobodno ponesi. Idem sad.

– Nije ona mrtva – protisne Ljubica dok je Lucić otvarao vrata.

Ovaj zastane i ponovno ih zalupi.

– Što si rekao?

– Nije ona mrtva. Ja sam je izvukao iz vatre – reče Ljubica, a Lucić se vrati na sjedalo. Lijevom rukom ga zagrli oko vrata i poljubi u čelo. Zatim pljesne rukama i prasne u neobičan, grohotan smijeh, koji je Ljubicu isprva začudio, ali uskoro mu je gadno počeo grepsti živce. Udarivši šakom o vjetrobransko staklo, poviče:

– Meni to nije nimalo smiješno! Nisam ja danas došao samo u svoje ime. Neki dan jesam, tad je to još bilo samo između nas dvojice. Ali više nije, više nije, čuješ li me?

– Nego u čije ime dolaziš? Ako već ne u svoje? – upita Lucić zajedljivo.

– Naravno da dolazim i u svoje ime! Ali tu su i Stanko i Nikola. I drugi.

– A-ha. I što kažu ti nesretnici?

– Šta kažu!? Isto šta i ja. Da se okaniš toga šta radiš, da prestaneš s tim!

– A što ja to konkretno radim? – upita Lucić tonom koji ga je strašno iritirao. Ljubica potegne nož i prisloni ga na njegov obraz.

– Prestani se pretvarat! Ženska je sve ispričala i meni, a i njima dvojici! Sranje radiš, veliko sranje… Ajde što nećeš više sa mnom, s nama… Ali sad još memoare pišeš, u govna nas sve uvaljuješ, prodao si se, nakon svega što smo zajedno prošli!

– A to! – reče Lucić, čestitajući u sebi Mirti na potezu što ga je odigrala – A svi danas pišu memoare, Ljubice! Što ne bih i ja? Ta ja imam toliko toga za ispričati. Sjeti se samo, bit će baš uzbudljivo štivo.

Ljubica uskipi od bijesa i utisne Luciću nož dublje u obraz.

– Pa dobro, jesi ti peder, jesi drolja i pičkica? Oni takve stvari rade, za njih je to! A mi smo se zakleli i, što je najgore, ti si nas zakleo, a sad gaziš po vlastitoj riječi. A još jutros sam bio spreman poginut za tebe i krenut protiv Nikole i Stanka. A sad mi se gadiš. Gadiš mi se! Tebe treba zapalit!

Lucić polako okrene glavu prema njemu.

– A ti si taj koji će me zapalit?

Promrmljao je to prilično nerazgovijetno jer mu je jezik zapinjao za vrh noža, ali ga je Ljubica svejedno razumio. Ugrizavši se divljački za usnu, on povuče nož i zabije ga u ploču ispred sebe.

– Ne, nisam ja taj! Tražili su od mene da te riješim ako se ne povučeš, ali sam im rekao da neću i amen! Ali ima ko hoće, znaš dobro da ima! Zato te još jednom pitam, što da im poručim?

– A reci im da su zakasnili. Već sam napisao memoare. Sutra ih nosim izdavaču. Putujem rano ujutro. Zbogom, prijatelju – reče Lucijan izlazeći iz auta.

– Budi volja tvoja – odvrati Ljubica pa uz silnu škripu starta svog ljubičastog ljepotana. A Lucijan uprti ruksak na leđa i lagano krene prema klinici. Bilo mu je žao Ljubice. Možda mu je ipak trebao reći da ne piše nikakve memoare. Da zapravo piše bajke. Čisto zbog njega. Ionako to ne bi ništa promijenilo. Stanko i Nikola su uvijek igrali na sigurno. A i nikad nisu vjerovali u bajke.