Roki Raketa | Zoran Malkoč

25

Fanatikova industrija bijede rasla je i granala se sve većom brzinom, ne samo zahvaljujući njegovoj darovitosti i odanosti najbližih suradnika, nego i zbog nevjerojatne spremnosti cjelokupnog društva da mu bude na usluzi, ali i da od njega izvlači korist. Koliko god on sam bio bezobziran, na svakom je koraku sretao ljude čija je bezobzirnost bila veća od njegove. Ljude koji misle da zaslužuju više. Ta se sorta kotila poput štakora. Nigdje čovjeka koji bi mislio da zaslužuje manje. Da je takvoga sreo, istog trena bi se odrekao svega i otišao u šumu pjevati himne u pravednikovu počast. Ali na svom je putu sretao uglavnom bezobzirne kukavice – seljake i seljačke vođe, sindikaliste i carinike, profesore, narkomane i estradnjake, novinare i državne službenike, gradonačelnike i načelnike, saborske zastupnike i ministre, tajnice, policajce, suce i socijalne radnike, liječnike, nogometaše i svećenike koji su se svakodnevno odricali Židova Isusa. Bilo je to zapanjujuće otkriće. U zemlji pohlepnih i bezobzirnih, razlika između njega i njih bila je samo u hrabrosti. Dok su oni svoju čudovišnost brižljivo skrivali pod krinkom normalnih građanskih života, kamuflirajući je religijom i ideologijom, lijevom ili desnom, dopuštajući joj da se pokaže tek kad nema nikakve opasnosti po njih, on je svoju primjenjivao uvijek, pri svakom potezu, dosljedno, dokraja i bez obzira na izglede. I bez trunke pohlepe. Jer on zapravo nije želio ništa. Osim da ne izgubi. Ne od takvih.

Hraneći se bezobzirnošću drugih, Lucić je premrežio društvo svojim brojnim aktivnostima, od kojih su klasični kriminalni poslovi – trgovina narkoticima, šverc cigareta, nafte i oružja, kamatarenje, reketarenje i ubojstva po narudžbi – bili zapravo tek početak. Vrlo brzo počeo je pokretati legalne poslove, otvarati restorane, benzinske crpke, noćne klubove, mjenjačnice i štedionice. Prvo pogrebno poduzeće otvorio je godinu prije svojih kolega iz Zagreba i na to je neko vrijeme bio jako ponosan, a jedino on je znao koliko si je mušterija sam osigurao. Poslije operacije Bljesak, kojom je oslobođena zapadna Slavonija, intenzivno je provodio vrijeme po zagrebačkim ministarstvima i restoranima, gdje se bavio obrađivanjem, ucjenjivanjem i podmićivanjem političara i državnih službenika, nakon čega je njegovo građevinsko poduzeće počelo graditi kuće, crkve i škole na oslobođenim područjima. I u poslovnom i u privatnom životu postavio si je isto pravilo, baviti se samo onime što mrzi, odabirati samo ono čega se duboko gnuša. To je vrijedilo kako za stvari, tako i za ljude. Smatrao je to sjajnim sredstvom da se ne uspava i da uvijek ostane na oprezu.

U toj razgranatoj i dobro organiziranoj industriji nije bilo mjesta iznenađenju, ali povremeno bi se pojavili poslovi koji bi mu razgalili dušu i natjerali osmijeh na lice. S takvim jednim poslovnim prijedlogom došao je stari Tromblon, koji se u to vrijeme nalazio usred ogorčene borbe za mjesto gradonačelnika. Najogorčenije se, doduše, borio sam sa sobom i izgledi su mu zapravo bili vrlo slabi. Njegov ugled ratnika s godinama se potrošio i postao zamoran, a parola „Za mnom!” mnogima je zvučala zlokobno i groteskno, naročito kad se uzme u obzir smjer kojim su on i družba kojoj je pripadao dotad vodili grad i čitavu državu. Osim toga, u javnosti su počele kružiti sve glasnije priče o Tromblonovu ratnu profiterstvu i s njim povezanim zločinima, potkrijepljene preciznim detaljima i datumima, zbog čega je HDZ odbio podržati njegovu kandidaturu i odlučio se za drugog čovjeka, njemu iznimno mrskog Srećkovića. Daleko od toga da je to obeshrabrilo ljutog hadezejca, koji je za stranku lio krv i znoj još dok je bio nitko i ništa, kad je kao veterinarski tehničar s vizijom neumorno agitirao po selima Bosanske Posavine, pokrivajući troškove većinom iz vlastita džepa, koji je punio tako što je, gdje god bi došao, cijepio kokoši običnom vodom. Ništa mu nije bilo teško za stranku. Ali sad se ni trena nije dvoumio. Istupio je iz članstva i najavio kandidaturu kao nezavisni kandidat, uvjeren kako s njim odlazi sama srž HDZ-a. Bilo je u njemu nešto od onog Fazlagića koji je, odgovarajući na četničku provokaciju o tome da je Zagreb pao, a Pavelić poražen, navodno ovima doviknuo da Hrvatska i Poglavnik nisu propali dok se god drži Fazlagića Kula. Govorio je da mu njegovo hadezejstvo ni sam vrhovnik ne može oteti i da će ga ono opet dovesti na mjesto koje mu pripada. Što se toga tiče, bio je miran.

Tromblona je više brinuo jedan drugi problem, osobne i obiteljske prirode, no također povezan s njegovim političkim planovima. Taj se zvao Armando, njegova krv i meso, nasljednik i mili sinčina, u kojeg je oduvijek polagao velike nade. Sve mu je dao. Da je dečko bio za školu, poslao bi ga kamo hoće, na Oxford, u Ameriku, na Mjesec! Ovako, nabavio mu je diplomu i zaposlio ga u HEP-u, gdje Armando nije morao raditi ništa osim jedanput na mjesec potpisati neke papire i pokupiti plaću. Otvorio mu je kafić, najbolji u gradu, izgradio kuću, da ne bude beskućnik kad se oženi, na tri kata, s njemačkom stolarijom i talijanskim pločicama i sa 133 vidljiva i nevidljiva patuljka u vrtu, što ih je od drva načinio čuveni naivni kipar iz Cernika. Istresao je za te patuljke čitavo bogatstvo.

I kako mu on vraća!? Tako š to je poludio za onom španjolskom kurvom, koja je njega, Tromblona, osramotila pred cijelim Gradskim vijećem. Ludovao je zbog nje mjesecima, drogirao se i pio od jutra do mraka, izazivao incidente i tukao policajce, dajući Tromblonovim političkim neprijateljima obilje materijala koji su ovi spremno upotrebljavali protiv njega. Samo Luciću može zahvaliti što ga je riješio te napasti. Tromblon je nakon toga imao ozbiljan razgovor sa sinom. O budućnosti, o ženidbi, o unucima koje mu je dužan isporučiti kako bi se osigurao nastavak dinastije. Činilo se da je Armando shvatio ozbiljnost situacije, naročito u svjetlu predstojećih izbora o kojima ovisi i njegova budućnost, jer se složio sa svime što je Tromblon rekao.

Do Tromblona su, međutim, uskoro počeli dopirati uznemirujući glasovi o novim Armandovim ispadima. Ti su, doduše, bili prilično kontradiktorni – čas su javljali da Armando sjekirom rastavlja automobile parkirane pred njegovim kafićem, čas da sjedi nasred trga i cmizdri poput derišta kojem su uzeli igračku. Nakon dojave o jednom takvom napadaju plača, koji se Armandu dogodio pri izlasku iz bolnice i bio popraćen demoliranjem obližnjeg kioska s ćevapima, Tromblon je prekinuo važan sastanak i otišao raščistiti stvar sa sinom. Naročito ga je brinuo taj plač. Sjekiru i nasilje još je mogao razumjeti, bila je to ona ista vrela krv koja je tekla i njegovim žilama, ali da hoda gradom i plače na svakom koraku, to mu nije išlo u glavu.

– Šta to radiš, šta plačeš naokolo, zašto me sramotiš po čitavom gradu, izrode prokleti?! – zagrmio je Tromblon čim se, u pratnji Sebastijana, pojavio na vratima sinova kafića, slabo mareći za goste koji su se stisli na jednom kraju dugog šanka. Bili su to ionako Armandovi prijatelji, kojima koka i tripovi nisu davali spavati, pa su od jutra visjeli u birtiji. Glumeći konobara, Armando je stajao s druge strane šanka i ulijevao im viski po principu tebi-meni-tebi-meni. Nakon što bi nasuo jednome, sam bi otpio iz boce, onda bi nasuo drugome pa opet otpio, i tako redom. Tromblon se zbog toga još više naroguši. – Lijepo počinješ dan! Nema ni devet, a ti se već nalijevaš rakijetinom. Potjeraj ovu stoku, Sebastijane. Marš van!

– Ma neš ti moje prijatelje tjerat! – usprotivi se Armando i stane pred oca, ali ga dočeka šamarčina od koje mu se glava gotovo sastavi sa šankom. I još se činilo da Tromblon nije odapeo svom snagom. Nekoliko trenutaka zurio je čas u svoju ruku, čas u sina, koji se uhvatio za glavu i lupao njome od šank, tresući se i jecajući sve glasnije. Od tih jecaja Tromblona poče hvatati panika. Bio je on eksplozivne naravi, planuo bi u trenu i u trenu bi se ohladio, pa se već počeo kajati i prekoravati sebe zbog naglosti. Ne može se ipak šamarom započinjati razgovor o plaču.

– Isprati ih van – reče tiho Sebastijanu – i ostani pred vratima. Ne puštaj nikog.

No, kad je ostao sam sa sinom, shvatio je da zapravo ne zna što bi. Bio je on čovjek dreke i vike, manipulator grupe i mase, što veće, to bolje, znao je postići da ljudi učine ono što želi, ali u ovakvoj situaciji slabo se snalazio. Velik, pusti kafić odjednom mu postade pretijesan i zagušljiv, opustjeli šank i prazni stolovi počeše ga plašiti. Sad mu je bilo žao što je potjerao one momke van. Lakše bi to riješio pred njima.

Armando je bio neumoljiv. Ridao je sve jače. Tromblon očajno stisne šake, najradije bi ga njima utišao, no onda se svlada i samo lako udari sina po ramenu.

– Sine moj, pa šta ti je, koji ti je kurac? Reci mi, koji je tebi kurac?! – govorio je Tromblon, trudeći se da izgovara te riječi što nježnije, ali je bio svjestan da mu to ne uspijeva – Je l’ zbog šamara? Pa nisam namjerno, znaš da nisam, samo ne mogu gledat kako se uništavaš… A uništavaš i mene, obojicu nas uništavaš! O tome hoću li ja ostat gradonačelnik ovisi i tvoja budućnost! Puno je stvari u igri.

Nešto u tom govoru očito je pogodilo Armanda u žicu jer on u trenu prestane plakati. Šmrcnuvši nekoliko puta, tužno i s nekim prijekorom u očima zagleda se u oca.

– Koji si ti kreten, stari! Jebote tvoj šamar! Nemam ja budućnost, ja sam već uništen, i to ne samo zbog ovog, vidi, vidi, samo pogledaj… – reče Armando i, na veliko Tromblonovo čuđenje, raskopča hlače i spusti ih do koljena. Onda podigne košulju. Tromblon krikne od užasa. Armandov kurac, njegova najdraža igračka i ćaćin ponos, kojim se Tromblon hvalisao pred prijateljima kao da je njegov, bio je crn i nabrekao poput ogromnog patlidžana, sav izbrazdan ranicama iz kojih su tekli gnoj i krv.

– Doktor kaže da hitno moram na operaciju. Umrijet ću ako ga ne odrežu. Tako da ništ od unuka, stari. Pa ti meni pričaj o izborima! – reče Armando grubo, navlačeći hlače. Ali odmah požali zbog te grubosti. Njegov stari, čvrsti Bosanac, tvrdi hadezejac i neustrašivi ratnik, za kojeg se činilo da ga ništa ne može slomiti, sad je bio satrven. Kad je Armando navukao hlače i tako sakrio onaj grozni prizor za koji mu je pogled bio prikovan, Tromblon zatetura, kao da se dotad držao samo za taj osakaćeni kurac. Ispruži ruke prema sinu, uhvati se za njega i zagrli ga.

– O jadno moje dijete, sine moj! Plači, isplači se, nariči kolko oš! I ja ću s tobom! – vikao je Tromblon, potpuno izvan sebe. Ali Armando nije zaplakao, nego je utješno tapšao starog po ramenima dok se on gušio u suzama. Između njih se odjednom javila topla bliskost i Armando čak osjeti nešto nalik sreći, gotovo zaboravivši da se sve to zbiva zbog njegove nesreće.

– Krv joj mrtvu jebem! Je l’, sine, to je ona napravila? Kurvetina te zarazila nečim! – zareži odjednom Tromblon, a Armando se odmakne od njega, osupnut silinom mržnje koja je izbijala iz očevih riječi, iz pogleda, iz samog držanja tijela, koje ga podsjeti na pauka koji se sprema ubrizgati otrov.

– Ko da je to sad bitno! Pusti to, ćaća!

– Neću! Neću da pustim! Kosti ću joj raskopat! A ti, sine, ne brini, neš ti bez kurca u grob. Ja ne dam! Naće stari doktora koji će to riješit. To više nije tvoja briga! – reče Tromblon, primi ga s obje ruke za glavu i zagleda mu se u oči luđački prodorno. Bio je to upravo nepodnošljiv pogled i Armando pokuša izmaknuti glavu, no stisak Tromblonovih ručerdi bio je prejak. – To više nije tvoja briga! – čuo ga je kao ponavlja, a zatim osjeti težak, vlažan dodir očevih usana koje su mu utiskivale poljubac u čelo, od kojeg mu se cijelo tijelo strese od hladnoće.

I Tromblona je tresla slična vrsta hladnoće. Ta prokleta birtija postala je grobljem njegovih nada. Nasloni stolica, na kojima su se kočili stilizirani likovi u pokretu, glave i sunca, smajlovi i nasmiješene ribe, nadvisivali su stolove poput malih nadgrobnih spomenika. To mu se ona ruga. Iz groba. Te slikarije su njezino djelo. I on je bio prisutan kad se luda i pijana Aneta, oboružana pemzlom i sprejevima, obrušila na stolove i stolice, koji su joj se činili dosadnima i bez karaktera. Tromblon je tog popodneva došao ljutit, a otišao bijesan. Ali u međuvremenu je bio ushićen, sretan, izvan sebe od zanosa. Takve je emocije u njemu probudila prelijepa beštija, dvostruko mlađa od njega. A zapravo je došao okončati tu besramnu vezu između nje i Armanda, o kojoj je trubio čitav grad i koja mu je nanosila sve veću štetu, nju samu protjerati iz grada, a njega prisiliti da se vrati bivšoj djevojci, s kojom se namjeravao oženiti prije nego što se pojavila Aneta. Za Tromblona je to bilo pitanje života i smrti. Armandova bivša, zgodna i uštogljena plavokosa vjeroučiteljica, bila je, naime, kći njegova stranačkog kolege, bliskog suradnika i zamjenika Srećkovića, o čijoj je podršci uvelike ovisio. Taj ravnatelj Centra za socijalnu skrb je kao rođeni Slavonac držao na uzdi slavonski klan, koji nije uvijek blagonaklono gledao na Bosanca na čelu stranke i grada.

Na sve to zaboravio je Tromblon kad je ugledao Anetu. Poželjevši je za sebe, počeo je sliniti po njoj i lupetati koješta, nije mu u tome smetao ni Armando, koji nije mogao vjerovati vlastitim ušima dok je Tromblon govorio da će se, ako treba, odreći svega, i politike i moći i položaja, da će opet ići po svijetu i cijepiti perad običnom vodom, samo ako ona pođe s njim. Gušeći se od smijeha, Aneta ga je poticala da lupeta još više, po licu i čelu crtala mu je neke znakove govoreći šaptom da su to tajni znaci koji ih sad neraskidivo vežu i da će, po svojoj prilici, ostaviti Armanda. Istim maznim glasom koji mu je golicao uho i raspaljivao krv ona reče da ipak ne bi htjela prenagliti i poslije se kajati te stoga predlaže malo obiteljsko druženje radi boljeg upoznavanja. Neka obojica Kečavaca odmah isuču svoje jatagane i pokažu joj što znaju – ćaća neka izjebe sina, sin ćaću. A ona će se odlučiti za većeg junaka. Tromblon je bio preneražen, pun nemoćna bijesa, nesposoban da podigne ruku i zgnječi je kao pauka, kako mu je to nalagao njegov pravednički zdrav razum. Ali ona ga nije htjela pustiti: sutradan je izvela onu predstavu u Poglavarstvu. Muka mu se svega toga i sjećat! Samo, ne može se Tromblona dugo tako kinjiti i ponižavati, nije on kukavica i slabić poput Armanda. Kad nešto ne valja, kad je u njemu nešto trulo i pokvareno, on to čupa iz sebe, rješava se toga bez odlaganja kao gušter repa.

I sad je tako nešto trulo morao iščupati iz sebe. Poljubivši sina, okrenuo se i požurio van bez osvrtanja. Armando je za njega prestao postojati. Od tog nezahvalnika nikad nije doživio ništa dobro, taj je znao samo uzimati i grabiti, a sad mu neće moći dati čak ni unuka, jedino što je ikad tražio od njega. Grozničavo je razmišljao kako iskoristiti Armandovu nesreću i okrenuti je u svoju korist. U tome mu je, ni kriv ni dužan, pomogao upravo Armando.

– Imaš ti još djece, ćaća! – poviče on očajno, ni sam ne znajući zašto. Ali bit će da je, dok je gledao oca kako odlazi, osjetio da taj odlazak ima u sebi nečeg konačnog i da nakon toga život neće biti isti, pa se sjetio svoje mlađe sestre, s kojom obitelj nije imala veze više od dvije godine. Znao je da živi u Zagrebu jer ju je povremeno viđao na TV-u kad bi se izvještavalo o prosvjedima boraca za prava životinja, pedera, lezbača, Cigana, Srba i beskućnika, uvijek bi se ona našla tamo, nabrijana, lajava i ratoborna. Svojim je stavovima ocu vadila mast oduvijek, još od osnovne, no između njih je konačno puklo na proslavi što ju je Tromblon priredio kako bi svijetu objavio da mu je kći stekla diplomu psihologinje, na kojoj je ona pred stotinjak uzvanika, među kojima je bilo i mrkih hadezeovaca iz samog vrha stranke, uhvatila za dupe i zažvalila Armandovu vjeroučiteljicu, a onda se iz sveg glasa derala da je presretna zato što je lezbijka. Tromblon ju je tad izbacio s vlastite proslave i pred svima izjavio da je se odriče. Armando, koji nikad nije pretjerano ljubio sestru, a još je manje imao razumijevanja za njezina uvjerenja, ipak je znao da to tobožnje sestrino lezbijstvo nema nikakve veze sa stvarnošću. Ona je minirala Tromblonovu proslavu jednostavno zato da mu napakosti pred njegovim prijateljima, ulizicama i onima kojima se on ulizivao. Napravila je to zato što se on oglušio na njezine molbe da novac predviđen za tu skupu terevenku donira nekom tajnom skloništu za zlostavljane žene. Unatoč tome, nikad nije rekao Tromblonu da mu kći nije lezba, čak ni onda kad se ovaj ozbiljno bavio mišlju da je zatvori u neku ustanovu. Više mu se sviđalo biti njegov sin jedinac. Sad je to poželio ispraviti. No, kao i većinu stvari u svom životu, ni ovu nije uspio odigrati do kraja.

– Imam, Armando, jakako da imam! – odvrati Tromblon, poklonivši sinu još jedan trenutak. Na usnama mu je titrao paklenski osmijeh pobjednika. – Takav sam ti ja, uvijek se osiguram!

Pun energije, otvori vrata i izjuri van, ne dajući Armandu priliku da započne razgovor o sestri. Nije, uostalom, Tromblon na nju niti pomislio kad je Armando doviknuo ono o djeci. Sjetio se stari kurvar da je prije desetak godina vrijedno radio po posavskim selima, nakon čega su najmanje četiri žene tvrdile da su mu rodile sinove, o čemu on, doduše, tad nije htio ni čuti. Sad je drugo. Ovo s Armandom potpuno mijenja situaciju. Potražit će ih svu četvoricu i ne samo što će onoga koji mu se najviše svidi priznati i dati mu prezime, nego će ga dovesti u svoj dom i dati mu najbolji odgoj. Nema šanse da ovaj put dopusti ženi greške kakve je napravila s Armandom.

– Hitno dogovori sastanak s Lucićem – reče Sebastijanu kad je izišao. – Najbolje još večeras.

Našao se s Lucićem sutradan, u samo praskozorje, na svom ribnjaku koji se nalazio izvan grada, nedaleko od rijeke. Dok je većina glasača spavala, njih dvojica su zurili u plovke na mirnoj površini jezera i povremeno izmjenjivali naizgled uljuđene rečenice, o čijoj su neobičnosti mogle suditi samo ribe.

Čuvši od Sebastijana da Tromblon treba hitnu uslugu od njega, Lucić je odložio sve druge poslove, ne zbog toga što bi mu on bio osobito bitan u financijskom ili političkom smislu, nego zato što je bio siguran da će taj poslić imati neku naročitu draž, neku skrivenu poslasticu kakvu samo Tromblon može smisliti. On je već neko vrijeme bio njegova omiljena ljudska nakaza i nije pretjerano reći da nije postojalo to što za njega ne bi učinio. Prezirao je, doduše, sve što Tromblon predstavlja i u što vjeruje, ali divio se silini Tromblonove vjere u to da je on inkarnacija nebeskog apsoluta hrvatstva i hadezejestva, djevičanski čist i ispravan u svemu što u ime toga radi, zbog čega su sve pizdarije usput počinjene, svi zločini i bezočna razbojništva obične tričarije nevrijedne spomena.

– Vi znate da ja ne volim okolišat. Želim da ubijete ovu personu. Mislite da to možete izvest i koliko će me u tom slučaju koštat? – reče Tromblon pružajući mu fotografiju koju je izvadio iz novčanika. Pogledavši je, Lucijan se naježi od divljenja. Tromblon ga nije iznevjerio. Bit će to zaista posao za dušu.

– Naravno, izvedivo je. Što se cijene tiječe, standardna tarifa je sto tisuća. Međutim, u ovom slučaju neće ići ispod dvjesto. Tromblon se smrkne kad je čuo cijenu. Ali u tom trenu njegov plovak zaigra i nestane pod vodom, što mu odmah izmami osmijeh na lice. On u zbuđeno potegne štap i izvuče cvergla srednje veličine.

– Ha! Oni su mi najslađi! Sam ih pečem, ne dam ženi da ih pipne, malo u kuruzno brašno i puk u tavu, puk-puk s jedne i druge strane, uf, tope se ustima! A vi ste, moj Luciću, baš naumili da me izujete! Nije dosta što mi čitav taj poso srce kida, nego još i na prosjački štap moram spast.

– Daleko ste vi od toga, dragi gospodine.

– Ali dvije stoje, Luciću!? Ni stoja nije malo, a kamoli dvije!

Lucić nemoćno raširi ruke.

– Slušajte, ne znam je l’ vam to poznato, ali ta, kako vi kažete, persona već neko vrijeme za mene obavlja stanovite poslove… koji mi prilično donose. Vi od mene praktički tražite da odsiječem ruku koja me hrani. Nogometnim rječnikom rečeno, tih sto tisuća povrh su neka vrsta odštete.

– Hm, odštete!? Nije li to malo, kako se ono kaže… ironično? Ne bih li ja trebao biti taj koji će za njega dobit odštetu? – reče Tromblon i snažno zabaci štap, bacajući mamac gotovo do pola jezera.

– A vi ćete je svakako dobiti. Nakon ovoga mnogi će vam dati odštetu.

– U redu, u redu! Neka bude dvjesto! Nisam nikad na njemu štedio, neću valjda sad počet! Samo, nemojte mi srat, slabo bi se vi najeli da vas ta ruka hrani. Kao da ja ne znam da većinu tih poslova obavlja Sebastijan. Imajte poštovanja, Luciću. Nisam ja baš takva budala. Slušajte, posao treba biti obavljen još danas, najkasnije sutra.

– Naravno. Pretpostavljam da ne želite da izgleda kao nesreća?

– Ni u snu! Želim javno smaknuće, sa što više svjedoka. Želim da bude krvavo, da se ljudi zgroze, da čitav grad bruji, da me…

– Da vas žale – dometne Lucić naglo ustavši. Nekoliko trenutaka je zamišljeno promatrao plovak, koji je jurio po vodi, nestajao i opet se pojavljivao, a onda sjedne i prasne u smijeh.

– A šta vam je, pa je l’ ne vidite da riba grize? – Pustite sad ribu. Nego, što kažete na ideju da ga ubije, recimo, Srećković? Vaš nekadašnji suradnik sad vam je glavni protivnik, zar ne? Gadan igrač, širi one glasine o vama, čujem da će ih dati i u novine…

– Nije to njegovo maslo. Znam ja…

– Pouzdano vam mogu reći da je to baš njegovo maslo. Naime, ja sam taj koji mu je prodao informacije.

– Vi!? – uzvikne Tromblon ljutito potegnuvši štap, kao da ga smjera njime udariti – Čovječe, pa vi ste pravi demon!

– Vaš dobri demon, dobri demon, dragi moj Tromblon! Dao sam mu samo manje vrijedne stvari, plus izmišljotine koje ćete lako pobiti ako dođe do nečeg ozbiljnog. Kao što znate, one stvarno bitne zadržao sam za sebe i za to se ne morate brinuti. Dakle, Srećković! On je idealan, s njim ćete polučiti višestruku političku korist.

Tromblon je skinuo kapu i rukom se trljao po tjemenu, pogledavajući ispod oka Lucića.

– Ma slušajte… Ne znam, Luciću! Pa nije ovo bajka da se sve želje ostvaruju! Mislim da ćete ipak morat smislit nešto drugo.

– A treba nekad i u bajke vjerovat – reče Lucić, trgne štap i izvuče krupnog cvergla, kojeg vješto skine s udice i dobaci Tromblonu – Evo, sad imate i za doručak. Vidimo se na sprovodu, gospodine gradonačelniče.