Roki Raketa | Zoran Malkoč

46

Mačka je proveo dugu besanu noć, tek nakratko prekidanu intervalima mučnoga sna. Na trenutke ga je obuzimalo ludo zadovoljstvo zbog toga što je Aneti, unatoč svemu, bolje, ali uglavnom je bio potpuno očajan. Izluđivala ga je činjenica da mu je Srećković nužan zato što ima moć da ga zaštiti od onoga što je zvao Rokijevom osvetom. Kad god se udaljavao od Srećkovića, od njegove zaštite, blizine i savjeta, njegovi problemi u vezi s tim su rasli. Zato i nije imao hrabrosti potpuno prekinuti s njim. Dugovao mu je mnogo, možda čak i život, to nije mogao poreći, ali to nije umanjivalo osjećaj grozne nelagode što je u šakama tog mračnog svećenika, osobito zato što je osjećao da su pravda i pravo ipak na drugoj strani te da je upravo on taj koji je zgriješio prema onome koji je njemu činio samo dobro. A Srećkovićev kružok žderača pasa tek je otmjena banda pohlepnih gramzivaca u čijem se društvu, doduše, on isprva osjećao odlično, misleći da je našao sebi slične, ljude koji su prošli slično iskustvo i postali žrtvama iste neshvatljive onostrane igre, ali je ubrzo shvatio da s njima nema ništa zajedničko. Nije on, poput njih, požderao Rokija zato da se dočepa njegova dara i sposobnosti, on ga je pojeo zato da ne umre od gladi. Pogriješio je samo u tome što je obećao nešto što nikako ne može ispuniti, iako je tad bio uvjeren u suprotno. No, kako god bilo, on je sad gdje je, s njima, prihvatio je ne samo Srećkovićevu zaštitu, nego i pomoć, koja nipošto nije bila neznatna, pri ostvarenju poslovnih i drugih ciljeva. Ako se u stvari oko Anete suprotstavi Srećkoviću, ne samo da će ostati bez njegove duhovne zaštite, koja je ipak držala stvari pod kontrolom i kad se on nije pridržavao svega što je ovaj od njega tražio, nego će sigurno osjetiti i sasvim konkretne posljedice u materijalnom i poslovnom smislu. Puno se puta uvjerio, uvijek u svoju korist, dokle sežu Srećkovićeve veze i utjecaj u ovoj zemlji.

Bavio se mišlju da jednostavno nestane, zajedno s Karlom i Anetom, da otputuju nekamo u inozemstvo, što dalje odavde, i da tamo pokuša napraviti onaj vrhunski podvig – napisati knjigu što ju je dužan Rokiju. Tako bi sa sebe zbacio teško breme, a Srećković mu više ne bi bio potreban. Idejom se oduševljavao neko vrijeme, ali ga je ubrzo svladala malodušnost jer se sjetio da je to zadatak teži od svih i da uvelike premašuje njegove snage.

Stotinu je puta promijenio odluku o tome kako će se postaviti prema Srećkoviću, ali ujutro je konačno čvrsto odlučio da će postupiti onako kako ovaj bude htio, osim ako to ne bude preloše za Anetu. Tako će si osigurati manevarski prostor za daljnje korake. Međutim, kad se Srećković poslijepodne pojavio, sve su odluke i planovi pali u vodu. Fanatičan kao nikad prije, jedva da je uopće htio slušati što Mačka ima reći Aneti u prilog, a njegova bezazlena izjava kako je riječ o vrlo pametnoj djevojci koja je usto nadarena slikarica izazvala je u svećenika pravi napad histerije i gnušanja.

– Takve su vam one sve! I vjerujte mi, takve su napravljene zbog jednog jedinog razloga! Da zavedu! Da obmanu! Da povuku u propast! Ali otkriva ih rep! Vidite, prijatelju dragi, ja se vama toliko i ne čudim, vi ste umjetnik, vaša je mašta vaša snaga, ali ona je ujedno i slaba točka zbog koje vas nije teško obmanuti. Mene više brine što je uspjela zavesti i tako razumnog i staloženog čovjeka kakav je profesor, jednog medicinara, egzaktnog znanstvenika! Po tome se vidi koliko je ona opasna! Ni riječi više ne želim čuti, ni riječi! Vi ste samo zabludjelo dijete. Ali ja ću vas spasiti.

Bit će da ga je nešto u Mačkinu držanju navelo na ovu metaforu jer je Mačka sjedio u fotelji neprirodno, u nelagodi, zato što smatra da bi zapravo trebao stajati, kao đačić na ribanju kod ravnatelja škole. Gledajući nemilosrdno tu spuštenu glavu, Srećković zaključi da je vrijeme da ga se dotuče, pa zagrmi svojim suludim zahtjevom, izazivajući stravu u Mački. On je računao da će mu, što god Srećković bude tražio, sigurno ostati barem centimetar manevarskog prostora, što će njemu biti sasvim dovoljno da izmigolji i na kraju izvede stvar po svome. Sad je shvatio da nema taj centimetar, da nema ni milimetar, nego da je pred njim samo čvrst i neprobojni zid, a svud oko njega taj prokleti svećenik koji sve vidi i sve čuje i predviđa svaki njegov potez. Srećković je, naime, zahtijevao da mu preda Anetu bez odlaganja, da je zaboravi kao da je nikad nije bilo i da nikad više, ali nikad, podvuče on piskutavim prijetećim glasom, ne postavlja pitanja o njezinoj sudbini. Mačku je taj zahtjev toliko šokirao da nije imao snage podići glavu i pogledati ga u oči.

A i za njega je svećenik imao poseban plan.

– Vi ste tako divno napredovali, malo je nedostajalo da se vinete visoko, najviše! Ali još niste spremni. Još morate poraditi na sebi. Učinit ćemo to zajednički. Vaš slučaj zahtijeva stroži pristup, razumijete, upravo zbog vaše neobično snažne mašte. Zato sam si uzeo slobodu i osigurao vam mjesto u jednoj od naših tihih ustanova. Tamo ćete proći kompletnu obuku u trajanju od nekoliko tjedana, u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta. Nakon toga bit ćete mentalni supermen, spreman na sva iskušenja i visoke zadatke koji vas čekaju. Putujete sutra ujutro.

– To jednostavno ne dolazi u obzir! – vikne Mačka odjednom ustavši iz fotelje, raširivši pluća do pune veličine, kao da se sprema zaroniti u veliku dubinu. Što i nije bilo daleko od istine.

– Vi, onda, odbijate poslušati i nemate namjeru otići u samostan? – reče Srećković, koji je također ustao i isprsio se. Ali bio je on puno manji, sitan čovječuljak zavijen u crno, na čijem su ispupčenom čelu sad skakale kvrgave lopte bijesa.

Mačku najednom spopadne onaj njegov ludi smijeh iz najboljih dana, jednostavno mu je neodoljivo smiješna bila ta riječ samostan. Nije mogao shvatiti otkud je sad ovaj izvukao taj samostan! Njega je, naime, zahtjev da odmah preda Anetu doveo u takvo stanje šoka da zapravo nije čuo ništa od onoga što mu je kasnije govorio.

– Ma kakav sad samostan, Srećkoviću?! O tome ne želim ništa ni čuti niti znati! Nego, ja vam jednostavno odbijam predati Anetu! I amen, nema rasprave! A sad ću vas lijepo molit, tornjajte se odavde! Nas dvojica smo završili.

Bijes poče plaviti malog svećenika od vrhova nožnih prstiju. Nitko tako s njim nije razgovarao još od sjemeništa, kad je bio veoma pobožan, veoma ambiciozan i ne baš bistar dječak, kojemu su se vršnjaci rugali, a učitelji ga redovito koristili kao lutku za demonstriranje kazni koje bi mogle sustići ostale. Ali su sustizale samo njega. Malo je reći da ga nisu voljeli, mrzili su ga čim bi ga ugledali, bila je to jednostavno mržnja na prvi pogled, koju je mlađahni Domagoj tumačio time da svima njima smeta njegova prevelika gorljivost u vjeri. Međutim, nije taj nesporazum vrijedio samo za ljude, protezao se on na faunu, pa i na floru. Biljke su kraj njega venule, a životinje redovito postajale agresivne. Istina, ni on nije volio njih, što uopće nije bilo bez višeg razloga. Pokazat će se to onog dana kad se u dvorištu sjemeništa, doslovce niotkuda, stvorio golemi crni pas; od svih dječaka koji su se tamo vrzmali, paklena je beštija odabrala napasti baš njega. Izgrizao ga je gotovo do smrti, doktori su ga jedva skrpali, ali zato će ono što su mu pseće čeljusti ostavile kao znamen, kao stigmu, postati njegovo najjače oružje i izvor njegove kasnije moći. Ta je moć odmah počela djelovati. Kad se, s Njegovom pomoći, osovio na noge – pripovijedat će kasnije mnogo puta Srećković svojim učenicima – neman je ugledala krvavi križ koji se cijedio s njegova čela i istog se trena srušila, kao gromom ošinuta. U bolnici je proveo tjedne i tjedne, ispunjene bolom i trpljenjem, ali je zato povratak u sjemenište bio sladak. Bog mu je podario nagradu za kojom je žudio. Neugledni dječak neprijazna lica, uvijek prvi na misama, glasniji od svećenika, postao je autoritet ne samo među vršnjacima, nego netko koga poštuju ili ga se čak boje i njegovi učitelji. Povremeno će, doduše, ožiljak nestajati, ali će se isto tako i pojavljivati kad god Srećkoviću zatreba u borbi protiv demonskih sila. Crni pas, naime, nije ostavljao svog najvećeg protivnika na miru. Svi su Srećkovićevi poštovatelji znali da ga je pokušao ubiti još najmanje jedanput, nakon čega je završio nepokretan u kolicima, iz kojih ga je opet čudesno podigla njegova vjera u snagu i moć križa. A priča o tome kako je danima bio zatočen s paklenom beštijom, gol i bez ikakve zaštite osim stigme na čelu, prepričavala se kako na Kaptolu, tako i u krugovima koji nemaju nikakve veze s Crkvom. Zbog svega toga Srećkoviću su se ljudi ili fanatično pokoravali ili ga izbjegavali u širokom luku. Ali suprotstavljali mu se nisu nikad.

Baš zato je sad u njemu ključalo i kao da je od toga postajao sve crnji i sve manji. Mački nije bilo svejedno dok je gledao tu preobrazbu. Pretpostavljao je, doduše, da ovaj neće baš sad nešto izvesti, ali je po zlobnom bljesku u njegovim očima shvatio da je već odredio kaznu koja će ga neminovno sustići.

– Vi znate što to znači – procijedi zlokobno Srećković i naglo ode, a Mački se činio kao da lebdi na šumu svoje mantije.

Taj šum je još dugo ostao u Mačkinu uhu. Slušajući ga, bio je sve uvjereniji kako je napravio nevjerojatnu glupost, došlo mu je da potrči i klekne pred Srećkovića i zamoli ga za oprost. Ali bilo je kasno. Šuma najednom nestane, nastupi trenutak tišine, za koji je Mačka nepogrešivo osjetio da nije običan trenutak kad sve nakratko utihne, osjetio je silnu svečanost tog posvemašnjeg zvukostaja, te uvertire za zvukove koji trebaju uslijediti. Znao je i on koji to zvuci moraju biti, ali svejedno mu se biće potreslo iz temelja kad je začuo taj jezivi lavež, to režanje prijeteće i jasno kao da dolazi iz njegove vlastite glave. Trebalo je vremena da shvati da lavež ne dopire iza tanke koprene koja dijeli dva svijeta i da pakleni psi ipak neće nahrupiti kroz vrata ili iskočiti iz zidova, kao u noćnim morama bluzera koji su sklopili ugovor s vragom, nego da sve to dolazi izvana. On izjuri na terasu i pogleda preko ograde. U njegovu zasjenjenu dvorištu sve je vrvjelo od pasa, izvirali su iz drveća i grmlja sa sjeverne strane i činili su se, na njegovo olakšanje, sasvim zemaljskima.

– Pomozite! Pomozite i sve će vam biti oprošteno!

Tek kad je začuo ovaj molećivi, piskutavi glas, Mačka postane svjestan da se u dvorištu nalazi i Srećković. Zatočen u središtu čopora, upravljao je poglede prema nebu i tad je, između dva neba, ugledao Mačku. A ovaj je, sa zagonetnim smiješkom, promatrao kako psi stežu obruč oko malog svećenika. Više ga nije plašilo njihovo režanje. Odjednom se našao u sasvim drukčijoj situaciji. Biti u prilici da pomogne Srećkoviću, učiniti da on njemu postane dužan, o tome je čak i prije mogao samo sanjati. Dok je išao po revolver u radnu sobu, um mu se hladio, razmišljao je sve bistrije. Ovo je stvar koju će s lakoćom riješiti. I skinut će Srećkovića s grbače za sva vremena.

Vratio se pun samopouzdanja i ispalio nekoliko hitaca u zrak, iznad čopora. Ali nije postigao ništa, osim najgorega. Psi su se tek tad razbjesnili i žestoko navalili na Srećkovića. Morat će pucati ravno u njih. Problem je bio u tome što je dolje vladao kaos od njihovih tijela, čas je vidio, čas nije vidio Srećkovića, pa je postojala velika vjerojatnost da će pogoditi i njega ako zapuca. Dok se premišljao, dođe mu nova, jeziva pomisao da to, doduše, jesu zbiljski psi, ali da razlog zbog kojeg se sve to događa nadilazi i njega i Srećkovića. I jedan i drugi samo su igračke one sile koja se već dugo poigrava njegovim životom.

Ali te uznemirujuće misli odmah smijeni njemu svojstven prkos i on zapuca. Jezivo cvileći, nekoliko se pasa sruši, na što Mačka poče sumanuto pucati. Bilo mu je kao da sam dočekuje stotinu neprijatelja. Tad, u djeliću sekunde, ugleda Srećkovića kako ustaje. Ali bilo je kasno. Metak je već bio otišao.

Mačka ispruži ruku s revolverom i zagleda se u njega optužujuće, kao da i taj ubojiti komad čelika ima neku posebnu i svjesnu ulogu u sveopćoj zavjeri protiv njega. Kriknuvši očajno, zavitla ga preko ograde. Zatim odjuri unutra i sjuri se niz stubište, odlučan da se golim rukama obračuna s paklenim nakotom.

Ali dolje ga dočeka samo sumračna praznina zasjenjenog dvorišta. Nikakvog čopora tu nema, tek Srećković koji leži na betonu obraslom mahovinom, pogođen njegovim metkom. Jedini ostatak čopora, ako je to bio čopor, misli sad bjesomučno Mačka, ako to nije bila tek opsjena stvorena zato da ga konačno uništi, crni je pudl raznesene glave i bijela pahuljica neodređene rase, kojoj su hici razvalili leđa i utrobu. Počivali su malo povrh svećenikovih ramena, poput unakaženih anđelaka koji i u smrti bdiju nad njim. Baš je takva poredba pala na pamet Mački, koji se ni tad nije mogao oduprijeti slabašnom piscu u sebi.