Roki Raketa | Zoran Malkoč
POČETAK
U životu dvadesetdvogodišnjeg Luke Crnca, zvanog Niger, propalog repera i perspektivnog i talentiranog ubojice čiji je životni san bio postati direktorom međunarodne korporacije koja će po narudžbi isporučivati smrt po čitavom svijetu, dogodila se dramatična promjena. Čitav njegov prošli i budući život došao je pod znak pitanja. Sad je Niger želio samo jedno. A da mu je netko još neki dan rekao da u njemu zapaža takvu sklonost, smatrao bi to smrtnom uvredom, srce bi mu izvadio i pojeo ga, pripravljenog na naglo i začinjenog samo paprom i solju. Ali Niger je, unatoč mladosti, bio izvrstan čitač činjenica života i uvijek bi znao jesu li se sve one posložile na optimalan način da bi neki posao bio uspješno obavljen. Tek tad bi pristupio realizaciji. Zato je bio tako uspješan. A u ovom slučaju jednostavno se poklopilo previše toga i sve su činjenice govorile da nema izbora, da jednostavno mora ući u to. Osim toga, bila je tu i želja, ogromna, jača od njega, koja je izbila iz njegovih dubina, neumitna poput nužnosti.
Kad se, nakon sjajno obavljena posla s Lucićem, čiji je dojam pokvarila neuspješna potjera za onim četveronožnim lopovom, zaputio na sastanak sa šefovima, u hodu je zaključio da je najbolje reći da nikakva rukopisa nije ni bilo. U dućanu je nabavio ruksak sličan onom kakav je imao pokojnik, malo ga izgazio nogama da izgleda pohabano i na kraju u njega ubacio nekoliko sitnica što ih je kupio na kiosku. To je isporučio šefovima kao stvari Lucijana Lucića.
– Vidiš, Nikša, sranja jarčeva… – reče Stanko sjetno gladeći sitnice što ih je kupio Niger, četkicu za zube, praznu bilježnicu, nekoliko kemijskih olovaka, toaletni papir, brijač i Nigerov švicarski vojni nožić, što ga je ovaj teška srca pridružio ostalim stvarima zato što je osjetio da tako mora – Eto što ostade od našeg Fanatika! Hrpa jeftinog smeća! Možda smo ipak bili previše nervozni u vezi s tim njegovim memoarima. Jebote!
– Što je sad? – upita Nikola.
– Pa sad mi palo na pamet, ako ih uopće nije napisao, ispada da smo ga roknuli bez ikakva razloga. Zaribala nas ona ženska, pizda joj materina!
– Možda ih je poslao poštom.
– Ma nije. Nismo ga ispuštali iz vida otkako se vratio iz šume, pa sve do vlaka. U vlaku ga je preuzeo Niger. Sve što je imao bilo je u tom ruksaku. Osim ako… Mislim, ima tu ta prazna bilježnica. Možda ih je tek namjeravao pisati.
– U zadnje se vrijeme čudno ponašao. A jebi ga, šteta, baš me zanimalo kako nas je izradio u onom poslu s Rusima.
– I šta s tim?
– Pa mislio sam da će bit nešto o tome u tim memoarima.
– Ma nemoj! Tebi bi onda bilo drago da ih je objavio! U svakom slučaju, dobar posao, Niger. Evo ti džeparac. Čujemo se.
Nakon toga se otišao naći s curom na ručku. Sjedio je neko vrijeme u restoranu čekajući, ali ga je onda ona nazvala i rekla da dogovor otpada jer se osjeća vrlo loše. Ni on nije bio sasvim miran i za neko drugo društvo nije bio raspoložen – postojala je minimalna mogućnost da se rukopis ipak pojavi – pa je otišao ravno u stan. Tamo je doživio šok. Pred vratima ga je čekao onaj četveronožni kradljivac. Ležao je na otiraču, s glavom na ruksaku. Naviknut, međutim, da se ne čudi nego da reagira, mirno je otključao vrata i otvorio ih širom. Pas ga značajno pogleda, ustane, njuškom podigne ruksak i dostojanstveno ušeta u stan. Ruksak je odložio nasred sobe i smjestio se na suncem okupanu fotelju u kutu kraj prozora. Tu se lijeno protegne i sklopi oči, kao netko tko je zaslužio odmor nakon tegobna, ali uspješno obavljena posla.
Niger priđe psu i pomiluje ga po glavi.
– Opasnu igru igraš, dečko! A vidi medaljona, buraz, šta to piše? Roki Raketa, tako se zoveš, a?
Čuvši to ime, pas zalaje i skoči u zrak, okrenuvši se oko sebe. Zatim siđe s fotelje i zalaje na ruksak.
– Evo, evo, ionako sam mislio pogledat što je unutra. Iako više nema smisla da to nosim Stanku. Zbog tebe sam im morao prodat drugu priču i moram ti reći, dečko, Roki, malo je falilo da me uvališ u gadno sranje. Zapravo, bilo najbolje da to odmah zapalim i riješim se dokaza.
Roki Raketa se sav nakostriješi i počne režati. Niger ga pogleda sa zanimanjem.
– Pa ti razumiješ što ja govorim, je li, beštijo? Tebi se ne bi svidjelo kad bih ja ovo zapalio, a?
Roki ponovno zareža.
– U redu, shvaćam – reče Niger, istodobno primjećujući bez čuđenja kako on to sasvim normalno komunicira s tim psom. Iz ruksaka izvadi debeli rukopis, položi ga na koljena i pročita naslov – Roki Raketa, pa što su to tvoji memoari, a, beštijo!? Pa dobro, ajd da vidimo…
Niger razreže špagu i okrene prvu stranicu. Ništa, prazno. Okrene drugu, treću, petu, stotu. Opet ništa, sve prazne. Na tristo, četiristo, možda petsto stranica nije našao ni jedne jedine riječi. Osim naslova. Niger se zagleda u psa kao da od njega traži objašnjenje. I pas je gledao njega. Mirno i uporno, kao da nešto zahtijeva i kao da nema ničega čudnoga u tome što od nečega što bi trebala biti knjiga postoje samo prazni, neispisani listovi.
– Pa dobro, koga taj Fanatik zapravo zajebava? Nije, valjda, zbog ovoga izgubio glavu? Mislim, zbog knjige je fakat glupo poginut, ali zbog nenapisane knjige, hej, to je turboglupost! A ti sad šutiš, je li?
On nastavi vaditi stvari iz ruksaka. U ruci mu se nađe debela bilježnica s Lucijanovim romanom iz šume. Vidjevši da je cijela ispunjena grčevitim rukopisom, shvati da je s njom imao više sreće. Nasumce otvori jednu stranicu i tu pročita odlomak koji ga ugrize za srce, o Fanatikovom suludom ratu protiv svih. Oduprijevši se želji da čita dalje, on nastavi pregledavati sadržaj ruksaka. Fanatikov stari revolver, kojim je ubio dvoje ljudi koji su mu možda najviše značili u životu. Diktafon s Mačkinom ispovijedi. Niger pritisne dugme i iz zvučnika se začu glas još jednog mrtvaca kako pripovijeda o svom prvom susretu s Rokijem Raketom.
– I opet o tebi, beštijo! Ti baš vodiš bogat društveni život, je li da vodiš? – reče, a zatim otvori fascikl s izrescima iz novina koji su govorili o Mački i o njegovu psu. I on se mutno sjećao tog lika, bile su ga pune novine, čak donedavno. Ali psa se nije sjećao. Tad ugleda njegovu sliku.
– Ali to ipak nisi ti. Samo imate isto ime. No mora tu bit još nečega, je li da mora, a, Roki?
Počelo ga je to sve više zanimati. On ode do vrata i provjeri jesu li zaključana, a zatim se vrati i ponovno uzme Fanatikovu bilježnicu. Stao ju je čitati otpočetka. Nakon nekog vremena, bio je kao ošamućen, bilo mu je kao da ga netko neprekidno udara, ali nije mogao prestati s čitanjem. Zatim je uzimao one izreske i listao ih, pa uključivao diktafon i sklopljenih očiju slušao Mačkin dramatični glas. Nije primjećivao da vrijeme prolazi.
U praskozorje je stajao na balkonu svog stana na Utrini i gledao u sivo nebo, stežući onaj svežanj praznih listova. Shvatio je zašto su prazni. Lucijan Lucić, čovjek koji mu je dopustio da ga ubije zato što je napisao vlastitu smrt, čovjek kome se sve više divio, dobacio mu je rukavicu. I on će je prihvatiti, itekako će je prihvatiti. Završit će ono što ovaj nije mogao.
Tjedan dana nakon toga zvono na vratima njegova stana nije prestajalo zvoniti. Roki ga je povlačio zubima za uho. Niger otvori oko i pogleda na sat. Prošlo podne. Na vratima i dalje zvoni, ali se čuje još nešto, kao da netko udara štapom po njima.
– Prestani s tim udaranjem! Dolazim! – dovikne on krenuvši ka vratima.
– Otvaraj, mali, zaželjela sam se tvog kurca! Otvaraj ili ću ih razvalit. Ne dopuštam da me više izbjegavaš.
Čuvši njezin glas, on se sav ušeprtlja s ključem. Kad ih je napokon otvorio, ona energično prođe kraj njega, pomažući se štapom.
– Isuse, Mirta, što radiš s tim štapom? Što ti se dogodilo? Zašto šepaš?
– Pusti sad štap, imala sam malu nezgodu. Nego slušaj, dečko, meni se to ne može radit. Jednom me odbiti, u redu, svatko ima nekih obveza, već dvaput ne dolazi u obzir. Ali šest puta izjaviti da si spriječen! Meni! To ja ne toleriram. Što se događa s tobom? I kakav je ovo cirkus ovdje? Ne, stvarno si praščić! I kakav je to pas u tvom krevetu?
Jedva razbuđeni Niger, koji je pisao do jutra, pođe zbunjeno skupljati papire, razbacane svud po sobi. No onda, kao da je nešto odlučio, vrati se do nje i uhvati je za ramena, stežući u ruci nekoliko listova.
– Slušaj, Mirta, oprosti. Nisam ti se htio javljati dok ne budem sto posto siguran. Ali sad shvaćam da zapravo jesam siguran.
– Siguran u što?
– Vidi… Što bi rekla kad bih ja, recimo, postao pisac? Ti studiraš tu komparativnu i književnost…
– Komparativnu književnost, praščiću, ne komparativnu i književnost! I ne studiram, nego ću uskoro biti doktor komparativne književnosti! A kakav bi ti to pisac htio biti?
– Pa pisac, pravi pisac. Mislim, ono, bolje pisat o tome kako ubijaš ljude nego skakat naokolo i stvarno ih ubijat.
– Pa, kad tako postaviš stvari, bolje je. Samo što za ovo drugo bolje plaćaju.
– Nemoj baš biti sigurna. Svugdje vlada recesija. Znam ja tipove koji bi za sto kuna nekome glavu skinuli.
Mirta odmahne glavom i smjesti se na trosjedu.
– Slušaj me, praščiću! Za neke stvari si rođen i fantastično ih radiš. Jebeš me tako lijepo da bih se najradije rasplakala od miline. Ali za pisanje nisi. Ti si, prije svega, nepismen. Pa ni govor ti ponekad ne ide najbolje. Ali jebati znaš. Jebi me, praščiću!
Ali praščić odmahne glavom.
– Nisam baš za to.
– Pa kako? Inače si uvijek za to.
– A bit će da je to zbog pisanja. Zar nije Baudelaire rekao da što čovjek više njeguje umjetnosti, manje drka?
– Ma gdje si to pokupio, praščiću! Zar i to piše u Malim novinama? Dođi ovamo. Daj da vidim te papire. Daj mi prvu stranicu i još dvije, ne moraju ići jedna za drugom. Pročitat ću ih pomno, zato se utišaj, ali mi obećaj, ako je ovaj tekst neko smeće, da ćemo ga zapalit i nikad više to nećemo spominjati. I da ćemo se otad samo jebat bez puno dijaloga. Obećaj!
– Obećavam.
– Dobro – reče Mirta, stavi naočale i pogleda rukopis. Pročitavši naslov, gotovo je ostala bez daha – Roki Raketa! Tako ti se zove knjiga!? Otkud ti to, otkud ti to, Niger?
– Tako sam je nazvao po njemu – reče Niger pokazavši na psa, koji se baš protezao na fotelji. Mirta skoči s trosjeda, pogleda psa, spazi onaj medaljon s natpisom, nešto tiho opsuje, pomiluje psa, pa se vrati na trosjed i nastavi čitati, strahovito uzbuđena. Niger je za to vrijeme nervozno šetao po sobi.
– Idem se istuširati – reče napokon, ne mogavši više izdržati napetost. Mirta se i ne osvrnu na njega. No jedva da je stigao do kupaonice kad se prolomi njezin glas.
– Vraćaj se ovamo!
On se vrati. Mirta je stajala nasred sobe, s papirima kojima je mahala zrakom kao da mu prijeti.
– Niger, dečko! Ovo si ti napisao?
– Ja – reče on i nije lagao.
– U tom slučaju, morat ću naći drugog jebača.
– Ne sviđa ti se, je li? E pa da znaš, boli me kurac! A ti se moš jebat s tim doktoratom iz komparativne! I književnosti! – poviče uvrijeđeno Niger, natjeravši Mirtu da se nasmije, ono, baš od srca.
– Hej, čekaj malo! Nisam to rekla zato što mi se ne sviđa. Nego upravo suprotno, zato što mi se sviđa. Istina, nepismen jesi, ali to je sporedno. Samo, nas dvoje sad imamo ozbiljnija posla i zato razonodu moram potražiti drugdje. Zato što se rodio prokleti pisac! Dođi, sjedni ovdje. Ja ću ti pomoći da nastane knjiga. Je li tako, Roki? Je li tako da se rodio pisac?
Roki Raketa skoči na krevet, ugnijezdivši se između njih dvoje. Zatim prodorno zalaja, tako zvonko i jasno da uopće nije bilo dvojbe kako se slaže u potpunosti. I zaista, nije on uopće sumnjao da se tog dana rodio još jedan pisac. I nije sad njegovo da razmišlja je li on dobar, hoće li postati velik i slavan ili tek jedan od mnogih za koje nitko neće saznati. Njegovo je da radi i bude vjeran. Jer onaj koji se dosjetio slati Rakete u svijet, nije im ništa rekao o tome kakvi trebaju biti ti pisci. Tek da budu uz njih i daju se dokraja, sve dok njihovo vrijeme ne istekne.